Moje ime je Denis Dželić, porijeklom sam iz Bosne i Hercegovine. Trenutno živim i radim u Danskoj. Za vrijeme Rimljana područje Banjaluke naseljavali su ilirsko pleme Mezeja, otuda ovaj naziv. Ovdje možete čitati moje noćne more, nepodnošljivu lakoću prognaničkog življenja, upoznati se mojim književnim radom i ponešto o meni samom. Čovjek mora biti malo narcisoidan kad pravi web stranicu zato ne zamjerite ako nekada pretjeram. 

Poslije završene „Škole učenika u privredi“ - elektro smijer, dvadeset godina sam radio kao magaziner u Elektro Banjaluci. Volio sam stereotipnost tog života, posao, druženje sa knjigama, rock muziku, čitanje poezije mojim kćerkama. Idilična slika porodičnog života, prekinuta je ratom. Ljubav prema literaturi zamijenili su egzistencijalni strahovi, vulgarna poezija je postala nesanica, bluz  preuzeo rock a djeca se rasula po bijelom svijetu. Devedeset treće sam prognan i od tad živim u jednom malom gradu Hundestedu u Danskoj (manji nisam mogao naći). Svoj život ovdje u izbjeglištvu prihvatio sam kao doživotnu robiju na koju sam osuđen.
 

Prvu polovinu života proveo sam kao veliki čitač koji je iznenada postao izbjeglica, čovjek koji je živio pjesnika a da sam nije pisao.
A sada?

Sada pišem i ne živim.

***

Šta može reći o sebi jedan ratni prognanik, prisilni izbjeglica? Od dvije alternative pred sobom, smrt ili progon, u vječnoj dilemi da je izabrao ono pravo, polako životari. Ponekad nešto napiše i to je sve a vrijeme neprestano teče i teče i teče.
Rat mijenja ljude. Polako stare a da nisu toga svjesni. Čekaju i čekaju i čekaju u zemlji izobilja a ni sami neznaju šta je to. Sve je kao san, bunilo, agonija sve dok se ne postane svjestan situacije, a to je bolno jer se shvati svoj položaj i mjesto u životu. Vrijeme neprestano teče. Bljesak i čarolija je tu, dijete postaje mladić, čovjek starac, starac mrtvac.
Pisanje je proklet zanat! Pisac je sotonin učenik. Planeta je skladište gdje on odlaže i čuva zlo. Materijala ima u izobilju, potrebno je samo malo zaviriti u ljudsko oko i dušu. Skladište je prepuno, krcato nesrećama, bijedama, mukom, boleštinama, razočarenjima, izgubljenim iluzijama...Ako se ipak netko odvaži i stisne petlju da piše, prvo mora doći na naukovanje kod đavola. Tad mu veliki majstor širom otvori vrata svijeta i kaže:

- Evo! Izvoli! Biraj!

Mislio sam : „Biti pisac, znači izučiti velike škole, dobiti akademsko zvanje i titulu, biti ingeniozan i izuzetno talentovan. Vremenom sam spoznao da sve to i nije tako. Dovoljno je da je čovjek malo pismen, malo načitan i puno nesretan, puno nesretan....“

Obećao sam sebi da nikada neću umočiti svoje pero u tintu ali izbjeglištvo mijenja ljude, samoća ih odvodi u plave dubine sjećanja i slova se cijede sama od sebe. 

***

Negdje na kraju svijeta u Domu staraca u Švedskoj pisao je moj otac, pisao je u jednu teku uokvirenu slikama nagih starleta iz dnevnih časopisa, pisao je Švedsko-Bosanski Riječnik. Pred njim je bio kraj života, u njemu sjećanja, oko njega nepoznat jezik.

Oca odavno nema, iza njega je ostala zgužvana teka i trag njegovog krasopisa. Iza mene neće ostati ništa. Mjesečina će izbrisati sve tragove cipela romantičara koje noću hodaju šumom. U ovim vremenima nije dobro biti romantičar.

57 godina a romantičar?
Zašto?
Jer još uvijek vjerujem u ljubav!

Ove fotografije nastale su davne 93-će, odmah po dolasku u Dansku. Nove neću da stavim, sam sebe ne prepoznajem na njima.
Vrijeme mora krenuti već jednom! Još uvijek sam u okupiranoj Banjaluci 93-će. Ne mogu dalje. Noge su trome, olovne. A šta, ako krene? Ako se trzne kazaljka sekundara i krene.
Tik-Tak.
Neću se moći prepoznati. Vidjet ću jednog starca koji je ušao u petnaestu godinu progonstva. Strah je pojeo vrijeme, te mučne godine kao gladan vuk.
Danas se procjenjuje da prosječan čovjek ima 474 želje od kojih se 94 smatraju potrebom. Ja imam samo jednu želju.
Želim da ponovo želim.

copiryght ©mezej 2011// | Designed by myself