Negdje na kraju svijeta u Domu staraca u Švedskoj pisao je moj otac, pisao je u jednu teku uokvirenu slikama nagih starleta iz dnevnih časopisa, pisao je Švedsko-Bosanski Riječnik. Pred njim je bio kraj života, u njemu sjećanja, oko njega nepoznat jezik. Oca odavno nema, iza njega je ostala  zgužvana teka i trag njegovog krasopisa. Iza mene neće ostati ništa. Mjesečina će izbrisati sve tragove cipela romantičara koje noću hodaju šumom. U ovim vremenima nije dobro biti romantičar.

55 godina a romantičar?

Zašto?

Moje ime je Denis Dželić, porijeklom sam iz Bosne i Hercegovine. Trenutno živim i radim u Danskoj. Za vrijeme Rimljana područje Banjaluke naseljavali su ilirsko pleme Mezeja, otuda ovaj naziv. Ovdje možete čitati moje noćne more, nepodnošljivu lakoću prognaničkog življenja, upoznati se mojim književnim radom i ponešto o meni samom. Čovjek mora biti malo narcisoidan kad pravi web stranicu zato ne zamjerite ako nekada pretjeram.

Šta može reći o sebi jedan ratni prognanik, prisilni izbjeglica? Od dvije alternative pred sobom, smrt ili progon, u vječnoj dilemi da je izabrao ono pravo, polako životari. Ponekad nešto napiše i to je sve a vrijeme neprestano teče i teče i teče.

Rat mijenja ljude. Polako stare a da nisu toga svjesni. Čekaju i čekaju i čekaju u zemlji izobilja a ni sami neznaju šta je to. Sve je kao san, bunilo, agonija sve dok se ne postane svjestan situacije, a to je bolno jer se shvati svoj položaj i mjesto u životu. Vrijeme neprestano teče. Bljesak i čarolija je tu, dijete postaje mladić, čovjek starac, starac mrtvac.

 Jutro

Pritisak prstom na tipku play prvo je što jutrom uradim. Muzika je uvijek tu.

ZZ Top su upravo jednom nogom ugazili u blues. “One foot in the blues”

Februarske pahulje, kokošije perje, lebdi u moru mraza koji je stegao jutro. Nebo je prljavo i zgužvano kao cerada vojnog kamiona. Spava predgrađe danskog gradića.

Na sve strane se osjeća usamljenost. Pustoš.

Je li ovo sudnji dan?

Armagedon?  Smak svijeta?  Kijamet?

Ovo je samo nagovještaj još jednog novog dana.

Moje oči lutaju zidovima sobe omeđene i uhvaćene u klopku logike i vjere u čula i njihovu vjerodostojnost. Taj zakon ne vrijedi za misli jer one lutaju prostorom bez granica i vremena, vječne i neuništive. Svaka misao se samo jednom rađa i nikada ne umire, ona luta prostorom bez vremena.

Kad se vratim kući poslije posla, odmah mijenjam identitet, skidam i derem dansku košulju sa sebe i navlačim čupavi bosanski džemper pleten od sevdaha. Perem se da otjeram sve mirise tuđine, umivam sapunom koji miriše na ljubičicu, usta izgrgljam i provjerim tvrdo R, Č, Dž, na prst nataknem očev prsten sa crnom pločom i tek tad mogu udahnuti zrak punim plućima.

Wikend je.  Slobodan sam. Sjedim u svojoj sobi. Pijem jutarnju kafu, trebao bih biti zadovoljan i sretan zbog slobodnog dana ali nisam. Vrpoljim se na fotelji kao nemirno dijete na času istorije, osvrćem se na sve strane kao neko ko traži nešto što je zaturio ili zagubio. To me zbunjuje, stvara konfuziju i povremenu duhovnu odsutnost. Ako se skoncentrišem na neku stvar to mi odvlači pažnju i tako u toj unutrašnjoj borbi sa svojim mislima protiče jutro.

Nešto tražim. Ni sam ne bih znao objasniti šta je to ali ja to uporno tražim i tražim.

Tražim Bosnu!

Pogledam kroz prozor, more je tu pred nosom, osjećam mu bljutavost i slanost. Gdje god se osvrnem, livade, zamrznuto strnjište, nigdje brda, nigdje praistorijske nemani iz čijih usta izbija hladna para. Tražim čupave džinove u zelenim odijelima, da se pokrenu, njihove korake koji su razorni kao zemljotresi, ali nema ih ovdje. Samo zakržljali čuperci tundre, skupljeni kao čvarci.

Skrama mraza pokrila je prozirnim celofanom malo predgrađe.

Tražim čovjeka!

Tražim čovjeka koji ide svojim putem i kad ga niko ne vidi on pljune, lukavo pogleda ispod oka i potom nastavi hodati. Slobodnog čovjeka. Čovjeka koji ne miriše, koji ne maršira, koji nema cilja kad ide, nego prosto šeta. Tražim čovjeka koji nema svilenu kosu, plave oči Barbike, glatko, plastično lice. Tražim krezava čovjeka koji se ne stidi nasmijati. Tražim čovjeka koji ne nosi futrovanu vjetrovku drečeći boja nego hoda u iznošenom, starinskom kaputu. Tražim čovjeka koji se ne boji pogledati u oči drugog čovjeka. Čovjeka prljavih nokata, sa crnilom pod njima kojim se češe. Krivog naherenog čovjeka bez aparata u ušima, bez naočala, kako škilji i napreže se dok sluša. Čovjeka koji će baciti opušak cigarete i zgaziti ga vrhom cipele bez grižnje savjesti. Tražim blato, prljavo blato na cipelama koje se odvaljuje sa njih i šprica po hlačama. Tražim čovjeka zgužvana lica, nagrđena brazdama i usjecima. Tražim blijeda čovjeka, bez nezdravog crvenila.

Vidim samo automate koji marširaju utvrđenim stazama.

ZZ Top su ugazili jednom nogom u blues. Zvuk gitare para jutarnje sjenke, siječe i kida ostatke noći i kao munja udara u mozak. Žlijezde luče melankoliju.

Tražim svoju ljubav.

Ona je netom ustala, sjedi, pije kafu i ćuti. Moja ljubav se upravo probudila, tuširala i mirisala na jasmin. Poslije prve ispijene šoljice kafe polako je ustala i zatvorila vrata moje sobe. Njena pojava unijela je malo jasmina u zapušenu sobu koji je zagolicao nozdrve. Iza drvene table zatvorenih vrata ostala je sama u svojim mislima. Koprena rata ostavila je vidan trag na njenom licu, utisnula neki nemir i zebnju, zabrinutost i odsutnost. Moja pojava nju nervira, bježi od mene, bježi od sebe, bježi od sviju, zatvara se u ljušturu i tako čami.

I ona nešto traži, ni sama ne zna šta.

Možda traži izgubljeno vrijeme, neostvarene životne snove, ljepotu koja polako iščezava i kopni kao proljetni snijeg. Njena mladost ostala je ugravirana u njenoj djeci, sadašnjost zabravljena u jednom stanu predgrađa bez otvorenih vrata u budućnost. Od cijelog života ostao sam samo ja, kog je zatvorila u sobu. Nema prinčeva, nema bajki, nema sretnog završetka, samo sura životna istina i ja bolesna mozga u jednoj bolesnoj zemlji.

Zato je zatvorila vrata.

ZZ Top je ugazio i drugom nogom u blues.

Tražim sebe!

Ko sam? Gdje sam? Šta sam?

Bosna tako velika i grandiozna zagubila se negdje u mom malom mozgu. Podnio bih to da sam bez domovine, da sam ratni izbjeglica, da sam pola čovjeka svima na smetnji, podnio bih i mnogo više od toga samo jedno ne mogu.

Ne mogu živjeti bez njene ljubavi. Tako lijepa, zanosna, mirisna nestala je negdje u predkomorama srca. Tanka je linija između ljubavi i mržnje, to je hod sa motkom po žici, pehlivanska majstorija. Motka preteže čas na jednu čas na drugu stranu. Zapljuskuju istovremeno i mržnja i ljubav ali sve je to u granicama balansa.

Moja draga, zabila je motku u moje srce koje krvari. Ravnodušna je.  

Ostala je još samo moja ljubav prema njoj. Ona je ostala nepromijenjena od našeg prvog susreta do jutros, čak i više, moglo bi se reči da je na  recipročan način rasla sa vremenom.

Jedina utjeha ovog jutra, dok u mojoj sobi lebdi kokošije perje i mraz steže, je u spoznaji da volim.

Volim, dakle postojim!

ZZ Top polako gase svoje gitare. Telefon zvoni.

Iz mog grla izlaze nejasne danske riječi, kao da neko drugi govori iz mene. Ponovo navlačim dansku košulju i stavljam masku na lice.

-Da, da. Evo uravo pijemo kafu žena i ja i dogovaramo se gdje ćemo provesti ovaj wikend. ...Možda jedan izlet u Kopenhagen....

-Vidimo se na poslu u ponedjeljak....

Ove slike nastale su davne 93-će, odmah po dolasku u Dansku. Nove slike neću da stavim, sam sebe ne prepoznajem na njima.

Vrijeme mora krenuti već jednom! Još uvijek sam u okupiranoj Banjaluci 93-će. Ne mogu dalje. Noge su trome, olovne. A šta, ako krene? Ako se trzne kazaljka sekundara i krene. 

Tik-Tak.

Neću se moći prepoznati. Vidjet ću jednog starca koji je ušao u petnaestu godinu progonstva. Strah je pojeo vrijeme, te mučne godine kao gladan vuk.

Danas se procjenjuje da prosječan čovjek ima 474 želje od kojih se 94 smatraju potrebom. Ja imam samo jednu želju.

Želim da ponovo želim.