Pink Floyd
Od trenutka kad se pojavio na ovom svijetu pa do danas protekla je rijeka vremena, duga nešto više od četrdeset godina. Gmizala je poput debelog pitona između dvije obale nade, stezala ga i gušila. Prisječajući se davnih vremena, kroz gustu vatu sjećanja, svaku misao koja bi se pojavila i izmigoljila glavu iz neke rupe podsvijesti prekrivene debelim slojem pautine, popratila bi određena boja. Ako bi se ta misao odnosila na neki događaj iz djetinjstva, gotovo po pravilu, pojavila bi se boja sumornog jesenjeg dana natopljenog olovnom bojom oblaka. Boja smrti je vlažna boja gline, mješavina braon i žute. Sve oko nje je osjenčeno tamnim tonovima protkanim mutnim kišnim kapljicama crne čipke dok su ljudska odijela od mrkozelene čohe. Splet jarkodrečećih boja poput onih sa neonskih lampi koje se pale i gase, žmirkaju u asimetrićnom ritmu. One šaraju po njegovom mozgu kao ona velika svjetleća kugla sa hiljade malih ogledalaca na sebi, poznata iz diskoteka. Mala ogledalca kradu i upijaju svjetlost i boje, te crvenoj boji karmina, ljubičastoj, zelenoj i žutoj i oduzima tupoću i mutnoću a daje im fluoroscentnost. U ljubavi je sve jarko, lepršavo i blještavo kao i osjećaji koje ona prožima. Ipak za njega, najljepša boja je ona koju on može vidjeti samo u trenucima dok je meditirao. U transcendentalnom stanju svijesti, pojavljivali su se tamnoplavi krugovi koji su inklinirali ka ljubičastim. Krugovi su nadolazili u talasima, otvarali se i zatvarali kao cvjetovi petunija. U tim bojama bilo je nečeg iracionalnog, mističnog i veličanstvenog. U njegovom mozgu i muzika je bila obojena tako su ga čarobni zvuci Pink Floyda asocirali na srebrene niti protkane purpurnom čipkom. Santanina muzika je višebojna i svjetleća nalik na onu boju ljubavi i puna optimističkih tonova. Zvuk Hendrixove gitare stvarao mu je pred očima sliku izvora sa vodom iz kojih su izbijajli žutozeleni klobukovi crvene energije. Blues je bio proziran i staklen kao kap suze a klasična muzika sivu boju poljskog miša.
Tako je izgledala njegova obojena prošlost.
Sadašnjost mu je dočaravala sivomaslinastu boju uniformi i krvavocrvenu boju danske zastave.
Tko je taj čovjek koji hoda ulicama Kopenhagena sa pogledom monstruma, uvijek na oprezu, nepovjerljiv i skeptičan, sa spuštenim obrvama, sjevajućim pogledom koji kao da govori:
“Ne prilazi! Ujedam!”
Šta traži on u Danskoj?
Šta on traži na koncertu grupe Pink Floyd?
Kako mu je ime?
Nema on imena, izbrisali su ga policajci, oduzeli ličnu kartu a za uzvart dali komadić papira na kom su polupismenin i nesigurnim čirilićnim slovima ispisali nešto što bi trebalo predstavljati njegovo ime. Prvo slovo njegovog imena ličilo je na patku iz dječijih crtanki. Taj papirić bio je njegova ulaznica u svijet sijenki, mašte, iluzije i fantazije, ulaznica u samog sebe i sjećanja, u izvor misli, u crstvo leptira i medvjeda, u baštu sljezove boje, u druženje sa svojim alter egom. Taj papirić mu je otvorio šesto čulo, počeo je razumijevati govor cvijeća, ptičju pjesmu. Počeo je razgovarati sa kipovima u parku i na kraju počeo je razgovarati sa samim sobom.
To mučno stanje bez identiteta trajalo je kratko i uskoro je dobio azil i novo ime. Ispod glatke pvc folije gušio se njegov lik, i novo ime 006.
“Da sam 007, bio bih čuven i imao bi dozvolu da ubijam?. Da sam 666 imao bih moč da nanosim ljudima zlo da im budem noćna mora?” razmišljao je gledajući u komadić njegovog novog identiteta. Prilikom upoznavanja šalio se na svoj račun, pretstavljajući se kao:
”Bez sexa!”
Čekajući početak koncerta, graja i gužva oko njega. Nestrpljivi posjetioci, osvježavaju se pivama, coca-colama u limenkama, dovikuju se, šale, guraju, pjevaju, vesele, mladi se grle i ljube.
Nebrojeno mnogo ljudi je oko njega. On tu stoji, poguren, uvučenih ramena, sa cigaretom sakrivenom u dlanu kao što to čine đaci i kriju je, povlači dimove kao lopov i gleda sebi pred noge. Ne uklapa se u on u tu sredinu, odudara svojim modrim podočnjacima, svojom crnom jaknom, svojom tugom koja je vidljiva i zrači od njega. Ni drugi ga ne vide, kad zapnu za njega samo prođu kao da je nevidljiv.
Misli mu se lijeno iskraše i odvukoše nekih tridesetak godina unatrag i obojiše se crvenom karmin bojom. Pred sobom je vidio salu Dječijeg pozorista lutaka, krcatu učenicima koji su skakali po sjedalima i lupali nogama. Mliječna svjetlost rasvjete polako se gasila i je zavladala potpuna tama. Djeca su se utišala, nastao je muk i tajac. Neki slatki strah pojavio se u njihovim očima koje su poput paunovih šara sa repa, svjetlile u tami. Gusti mrak probila je truba debele crvene boje i napravila krvavi krug na teškim kulisama. Nju su prvo slijedile žuta pa potom ljubičasta i naranđasta. Svjetla su se palila, kulise otvarale i boje se stopiše u jednu prozirnu svjetlost mutne boje suze.
Nepomične drvene lutke koje su visile kao obješeni ljudi, iznenada, oživješe, pokrenuše se, zapjevaše kao da je neka magična sila ubacila u njih iskru života. Lutke progovoriše i nesta boja, nesta čarolije koja je hipnotisala jednog dječaka sa sjenkom u očima.
Misli se mu se malo približiše pa opet poletješ i zaustaviše u zapušenoj tinejđerskoj sobi. Tu su po zidu guste store isheklale sunčev milje od zlata. Tu su Kole, Rale, Mido, Dario i on. Iz Turandot gramofona izlaze reski i oštri zvuci Pink Floyda. Oni sjede, žmire i slušaju muziku koja šara mozgovima. Svakom od njih pred očima od snova istkana ponjava. Sretni su oni jer su mladi,sretni su jer imaju želje.
“Muziku treba slušati srcem, očima i ušima!” govorio je.
”Ona se sluša svim čulima i osjeća cijelim tijelom. Ona čovjeka prožima i proždire i zarobljava kao nezasita neman. Jednom zarobljen čovjek ostaje vječno njen rob. Ona je jača od ljubavi, ljubav pokatkad zataji ali muzika je vječna i vjerna.”
U životu gotovo da nema želje koja se ne može ostvariti i ispuniti ali nikada u ono vrijeme kad se to želi. Nekako po pravilu, ostvarenje želje kasni i često se ostvari kad to ona više i nije. Iako želja ni tada nije izgubile ništa od svoje vrijednosti nije ni ono što bi se očekivalo i trebalo biti.
Koncert je visio o samoj niti.
Prije padanja kiša najavi svoj dolazak. Zrak se naelektriše, nabije se neki težak pritisak, oblaci neprimjetno mjenjaju boju i formu i bezazlene ovčice postaju sive nemani, nemirne i zlokobne. Oni rastu i gomilaju se, udružuju se formirajući glavu lava čija čupava i nemirna griva leprša i postaje sve veća i veća. Lav zijeva i proteže se, otvara svoje ralje i nebom odzvanja rika od čije siline sve drhti i pršti. On reži na crnog konjanika sa lukom i strijelom.
Na stadionu više od 50.000 gledaoca posmatra taj nadolazeći boj. Iako kiša još nije zapadala očekivalo se da će koncert biti odgođen. Veličanstvena pozornica zjapila je prazna a muzički instrumenti i oprema pokriveni plastičnom folijom. Reflektori na stadionu počeli su se gasiti i među publikom je zavladao tajac i strijepnja od odgode koncerta zbog lošeg vremena.
“25 godina stara želja koja je bila na putu da se ostvari trebala se srušiti kao kula od karata zbog glupih oblaka. Zar i ta posljednja mogućnost da samom sebi dokažem i potvrdim da ipak nešto vrijedim treba sad da nestane. Baš sad dok su idoli moje mladosti tu na dohvat ruke.” razmišljao je.
Prasak groma stresao je sve prisutne dok su se iz zvučnika začuli neki neobični zvuci. Prvo su zalepetala krila uznemirenih ptica, potom rezak i oštar zvuk helikoptera koji se kretao od zvučnika do zvučnika da bi se potom sve utišalo.
Tanka zelena nit lasera presjekla je mrak i osvjetlila dio scene, prepoznatljiv zvuk gitare najavio je prvi ton “Sjaj ludog diamanta”.
Cio njegov organizam zatreperio je i počeo uzivati. Boje su se razlile i bio je to pravi raj za oči, uši i dušu. Kristalna čistoća zvuka svojom silinom pomjerala je dijafragmu u stomaku. Kaleidoskop boja, blještavilo i sjaj ličili su na scene iz filma “Bliski susreti treće vrste”.
Tog trenutka, prvi put doživio je ostvarenje jedne želje. Zaboravio je na sve, postojala je samo pozornica on i Pink Floyd. Egzaltirano je posmatrao svoje idole, muzika ga je odvela u neki svijet gdje nije bilo rata, koncentracionih logora, mučilišta, progona, podigla ga je u neke više sfere gdje se ugodno osjećao. Teški zvuci bas-gitare i bubnjeva, izbrisali su topovsku kanonadu, solo-gitarske dionice, zvukove rafala a nježni glasovi vapajne krike žrtava. Psihodelična muzika u kombinaciji igre staklenih perli, rastjerala je tmurne oblake i za cijelo vrijeme trajanja koncerta, nije pala ni jedna kap kiše.
Sve se smračilo, nastao je tajac, on je čujo vlastito disanje.
“Sjeti se kad si bio mlad, sijao si kao sunce!” šapuće nježni glas.
U žuboru vode iskaču zlatne ribice i jecaju. Planinski vjetar huče, zagrcnu se od vlastite siline. Na nebu se rukuju dva diva. Plamti srce jednog čovjeka, peče se na vatri sjećanja. Lebdi satenska marama, lete šamije kao albatrosi, zlatna harfa zari mu se u srce. Od vatrometa zvuka njegovo tijelo hoće da se rasprsne. Zasvijetliše kristali, zasijaše dijamanti, zavrtiše se u karuselu. Sve blješti, isijava. Iznad svjetlosnog cvijeta koji se počeo otvarati poletješe dvije svinje.
U mračnom vakumu klate se njihove glave i vilice. Na njih reže psi rata sa užarenim očima.
”Sijaj ludi dijamantu!”
Svjetlosni krugovi purpurnih petunija se otvaraju i zatvaraju. On vidi sam čin vlastitog umiranja. Svjetlosni krugovi mozga omeđeni dijamantima vrte se oko njega.
Osjeti bolne udarce po tijelu, kao gr'ad, po njemu se prosu kiša dijamanta.
Kad je nestalo čarolije, kad su se svjetla na pozornici počela blijediti i gasiti, kad je sve izgledalo kao završen san, tad se nebo otvorilo. Crni konjanik sa lukom i strijelom počeo je odapinjati tanke fosforne strelice koje išaraše nebesko prostranstvo. Ranjeni lav riknuo je pogođen, zavrtio se u krug pokušavajući zubima izvaditi to ubojito oružje kojim je bio pogođen. Nebeska ploča zasuzi i izli se teška olovna kiša. Poput gljiva nikoše kišobrani u svim bojama, nasta trka i metež. Ljudi su pokrivali glave jaknama, plastičnim kesama i drugim predmetima.
Jedino je on stajao nepomično i još uvijek piljio u prazne ralje pozornice. Nije se ni obazirao na hladne kišne kapi koje su ga natapale i kvasile. Za njega je bila bolna svjesnost da je sve gotovo, završeno, u njemu se ponovo javi ona stara tjeskoba, ono gušenje, pritisak u grudima i velika praznina negdje u predjelu grudnog koša. Mučilo mu se i nagonilo ga je na povraćanje.
U njemu se ponovo rodila jedna želja. Poželio je da opet ima 17 godina i da svojim vršnjacima priča o ovom koncertu, da s njima podijeli svoju radost.
Bio je sam, nije imao ništa, nije imao čak ni ime, ni državu i bio je slobodan, bio je 006.
Crni konjanik koji je odpinjao svijetleće strijele po nebu kao da mu se obratio riječima:
“Biježi s kiše ludi dijamantu. Kiša će ugasiti tvoj sjaj! Ugasit će žar želje koja je godinama tinjala u tebi.” Gorko se osmjehnuo i laganim korakom uputio ka izlazu.
Kud sad?
“Takav je život! Nekom je naklonjen nekom ne, neki cio svoj život prožive gurajući bicikl uz brdo dok je drugima uvijek nizbrdica.”
Narednog dana čistaći su se bacili na mukotrpan posao. Ležalo je tu na hiljade zgnječenih pivskih čaša, opušaka od cigareta, papira i ostalog otpada koji je prekrio stadion. U tom moru otpada smetljar je pronašao jedan jako interesantan komad crnog uglja u obliku ljudskog srca. Prevrtao ga je iz ruke u ruku, posmatrao ga i istovremeno se čudio i divio. Jasno se mogla raspoznati forma ljudskog srca iako je bio malo nagorio s jedne strane.
“Šta ćeš ti ovdje? Tebi je mjesto u zemlji!” rekao je vrteći glavom, potom je taj neobični komad uletio u kontejner sa ostalim smećem.
“Možda će od tebe jednog dana postati dijamant! Nikad se ne zna.!” rekao je čistać i ponovo prionuo poslu.