2006

Decembar

 

Decembar je najavio zimski san iznenadnom bolešću. Teška upala pluća, visoka temperatura, groznica, bolovi, polu agonija i sve što prati tu bolest. Penicilini. Lijekovi. Sokovi.
Čovjek se približi, sprijatelji samim sobom u bolesti. Pogasi sva sredstva bjekstva (tv, radio, muziku, kompjuter) odloži knjigu na stranu i posveti se sebi. Leži u polumraku i razmišlja. Počinje razgovarati sa mrtvima, živima, traži oprost za počinjene grijehe.
Ipak, najteže je: -Prestani pušiti!
Kažu to moje radne kolege, supruga, djeca, doktori.
-Neću! Ne i ne!
Sve koje sam poznavao a prestali su pušiti u bolesti brzo odapeše.
Ja sam džentlmen, želim umrijeti sa cigaretom u ustima.
 
Savez Banjalučana iz Norveške je web stranica koja paše mom ukusu. Urađena je lijepo i sa mnogo ukusa. Stavio sam nekoliko zapisa koji se polako čitaju čak su i pohvaljeni. Želim im mnogo uspjeha u radu.
 
Inače, u novembru sam bio aktivan i završio novu knjigu „Svijet kao predstava“. Poslao sam je Zlatku Lukići da je pročita, ispravi gramatičke greške. Strijepio sam od kritike jer su i ovdje teme iz izbjeglištva, odnos usamljenog pojedinaca i svijeta.
Fragment iz recenzije:
... Puno je ljudskoga bola u skoro svim tim novelama, u piscu zbog života dominiraju moždane oluje, vjetrenjače derpesije u tunelima straha , stiče se dojam da je pisac kafkijanski usamljen jer teži druženju sa slavujima, s tulipanima pošto je od djetinjstva svjestan istine da ni jedna ptica ne može živjeti sama. Zato jedini spas vidi u rousseauovskom povratku prirodi jer svako tko se pokorava prirodi ne mora se bojati da će zalutati. Zbog toga u svojoj malenkosti pred Prirodom ( Priroda je energija u harmoniji... čovjek je kaos u njoj) koju su ljudi upropastili ima moralno pravo izjaviti naizgled paradoksalno: u zemlji divova najjači je patuljak! jer velikima... mi smo im potrebni da bi oni mogli vidjeti svoju veličinu...
Knjiga je završena, sad će ležati godinu dana dok ne skupim novce za njeno štampanje.

Novembar

Prije par dana Škola u kojoj sam zaposlen proslavila je jubilej, dvadeset pet godina svog postojanja. Tom prigodom dobio sam ček, četiri hiljade danskih kruna od gradonačelnika Hundesteda da kupim voćke i posadim ih po travnjaku oko škole.
-Drvo je simbol života.-kaže on.
Danas sam posadio jedanaest voćki. Dvije Japanske trešnje, par jabuka različitih sorti, par krušaka i šljiva. Mudri ljudi kažu da svaki čovjek treba da posadi jedno drvo u svom životu. Nisam ni pomislio na to jer jedna voćka mi je bila posebno draga. Svaka sadnica ima obješenu sliku ploda. Plava šljiva kod nas poznata kao Savka me je vratila u Bosnu i Hercegovinu. Modra rosa na šljivama je autentična, slikovita, inspirativna, sočna, nostalgična. Osjetio sam njenu slast u ustima. Život u izbjeglištvu je mutan, siv, kao san iz kog ćemo se probuditi u svom krevetu, gradu, domovini a sve ovo će biti samo loš doživljaj. Rijetki su trenuci kad čovjek spozna činjenično stanje, kad je svjestan da živi sada, da je svjestan situacije. Ja sam to za ovih četrnaest godina doživio samo dva puta. Prvi put bio je miris ljubičice iz losiona i sada ova šljiva.
-Je li ovo zaista Danska? Je li stvaran ovaj vjetar?
Na travnjaku iza škole jedan radnik lopatom kopa rupe za sadnice, sadi ih. Ne prepoznaje ga jer se izmijenio. Radnik ćuti i radi. Lice mu je u grču, oznojeno. Briše ga maramicom. Vjetar mu zamrsio kosu. On ne vidi plamen jesenjeg sunca, plave oblake kako plove. On samo sivilo vidi i dvije modre šljive.
 
 

Oktobar

 
Sena je bila u Banjaluci. Provela je tamo sedam dana. Nešto ju je vuklo. Ona nije romantik, ona je poslovna žena, razgledala je izloge, posjetila prijateljice koje nije vidjela petnaestak godina, obišla mezare i vratila se puna nove energije i volje za životom. Grad se promijenio, dobio novo ruho, nove stanovnike, nove nazive ulica.
-Šta želiš da ti donesem?
-Miris lipe u kosi. Napoj se Vrbasa pa me ljubi, ljubi, ljubi. Žubori mi Vrbasom na uho. Donesi mi jedan otpali kesten da ga posadim na našem balkonu. Jedino me to veže za grad, jedino to mi nedostaje.
Ništa više, ništa više!

 

 
Nastavljaju se nizati rođendani, sad sam ja bio na redu. Druga polovina septembra i početak oktobra bili su inspirativni, tako sam napisao dvije nove priče: Krug i Olovka marke Parker. Izgleda da inspiracija dolazi zajedno sa depresijom. Lijepo je Selma napisala u svojoj čestitci ... rođendani u tvojim godinama nisu baš neki razlog za slavlje. kao prvo su pokazatelj prolaznosti i neizbježne starosti, a kao drugo u izbjeglištvu se nema s kim proveselit...
...Lijepo je kad se ima s nekim proslaviti rođendan. Lijepo je kad se pojave draga lica, pa još kad te obraduju pokolonima onda je to savršeno. Hvala Selmi, Uni i Samiru na posjeti, na poklonima. Oni su bili svjetlost koja me je obasjala 16 oktobra 2006-te. Lijepo je čuti Alenov glas: sretan lodendan dido,ili Adisov, sretan rođendan, ja sam mogao slomiti nogu danas....
Nisam sam, tu su moji najdraži. Evo njihovih čestitki.
Samo tvoja,Sena!
@
Cao tata! Posto necu biti u mogucnosti da te nazovem telefonom jer radim drugu, saljem ti zato poruku. Nisam zaboravila. Zelim ti jos vise uspjeha i srece u zivotu i sve najbolje za tvoj rodjendan. Nadam se da si dobro. Tvoja Sabina, Osman i djeca
@
dragi tata drago nam je da smo te mogli oraspoloziti juce, jer rodjendani u tvojim godinama nisu bas neki razlog za slavlje. kao prvo su pokazatelj prolaznosti i neizbjezne starosti, a kao drugo u izbjeglistvu se nema s kim proveseliti. drago nam je da smo barem nas troje ugrijali tvoj topli dom. nadam se da ti je oko malo bolje, ne zaboravi da stavljas kapi. pricu smo primili. danas smo kupali unu poslije cega je ona spavala satima. jos malo pa ce je glad probuditi. fino se provedi sa haubartom. ps: i nama je bilo prijatno juce selma and company
@
Šef mi je prilazio osvrćući se. Krijući se zašao je među rafe i zovnuo me prstom.
Imali smo dobar odnos, cijenio je moj rad i nisam strijepio od nečeg lošeg, ali me čudilo njegovo tajnovito ponašanje jer čim je ušao u radionicu zašao je u onaj skroviti dio gdje krijemo piće.
-Imaš li sat.-uhvati me za ruku kao da hoće da mi zavrne rukav košulju i sam se uvjeri.
-Imam!
Njegova kretnja pokazala je blago razočarenje.
-Znaš, u neprilici sam. Dobio sam kao rođendanski poklon sat od Mire.
-Ljubavnice! Jel to ona crnokosa što te često posjećuje. Ja sam mislio da je ona poslovni partner?
-Da. Ona je i jedno i drugo.
-Kako ću ti pomoći?
-I moja supruga mi je kupila ručni sat. Omikron. Sad sam u neprilici. Možeš li mi učiniti uslugu. Poklanjam ti ovaj sat, ali samo ponekad ćeš mi ga vratiti, kad ona dolazi. Čim ode, ja ti ga vraćam. Je li ok?
Noseći uspomene i drage stvari u izbjeglištvo, podsvjesno sam zaturio i ovaj sat u torbu. Nisam ga dugo koristio. Počeo je rat, sat ne treba čovjeku. Čim smo stigli u izbjeglištvo, preturajući po svojim stvarima našao sam i sat. Pokušao sam ga naviti ali prestao je kucati. Možda je ušla prašina i zaprljala ga, možda sam ga previše navio? Uglavnom prestao je kucati. Pa ipak, nosim ga sa sobom u ruksaku zajedno sa jednim trulim kestenom iz naše aleje. Često ga uzmem i prevrćem među prstima. Pokušavam naviti ali feder je prenapregnut.
Eto i ovo jutro uzeo sam ga i gledam. Ulazim u petnaestu godinu progonstva. Ništa se nije promijenilo. Sat ne radi. Šta li je bilo sa mojim dragim šefom, njegovom ljubavnicom, suprugom?
Šta li se desilo meni?
Vrijeme mora krenuti već jednom!
Još uvijek sam u okupiranoj Banjaluci 93-će. Ne mogu dalje. Noge su trome, olovne.
A šta, ako krene? Ako se trzne kazaljka sekundara i krene. Tik-Tak.
Neću se moći prepoznati. Vidjet ću jednog starca koji je ušao u petnaestu godinu progonstva. Strah je pojeo vrijeme i te godine kao gladan vuk.

Septembar

Draga moja suputnice
Bez kaosa ne bilo ni kosmosa.
Biser se krio u ljigavoj trbušini stare školjke i mene zapao kao najveći dar koji može nekome pripasti. U cijelom okeanu bio sam sretnik da je izronim.11 septembar nije samo tvoj rođendan, to je i moj. Tog dana planete su se zavadile, bogovi naljutili da se od siline Olimp tresao jer je sve ukazivalo da ne pripadamo jedno uz drugog, da Rimska boginja ognjišta Hestija i Dionis nisu idealan par. Možda si i sama priželjkivala Apolona, Erosa ili samog Zevsa a dobila raskalašenog šaljivđiju?Pa ipak eto već mnogo godina putujemo zajedno. Putujemo sa turnira na turnir kao mješoviti teniski par. Igramo posljednju igru, Smrt sad ima meč loptu. Više se nema vremena, prestari smo da bi ispravljali greške, prestari smo za novi početak, ali jedan čovjek određen da voli i pruža ljubav nikada ne može biti star, za ljubav godine nisu prepreka. Praštajmo jedno drugom.Ti i ja protiv prolaznog vremena i nadolazeće smrti. Bolest je pristrasan sudija on naginje ka drugom paru, neobjektivan je, porazit će nas. Zato stoički podnosimo njegove nepravedne odluke. Pašće prašina na naš namještaj, pauci će isplesti mreže, cvijeće će se sasušiti ali ostat će ljubav kao duh iz Aladinove lampe. Jednom začeta Ljubav nikada ne umire ona ja vječna.
Sretan ti rođendan.
Protekli mjesec august podario me unukom Unom. Septembar je kao i uvijek depresijom najavio svoj dolazak. Najavio se hukom vjetrova koji kucaju po vratima i prozorima kuća, šumom lišća koje treperi i drhti, grajom ptica selica koje se spremaju na put. Pakuju se radosne što će kući u tople krajeve. Oh kako bih im se želio pridružiti, ali ne mogu, nemam kuće, nemam domovine. Gravitacija izbjeglištva vezala me okovima za tlo i dalje ne mogu.
Kiša udara u mlazovima. Vjetar je vitla kako mu se prohtije. Baca je po prozorima, fasadama. Mota grane drveća i otkida još zelene listove. Živice se kreću kao stonoge. Sunce se skriva iza mokrih oblaka i dršće od zime. Hladnoća Grnelanda uvlači se u kosti.
Taj period je po pravilu plodan za mene, tad sam najkreativniji i pun inspiracije, ne odvajam se od pera i olovke. Priroda se čisti u jesen, sprema na počinak, valjda i ja to činim svojim pisanjem. Zato požurim da ostavim što više iza sebe. Nagomilane impresije proteklog ljeta polako se vraćaju jedna po jedna, analiziram ih i ponovo preživljavam. One ružne utiske odbacujem lijepe događaje bilježim. Upravo me je grijalo sunce Neuma dok vjetrovi sjevera trgaju cvijeće po mom balkonu.
Šta ja znam o Filipinima?
Jedina stvar koja me je ikada vezala za tu državu je bila jedna izrezbarena maska koju sam kupio na Zagrebačkom velesajmu neke davne godine i koja je krasila zid dnevnog boravka.
Nema više maske, nema ni stana, ni grada, ni domovine a nema valjda ni Filipina.
Margie je mala, sitna kosooka filipinka, krhke građe, izgled više kao djevojčica nego što je u stvarnosti bila. Udana je za danca, imaju dvoje djece a žive zajedno oko petnaestak godina.
Srela me je u hodniku firme gdje smo zaposleni i onako u prolazu nejasnim danskim jezikom prošaputala da treba moju pomoć te da je posjetim u njenoj kancelariji kad budem imao vremena. Nosila je laptop u torbi.
Imam 37 šefova, svaki danac kolega na poslu bio je šef, ali ona je kao i ja, posljednja rupa na sviralu.
„Zar i ti da mi naređuješ“?- Negodovao sam u sebi ali obećao da ću doći kad se za to ukaže povoljna prilika.
Negdje oko jedanaest sati kad posao malo jenja a gužva stiša, popeo sam se do njene kancelarije.
Dočekala me sa osmjehom na licu.
„Šta trebam raditi?“
„Ništa, htjela sam da pogledaš slike sa mog putovanja na Filipine.
Upalila je laptop, otvorila fil sa slikama i pustila slike da se vrte.
U očima joj se pojaviše dvije suze. Teška voda polako se slila niz njene obraze.
Ove godine po prvi put je putovala rodnoj grudi. Iz hladnog raskoša Danske sletio je avion u džunglu Filipina. Od Manile plovilio se dalje do malog ostrva gdje živi njena porodica. Pješčana obala uzavrila je od ljudi, šarenila odjeće vatrenih boja. Mnogobrojna familija doputovala je kolima koje vuku volovi da ih sačeka. U svakom oku suza radosnica, na svakom licu širok osmjeh. Krupne ugljene oči netremice gledaju ka brodu koji je uplovljavao.
Toplina zraka, prašnjava cesta, jahači na jaku, kokosove palme, rijetki bicikli, starinski teretni automobili, kosooki ljudi, rojevi insekata, eho slonove rike, sve to se pojavilo pred njom, budilo stare uspomene i nanosilo prijatnu bol sjete. Danac pažljivo bilježi digitalnom kamerom, sve je tu zanimljivo.
On je dobar danac, jedan od rijetkih, od onih koji imaju znanje, jedan od onih koji ne misle da je danska centar svijeta.
Majka stara zgužvana lica ne krije svoje osjećaje.
Slike se mjenjaju. Trpaza puna morskih plodova, riba, školjki, rakova. Na jednoj se vidi kako neki mještanin harpunom otvara flašu vina. Dva metra dugu, tanku šipku zabio je i na kraju spretno izvukao pluto. Oko njega ljudi se smiju, za njih je to događaj. Jedan rođak demonstrirao je vještinu veranja po kokosovom stablu. Djeca jašu bivola. Okolo drveće sa banama, ananasima. U džungli koliba. U njoj osoba koju znam.
Bijeda, neimaština vide se na svakoj slici. Ognjište i verige, voda u posudama, zemljani pod. golotrba dječurlija na sve strane. Pa ipak na svakoj od slika dominiraju dvije teme: siromaštvo i sreća koji su nerazdvojni pratioci. Sreća kojom je nekada i mene bila dotakla ali koju je jedan grozni rat otjerao sa mog lica.
Gledajući slike koje su promicale po ekranu osjetio sam bliskost sa tom nepoznatom ženom u nepoznatoj zemlji Danskoj. Vjerovatno se i ona tako osjećala jer je izabrala mene između 37 šefova da pokaže svoje slike a da ne vidi ironiju u očima. Osjetio sam da su nam sudbine bliske.
„Rastu li kod vas u Bosni kokosi?“
Slike se zaustaviše. Čarobno putovanje vremenom i prostorom zaustavilo se u jednoj danskoj kancelariji gdje su ukotvljena dva južnjaka, izgubljena i zbunjena.
Pojavi se Lars.
„Šta radite“? -Radoznalo zaviri u ekran kompjutera.
„Upravo sam instalirao windowse!“ odgovorih mu.
„Navrati kad budeš imao vremena da malo pregledaš i moj kompjuter.
Margie se nasmiješila na mene.
Dijelili smo tajnu. Tajna je bila samo naša. Siromaštvo i sreća su pripadali samo nama i to na trenutak ali dovoljno da zagolicaju osjećaje, trznu onu uspavanu sreću koja se zavukla u nama i čami.
Ja nikada nisam bio na Filipinima ali ih osjećam kao da su moja domovina Bosna i Hercegovina.
 

August

 

 

16.august

Draga Selma

 
 Postala si majka jedne lijepe djevojčice Une .
Nek je krase svi epiteti te lijepe rijeke:
Nek joj duša bude azurno plava i pjenušavo plaha kao kaskade vode Une,
neka bude bosanski lijepa i misteriozna kao piramida.
Hvala ti na radosti koju si nam pružila.

 

Dragi Adis

„Čestitam ti od srca.“
"Sretan ti rođendan!"
Majka i dido te vole!

 

 

Dragi Alene

Da se ne bi osjećao odbačenim nađoh mjesto i za tebe.
Volimo mi i tebe!

 

Mom unuku Adisu je sedmi rođendan.
Trudim se koliko mogu da u njegovo malo srce posadim ljubav prema Bosni i Hercegovini. Imam li ja pravo na tako što? On je Šveđanin. Neću li baciti čin prokletstva na njegova mala pleća. Teret težak kao planina koji se noću uvlači i tare i melje snove.
Ne. Ne. Nek sam odluči.
Upravo je krenuo u prvi razred.
Meni ova rečenica zamirisa novim školskim knjigama, sveskama, ostalim priborom, torbom. Blok za crtanje, kajdanka, šestar... tuševi, kistovi, tempere...
Zamirisaše plastični okviri za knjige, čitanka, matematika, priroda i društvo, plavi pak papir.
Graja kroz hodnike škole Braće Pavlić.
Gužve u knjižari Veselin Masleša. Nervozna majka sa zbunjenim dječakom kome pult dopire do brade kako gleda vještog prodavača dok obavlja svoj posao. Knjižara miriše papirom, knjigama.
„Za prvi razred!“
One se okreće i iz rafa vadi knjige i slaže ih po pultu. Za uhom mu tintoplava olovka koju liznu prije nego pođe pisati račun.
Oh Bože kao da je to bilo juče.
Nema majke, nema oca, nema onog dječaka sa zvrkom u kosi, nema ni mene. Samo sjećanja i ništa drugo. Samo Adis.
Moje poštansko sanduče u Danskoj je razbijeno. Nekako sam popravio oštećeno mjesto, ispravio vratašca i ponovo ga osposobio za svrhu i namjenu. Apsurdno je mijenjati ga jer bi to trajalo do neke nove fešte kad pijana omladina jurnja gore-dole stepenicama, dok pijani tinejdžer ne zapne okom za moje časno prezime, stisne pesnicu i svoje nezadovoljstvo životom iskali na njemu.
Uglavnom dolaze računi i reklame, ponekad razglednica ili novogodišnja čestitka. Danas mi je stiglo pismo.
Stiglo mi je pismo od poznanika Jasne i Željka, koje sam upoznao u Neumu. Lijep osjećaj jer čovjek je zaboravio kako to izgleda u ovoj eri elektronske pošte i mailova. Koverta, marka, kockasti papir i lijep rukopis. Svako slovo zrači, isijava dušom koja ga je napisala. Još kada je od drage osobe onda je to zaista lijep osjećaj. Stižu mi pisma svaki dan putem e-maila ali gotovo nikada poštom. Zauvijek će mi ova uspomena ostati u sjećanju. Zaista su u pravu oni koji kažu da se sreća krije u malim stvarima, sitnicama.

 

Juli

Šta reći o proteklom mjesecu. Nezapamćene vrućine u Danskoj, nikada do sada u svojoj historiji takvo što nije ovdje zabilježeno. Poželio sam u sebi bezbroj puta ono drugo dansko ljeto, olovne kiše, mutne oblake, hladne vjetrove. Ali ništa od toga, sunce je pržilo i pržilo. Koža boli od sunčevih zraka, laseri prže. U domovini sunce miluje ovdje udara šibama i nanosi bol.
Inače cijeli mjesec sam radio na korekciji postojeće web stranice. Nije dobro biti estetik, nikada zadovoljan učinjenim. Pa ipak posao sam napokon završio i zadovoljan sam učinjenim.
Prepisano sa Cyberbulevara:
Zajednica Udruženja građana Banje Luke od 14. do 21. jula organizira manifestaciju "Dani banjalučke dijaspore - 2006". U vrijeme trajanja ove manifestacije predviđena su predavanja, književne večeri, sportski i brojni drugi kulturni događaji.
Svečano otvaranje "Dana banjalučke dijaspore – 2006." bit će upriličeno u Koncertnoj dvorani Kulturnog centra Banski dvor koncertom Muzičko-scenske agencije "Arion". Na programu će biti djela Mocatra, Betovena, Pučinija, Mokranjca i Žganeca, a predviđena je i praizvedba muzičke poeme "Safikada", prema tekstu Slavka Podgoreleca i kompozitora Muharema Insanića.

Predviđeno je i učešće u manifestaciji "Ljeto na Vrbasu", kao i održavanje tradicionalne pjesničke manifestacije dječije poezije "Vezeni most" u dvorištu kuće pjesnikinje Nasihe Kapidžić.

Pokrovitelji ovogodišnjih "Dana banjalučke dijaspore" je Grad Banja Luka.
Bilo je jako lijepo, bez pompe i ceremonija, bez politike...opušteno, uz domaću kafu i sokove. Nije bila gužva, omladine skoro nikako, osim par novinara koji su tu bili «na dužnosti»...i ako sebe još ubrajam u mlađu raju.
Uvodni pozdravi su bili kratki, jer je veče prije skoro isti sastav bio u dvorištu Nasihine kuće, pa se prešlo na izlaganje o stvaralaštvu Banjalučana u inostranstvu, izrazila se želja da se barem po jedan primjerak ovih knjiga nađe i u banjalučkoj biblioteci, a zatim su čitani odlomci iz knjige Denisa Dželića...uz obavezno pominjanje «Ptica».
(Kosmička, kako ju nazvaše) poezija Migdada Hodžića, doktora nauka koji se «bacio» i u pjesnike, nije čitana, uz obrazloženje da su pjesme predugačke, a držali su se samo odlomaka... Predstavljene su i sveske koje izdaje Preporod, a neke od njih su: «Sevdalinka» Vlade Miloševića, «Ferhad Pašina vakufnama» i «Vakufnama bosanskog namjesnika Sofi Mehmed-paše» Mehmeda Mujezinovića.
Naravno, najviše je govora bilo o «Banjalučkim žuborima». Predstavljeni su osmi «Žubori» - Stope na vodi.
Većina pomenutih knjiga se mogla kupiti po cijenama nižim nego inače.
Datum: 11.07.2006

Vandalizam na kući pjesnikinje Nasihe Kapidžić-Hadžić
Osvanuli uvredljivi natpisi

BANJA LUKA - Kapija rodne kuće poznate pjesnikinje Nasihe Kapidžić-Hadžić u Ulici vojvode Pere Krece u Banjoj Luci oskrnavljena je ovih dana uvredljivim grafitima.

Na zidu kapije ispisano je Pokoljite balije, Draža je živ i drugi uvredljivi natpisi.

Prema riječima Sabihe Kapidžić, sestre pokojne pjesnikinje, vandalizam se desio neposredno pred manifestaciju Dani banjalučke dijaspore, koja počinje u petak.

U toj kući se za vrijeme manifestacije održavaju poetske večeri.
Ovo nije prvi put da se ovako nešto desi. Prilikom prošlih 'Dana dijaspore' desio se sličan incident. Tada sam obavijestila policiju, ali su mi rekli da to nije u njihovoj nadležnosti, kazala je Kapidžićeva.

Rade Mutić, portparol CJB Banja Luka, juče je naveo da spomenuti slučaj za sada policiji niko nije prijavio.

Administrativna služba grada je upoznata s incidentom, ali tvrde da je nadležan Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa.

Grafiti i pojave koje narušavaju izgled fasade nekog kulturno-istorijskog
objekta nisu u našoj nadležnosti, već su u nadležnosti vlasnika, a vlasnik može da se žali Komunalnoj policiji, kazala je Svjetlana Šiljegović, direktor Republičkog zavoda.

Prema riječima Milijane Okilj, arhitekte u Republičkom zavodu, kuća poznate pjesnikinje će u najskorijem periodu biti pod njihovom zaštitom kao kulturno blago.

Uvredljive natpise na kući poznate pjesnikinje najstrožije osuđujemo, rekla je Okiljeva.

Nasiha Kapidžić-Hadžić rođena je 1931. godine u Banjoj Luci, gdje je završila gimnaziju i fakultet. Dobitnik je brojnih uglednih domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja za svoj rad. Umrla je u Sarajevu 1995. godine.

 

Juni

 

Bosna je krvava kulisa koja se otvara samo izabranim.
Kad dijete padne i udari se, zaboli ga do jauka a on ćuti i susteže se jer ga je stid zaplakati, tad on tiho zajeca u sebi s kiselim izrazom lica. To stanje između bola i stida je stanje u kojem uvijek putujem za Bosnu. Svako ima nešto što ga tišti. Život je teško iskušenje.
Promiče plodna danska ravnica. Žito se maestralski leluja. U zlatnom moru pokatkad
Očima godi kad zapnu za zeleno busenje brežuljaka. Čeznu one za kletim bosanskim planinama kojima se približava dvospratni autobus.
Zahuktava i osvaja zeleno more, uznemiruje, pjeni kroz Njemačku. Vjenčani lanci brežuljaka neprimjetno postaju gore i planine koje rastu svakim pređenim kilometrom.
I baš kad su se nemani spremali iskočiti pred nas smračilo se i autobus je ušao u Austriju. Ne vidim ih ali ih osjetim, polijegale su oko putova, isprobijane tunelima. Vozimo kroz utrobu prahiostorijske nemani dinosaurusa koji spavaju.
Noć je modra, modri su oblaci, modar mjesec jedino su planine crne.
 
Sklopiše se umorne oči nakon dvadeset četiri sata neprestane vožnje.
Probudi ih klepetanje kosa. Brus đivka o hladan čelik. Ples života i smrti odvijao se na starom, napuštenom groblju. Akteri su kosci do pasa goli, baletanskim kretnjama sa kosama u rukama vrte se kao derviši po poljani. Lica im ispucala od sunca, nagorijela kao sa freski.
Kosci kose mezarje, kose oko kamenih fesova koji se bijele kao oglodane kosti strvine. Britka kosa siječe travuljine koje se hrane leševima. Gladne krave na zimu će se sladiti sijenom sa okusom smrti. Umorni kosac popit će kao nišan bijelo mlijeko.
Autobus odmiče, u blagom luku obilazi scenu sa koscima i nadire još dublje u Bosnu. Ulazi u zemlju karađoza, komendijaša, pehlivana, glumaca. Bosna je teatar bez publike.
...zapis... „ iz paučine“
 
I to je prošlo.
Godišnji odmor od tri nedjelje upravo je završen. Vrijedi ga zabilježiti jer desilo se za mene nešto neshvatljivo. Vrijeme je bilo prelijepo, plaža, palme, toplo more, hladovina, kava, Papilon, pizze, bureci... Bio sam u Neumu, hotel Suncu.
 
„Dobar dan! Kako ste?“
Te riječi prenule su me iz izbjegličkog sna. Probudio sam se, progledao. Ove riječi uputila mi je jedna ljupka Bosanka.
Prvi put da sam se sprijateljio sa nekim iz Bosne. Vrijedilo je čekati 5-6 godišnjih odmora te i to dočekati. Vrijedilo je čekati 13 godina u progonstvu za par ljubaznih riječi nekoga iz domovine.
Simpatični Željko i Jasna. Spontano smo započeli konverzaciju i lavina se pokrenula. Pričao sam kao nikada do sada, kao netko tko je ćutao dugo godina i ponovo vratio moć govora.
 
Bio sam i u Sarajevu. Osjećam se kao u Kopenhagenu, pogledi smrknuti podozriva izraza, konzervativni i hladni na ovim tropskim vrućinama.
„Kakvim merhametlukom se to oni hvale. „- pitam se.
Sarajevo nije Bosna, Bosna nije Sarajevo. Bosna su svi drugi gradići i gradovi okolo samo ne Sarajevo.
Prošao sam i kroz crnu rupu Banjaluke. Autobus je gazio ulicama djetinjstva. Teško ih je bilo prepoznati, mijenja se urbana i ruralna sredina munjevitom brzinom. Kao ubica kad želi sakriti leš te briše i krije posljednje tragove zločina, tako netko i Banjaluku želi sakriti, oteti, izmijeniti.
Ne može to, u mojoj mašti, ona je ostala ista kao i prije 93-će. Miris lipe i žubor rijeka su pripali meni, sve drugo mi ne treba.
Čovjek nije grad u kome živi, on je grad u kom se rodi.
 
Putovao sam autobusom 72 h tamo i nazad. To je priča za sebe koja ima to svoju draž i šarm, ma kako bili ponižavani na graničnim prijelazima.
Družio se sa našim ljudima u Sarajevu. Svijet je malen, tako sam se sreo sa „dancima“, Vildanom i Orhanom. Samo oni su bili bez zavisti, samo oni znaju šta je tuđina, šta je samoća, samo oni ...i ..milion i pol sličnih meni.
Ja ne putujem u Bosnu da bi se hvalio, kurčio, da bi se pederio novim automobilom (auto nemam), ja ne mašem mobitelom (mobilni telefon nemam), putujem autobusom jer je jeftinije, ja nisam ni stan vratio,(stan u Sarajevu nemam) ja tamo nikog nemam,(izuzimajuči Besimu i njenu simpatičnu porodicu) nemam ništa što bi me vuklo, pa ipak svake godine putujem tamo.
Bosna je magnet.
I na godinu ću tamo.

 

 

Maj

Sunce miriše!
Maj je mjesec kiše. Iza mokre zavjese ponekad se stidljivo ukaže sunce. Isparava se mokra danska zemlja.
Sunce miriše!
Tu metaforu izgovorio je moj unuk Alen prilikom jedne šetnje drugom polovinom maja. Došao je iz Švedske posjetiti svog didu. Daleko na samom kraju svijeta u zapećku ove planete u hladnoj Skandinaviji vodio sam ga u šetnju držeći za ruku.
Hodali smo pod sjenama jorgovana i drugog mirisnog raslinja. Nije sve tako idilično kako se opisuje. Odnekud iz pravca Sibira pirio je hladan vjetar. Stepski čobanin tjerao je stado toplih ovčica ljetnjeg dana i opasno prijetio da ugrozi njegovu ljepotu. Tek ponegdje u zaklonu mogli smo osjetiti skrivene mirise ostataka ljetnjeg dana. Skrenuli smo u drugu ulicu koja je bila skrovita i osjetili te prijatne mirise.
Ugrijao sam mu hladne prste svojim rukama, protrljao crvene obraze, navukao kapu preko ušiju, maramicom obrisao nos koji je curio. I on kao da je osjetio vruć talas topline, nasmiješio se i pogledao u modrinu neba i rekao:
„Sunce miriše- dido!“
Njemu je tri a meni pedeset tri...
*
Polako stižu i prve kritike Paganskog poete, za sada su pozitivne i kako vidim knjiga je dobro prihvaćena, bar od onih koji su je pročitali.
Tu je i putna groznica. Trebam putovati za Neum na godišnji odmor. Miriše sunce, miriše more, miriše ljubav.
Definitivno, maj je mjesec mirisa.
 

 

April

 

Ipak se sve dobro završilo. Stvari su se dešavale filmskom brzinom i stigao sam sve obaviti. Knjiga je bila završena u posljednjem trenutku, otputovao sam na Sajam i boravio sve dane u Sarajevu. U druženju sa prijateljima proveo sam nekoliko nezaboravnih dana.
Bilo je tu mnogo lijepih i nezaboravnih trenutaka, ponovo sam se osjećao čovjekom. Sve dane proteklog Sajma samopouzdanje i vjera u samog sebe, moj ego, rapidno su rasli, baš kao što će to činiti sada u Danskoj samo u suprotnom smjeru.
Zaista život zna ispraviti sve nanesene nepravde.

 

 

Mart

Mjesec mart, protekao je u iščekivanju jalove nade. Čekao sam novu knjigu koja je još davno trebala biti štampana, čekao sam proljeće koje nikako da se pojavi. Ono je tu, iza ugla, samo što nije. Puhne toplinom pa se povuče, zadirkuje.
Paganin čeka na sunčeve zrake da ga prenu, trznu iz zimskog sna izbjeglištva. Nema knjige, nema proljeća, samo okopnjeli dronjci snijega, prljavi i sivi kao nebo nad Skandinavijom.
 
Nova knjiga je sinapsa o kojoj ovise svi planovi za mjesec april, moje učešće na Sajmu knjige u Sarajevu 19 aprila i njena promocija.
Ma kako bio surov i za južnjaka neshvatljiv, zapadni svijet ipak ima svoje dobre strane. Sistem funkcioniše besprijekorno. Ovdje čovjek omekša, nauči vjerovati ljudima. Riječ je riječ, obećanje se mora u roku izvršiti. Ovdje ljudi rijetko lažu. Problem leži u nama jer mi mislimo da oni misle onako kako bi mi mislili i baš tu leži greška.
Svaki kontakt sa Bosnom je šokantan. Tamo su druga pravila. Pojmovi kao što su: poslovnost, profesionalnost, etika, strani su za naše ljude. Kod nas postoji samo pohlepa, zarada na kratke staze, na zapadu se to drugačije radi.
Stare brige, stare prijetnje, nove brige nove prijetnje.
 
Moje radne kolege planiraju odmore.
Sva vrata svijeta su mi otvorena ali mene nešto vuče u mračni vilajet, da tamo lutam pustim sokacima, da gazim kaldrmu osluškujući vlastite otkucaje srca. Nosim u sebi nenapisane knjige gorke poezije i pelin proze da ih prospem po Sarajevu. I ovog ljeta ću lutati u potrazi za prijateljem koji će saslušati moju muku a da za to ne traži ništa.
 

 

Februar

 

Paranoja svakodnevnog bivstvovanja
 
Živimo u nesigurnim vremenima. Za ratne izbjeglice svih rasa, bilo gdje se nalazili, ma kojem bogu se klanjali, rat nikada nije završen.
Krstaši templari ponovo jašu svijetom. Ognjem i mačem vladaju svijetom.
Sa margina izbjegličkog životnog bivstvovanja centrifugalna sila mržnje ponovo me je ubacila u centar zbivanja. Ponovo žele moju glavu.
Zbog mog imena, religije.
Dovoljno smo religiozni da bismo mrzili, ali nedovoljno da bismo ljubili jedni druge. Svaki put poslije terorističke akcije negdje u zapadnom svijetu osjetim posljedice na vlastitom leđima. Tako je bilo poslije rušenja tornjeva blizanaca, poslije metroa u Engleskoj, poslije Španije....
Novim iskušenjima Sudbina je ovila živote izbjeglica, novim strahovima, starom novom mržnjom.
Arapi pale dansku zastavu, fanatična, egzaltirana rulja cijepa i spaljuje Danebro.
-Primitivci! Kako smiju paliti našu svetinju?- Bune se Danci.
Velike sile ognjem i mačem osvajaju, pljačkaju, demonstriraju silu.
Pod okriljem riječi : demokracija, sloboda govora, sloboda štampanja, danske novine Jylland-Posten objavile su nekoliko karikatura profita Muhameda.
Što se iza toga krilo? Čitam među redovima, krije se tu nešto drugo.
MRŽNJA PREMA MUSLIMANIMA.
Na poslu osjećam zahlađenje, osjećam oči kako me sumnjičavo promatraju.
-Što ti misliš o svemu ovome? Pita me jedan od njih.
-Nije važno, što ja mislim, ja sam nevažan, ja sam jedna gnjida od 4-5% danskih stranaca.
-Možda se u njemu krije terorist? -Kažu mi njihovi pogledi.
I tako, ponavlja se već viđeno. Bude se stari sindromi, uspavani strahovi, ponavlja se banjalučki scenarij. Strah me je ići na posao i raditi, bojim se hodati ulicama. Prepoznatljiv sam, odaju me crna kosa, južnjačka put, nesiguran korak i strah što isijava oko mene.
Lista ljudi koji me mrze popela se za još nekih 4.5 milijuna danaca, ako izuzmem nekolicinu dobrih. Nije li dovoljno što me mrze milijuni srba, pa hrvata, pa i muslimanski nacionalisti. Lista mržnje rapidno raste.
Moj fizički prostor se smanjuje, sigurno se osjećam samo u stanu u okrilju porodice. Vrijeme je da sa ulaznih vrata ponovo skinem pločicu s mojim imenom.
-To je danska demokracija; sloboda mišljenja, sloboda pisanja, sloboda govora plaćaju se mojim ropstvom straha.
Kako bi reagirali kad bih im rekao da osuđujem njihovu politiku ali da sam istovremeno protivnik i arapskog terorizma, protivnik sam svakog oblika nasilja.
Ne mogu prevesti na danski, ali bi im rekao: Neka ne čačkaju mečku po p....
“Osili ste se, još od Bismarka niste dobili dobre batine. Razmazili se, kao neodgojeno dijete kad ne zna od dosade što da radi. Vi ste hijene koje glođu ostatke strvine iza Amerikanaca i Engleza. Gojeni, neobrazovani, drski, siti. Eto to ste!”
Ne vjerujem da bi mi njihova sloboda govora oprostila ove riječi.
 

 

Januar

 

Himzina impresija
26.01.06
 
Teško se odviknuti starih navika. Ponekad bih volio odspavati malo duže ali ne mogu jer one to ne dozvoljavaju.
Ustajem rano, smatram za uvredu prespavati jutro, buđenje. Biološki ritam mi kaže da je tačno 5h i budi me minutu prije prije nego se sat aktivirao.
-Da li još uvijek sanjam? Pitam se.
-Gdje sam?
Polako postajem svjestan svog položaja i stanja. Umuknuli su topovi, ostali su u znojnom snu da čekaju novu noć, novi san.
Sljedeća faza je namještanje kostiju, samo-montiranjem, namjestim vratne kralježnjake koji pucaju kao kokice, palim kompjuter i pokušavam se priključiti u maticu – domovinu, Bosnu i Hercegovinu. Teško to ide.
Real player je prva karika. Zahvaljujući njemu negdje na kraju svijeta, u skandinavskom zapećku mogu čuti dragi poznati jezik. Veza je loša, krči, ton se gubi, sam se stišava pa pojačava ali meni to ne smeta. Zapjevaše sevdalinke, zaigraše note polumrakom a mene obuze milina.
Isprekidan je Himzin glas ali refren je čist i dovoljno zvučan
...oko mene strani ljudi srca kamena...srca kamena...
Progutah knedlu.
Sevdalinka dolazi iz duše, izleprša kao leptir, maše krilima u ritmu srca. Vratila me u djetinjstvo. U nevine snove djeteta uvlačila se sevdalinka kroz radio valove. Zasvira radio marke Koncertino sa zelenim magičnim okom i nekoliko krljavih, požutjelih tipki za prebacivanje frekvencija. Ulazila je pjesma ranih jutarnjih sati dok se otac spremao na posao.
Sljedeća veza je čitanje naših novina. Prelistavamm naslove bez dublje analize tek tako da budem u toku događaja.
Svakog jutra popijem 6 velikih šolja kafe i popušim 6 cigareta. Poslije tih ritualnih radnji, kad je tijelo zadovoljilo svoje nikotinske i kofeinske potrebe obavljam jutarnju toaletu. Tuširanje polu hladnom vodom okrijepljuje i osvježava.
Onda dolazi najteži dio. Isključujem se iz matice – domovine, prebacujem na radio Kopenhagen drugi kanal, navlačim njihovu odjeću, navlačim njihove cipele, njihovu vjetrovku i mokre kose sjedim i čekam na 15 do 7. Prebacujem prekidač sa položaja bih na dk. Postajem drugi čovjek, samom sebi nepoznat, stranac.
Danske vijesti, danska muzika, danska klima polako istiskuje i udaljuje domovinu. Nestaju bosanke planine, sokaci, sevdalinke,...
Tiho se iskradam, zaključavam stan u strahu da ne naiđe komšija i ne započne razgovor.
Otvaram vrata haustora. Zapahnuše me hladni vjetrovi i ja se nesigurnim korakom uputih na posao.
Snagom vjetra do mene ponekad dopire šapat
...oko mene strani ljudi srca kamena...srca kamena...