Tama se neprimjetno uvlačila u danski gradić. Kornjačinim hodom svjetlost se gubila i polako nestajala sa horizonta. Priroda se spremala na poćinak, nastalo je zatišje i ni najmanji zvuk se nije mogao ćuti u atmosferi. Kvadratni kaleidoskopi prozora nestajali su, posljednja svjetla su gašena i žute zgrade tonule su u gusti mrak. Tek poneka ulićna svjetiljka škrto je bacala svjetlost u krug. Sve u prirodi je padalo u san, ptice na granama, ljudi u svojim posteljama, ljubavnici u zagrljaju, djeca pod okriljem brižnih majki. Zavladala je mrtvačka tišina.

I ja sam se spremao na počinak. Supruga je to već davno učinila i sad mirno kao mačka prede i ravnomjerno disući, spava dubokim snom.

“Dragi bože, daj da što prije svane!” s tom mišlju uvijek liježem u krevet. Ne volim noć!

Vrišteća crvena boja, brojeva na radio-satu daje fluoroscentnu svjetlost i u sobi se sve moglo vidjeti. Programiram radio da su ugasi poslije jednog sata i zaklopim oči. Bio sam umoran i vjerovao sam da će mi san lako doći ali prevario sam se, jer prvi nagovještaji sna, bili su potrgani već u njegovom samom začetku.

Uvijek to padanje. Padao sam sa litice u duboku provaliju, padao sa visokih građevina, padao u ponore i uvijek dok padam, vrtoglavica i grčevi u stomaku. Naglo sam se izdigao. Cijelo tijelo bilo je mokro i pidžama se slijepila za njega. Brisao sam znoj sa čela, ustao presvukao se, obukao novu pamučnu majicu i ponovo legao u poluvlažnu postelju. Muzika se još uvijek čula. Pojaćao sam je i programirao za još jedan sat te skoncentrisao se na muziku koja je malo osvježila grobnu atmosferu. Ni to mi nije pomoglo da ponovo vratim san na oči.

“Misli o nećem lijepom! Misli o sutrašnjem danu! Šta mi on može donijeti? Ja sam ratni izbjeglica! Ja sam jedno veliko ništa! Prestani se bojati, rat je završen, rat je prošlost!” Samom sebi postavljao sam pitanja i istovremeno odgovarao na njih, dok sam se kao foka prevrtao čas lijevo čas desno ali nikako da nađem udoban položaj.

Poćele su mi noge trnuti. Stotine sitnih iglica bilo je zabijeno u njih i peckalo me je.

Ponovo sam se prenuo čuvsi samog sebe kako hrčem što je znaćilo da sam ipak nešto vremena odspavao. Iskoristio sam budnost da odem u toalet. Napola žmireći pogledao sam se u ogledalu i vido da izgledam grozno. Mokra kosa od znoja sljepila se na čelu, crnili su se kolutovi ispod očiju na licu boje zemlje. Gadio sam se samog sebe.

Još jednom sam aktivirao radio-budilnik i stari dobri hitovi 70-ih uniješe malo moje mladosti i optimizma u spavaću sobu ali već poslije dvadesetak minuta obuzeo me je neki neobjašnjiv strah. Zebnja se uvukla u mene i grizla kao miš zid. Potom strah od smrti. Vidio sam gomilu svježe iskopane žute ilovače kojom će me zatrpati. Počeo sam se gušiti, gubiti dah, nestajalo mi je zraka i ponovo sam ustao i otvorio prozor, udahnuvši oštar i hladan zrak koji se uvlačio u sobu.

Izgubio sam osjećaj i orijentaciju o snu i javi jer sam čas bio budan čas spavao, pa ni sam, nisam znao što je što?

Stari san iz djetinjstva opet mi je došao, vidio sam trup čovjeka bez nogu kako pluta po istopljenom katranu koji se pušio. Nisam bio svjestan da li je to odista san ili sam ga se samo sjećao još od mog djetinjstva.

Imao sam tu moč, da mogu svaki san prekinuti i znao sam, dok bi sanjao grozne i stravične snove sam sebi reći u snu “To je samo san” i kao po komandi budio se. Tako je i sada bilo. Kolutao sam očima po plafonu i pravio nevidljive kružnice na njemu. U sjećanje mi dođe majka koja me je uspavljivala.

“Spavaj sine, ne boj se ničega. Mati je ovdje.”

Ovog puta, probudili su me prvi jutarnji zraci sunca i svjetlost novog dana koji je bio na pomolu.

Izblijedjeli brojevi na satu-budilniku pokazivali su 5 sati i 8 minuta.

“Moj biološki ritam još uvijek funkcioniše.” pomislio sam i zaklopio oči.

Iz kupatila, čuli su se uobičajeni zvukovi jutarnje toalete. Supruga je već budna.

Iz lakog sna probudila me je nježna ženska ruka i sveži miris sapuna.

“Kafa je gotova. Što si se danas razlijenio.” čuo se ženin glas.

Potrebno je izvjesno vrijeme, par sekundi, ponekad i čitava minuta pa da postanem svjestan svog tijela. Kao da moj duh odluta negdje daleko u imaginarne daljine i vrativši se pokušavao se spojiti s tijelom koje je poput mrtve mlitave mase ležalo u krevetu. Kad je kontakt uspostavljen protegao sam se koliko sam dug i širok, zijevnuo i uputio u kupatilo.

Zanosni miris kafe zagolicao mi je nozdrve. Poslije prvog gutljaja pripalio sam cigaretu i osmjehnuo se na suprugu. Taj osmjeh skinuo je sve ožiljke sinošnje more samo su dva modra koluta ispod ugaslih očiju poput izdajnika govorila:”Lažes, pretvaraš se, skini taj osmjeh.”

Opet nisi dobro spavao, trzao si se u snu i ustajao nekoliko puta!”

“Sanjao sam jedan čudan san o pticama iz doline Vrbasa.”

Polako sam krenuo sa svojom prićom. Žena me je slušala sa pažnjom i kad sam završio, dugo je posmatrala moje lice, nježno prišla i poljubila me.

“Bio je ptica koja je sanjala da je čovjek koji sanja da je ptica. Sad više nije znao tko je, ptica ili čovjek. Volio bi da je ptica pa da još jednom odleti u svoj rodni kraj, da još jednom udahne zrak svog djetinjstva, da se još jednom napije hladnog Studenca, da čuje huk i pjenušave valove Vrbasa, da se uspravi i potom vrisne iz sveg glasa.

Dolina Vrbasa je prava ptičija oaza. Ta plaha planinska rijeka usjekla je korito u kamenom tlu i poput guštera gmiže vjekovima omeđena divovskim brdima i planinama koji je štite i čuvaju. Tamo su guste bukove i hrastove šume, tako močne i grandiozne ljeti a zimi stidljive poput golih žena koje su našle svoje zaštitnike u vitkim borovima i jelama, da tu ponosno stoje i svojim tijelima kao neki nepomični stražari čuvaju dolinu od hladnih i razornih vjetrova, od teških i gustih magli i olovnih kišnih oblaka. Šume su nepregledne i tu je dovoljno drveća za sve ptice.

Vrijedne ptice danima bi sakupljale suhe grancice i slamke, spretno ih upetljavale u rasljama drveta u malo poluloptasto gnijezdo. Sviti svoje gnijezdo, stvoriti topli dom bio je smisao njihovog života. U toj raskoši podići mlade ptiće i osposobiti ih za život, naučiti ih da lete i pjevaju.

Bilo je tu ptica svih vrsta ali zajedničko im je bilo to da su sve one letjele i pjevale. Jedna vrsta odlikovala se jarkim bojama svog perja, druga umilnim glasom svoje pjesme, neke su zadivljivale svojim letačkim vještinama dok pak druge brigom za potomstvom. Bilo je tu šitglica sa žutom trakom preko krila i crveno omeđenim kljunom, malih vižlastih sjenica, vragolastih zelenih cajzlića, crvenperki, gimpli, ringli, dosadnih vrabaca,prelijepih slavuja i carića i šuma je zvonila od njihove pjesme. Bili su tu i strijež palčić, vatroglavi kraljić, obićni brgljez, šareni čvorak, rusi svračak, zimovka ćućurin, juričica, krstokljun, batokljun, cucka crvendac, drozd cikelj, zeba bitkavica, kukuljava ševa, pliska pastirica. Uvijek u pokretu, skakale su s grane na granu, sa drveta na drvo, u vječnoj potrazi za sjemenkama. Navikle su one tu živjeti, upoznale svako drvo, granu, duplju, zbun i travku. Tu im je bilo najljepše i prilagodile su se ptice toplim ljetima, oštrim zimama, cvjetnim proljećima i smrtnoj jeseni.

Ali, u šumi su živjele i grabljivice. Bili su to suri orlovi, sove, jastrebovi, čavke i vrane. Oni su mrzili ptićice.

Jednoga dana, zacrnilo se nebo iznad šume i spustilo se jato crnih vrana. Njihova mrtvačka boja perja zakrila je sunce i nastala je tama. Rasporedile su se po drveću zlokobno gakčući i opasno sijevajući očima.

U ptićice se uvukao strah. Bojale su se one dugih crnih kljunova, bičastih kandži na nogama, koje su sijale smrt. Gdje god bi one stale tu bi ostajao užas i pustoš. Ptičice su bile nemoćne da se odupru, da pruže otpor i tako zaštite svoja gnijezda i mlade. Njihovo jedini oružje bila je PJESMA. Pjesmom protiv graktanja, slavujev poj protiv zlokobnog ga-ga.

Grabljivice su se pohlepno i pohotljivo bacile na plijen. Njihove crne ostre kandže kidale su mlade ptice, rasturale gnijezda, kljucale mozak, pile oči i krv. Uskoro su im se pridružile i druge grabljivice i lešinari. Bila je to prava gozba za njih. Zlo je zavladalo šumom i sunce se rijetko pojavljivalo, jer zaklonili su ga teški mutni oblaci.

Tada je nestalo pjesme u šumi, mogli su se čuti samo jezivi huk sove, kliktaji jastreba i graktanje, vrana, gavrana i čavki. Nestalo je boje, nestalo je ljepote a nestalo je i pjesme. Zlo je triumfovalo i slavilo pobjedu po tko zna koji put.

Nisu sve ptice stradale. One koje su preživjele dale su se u panični bijeg, letjele glavom bez obzira, letjele bilo gdje samo što dalje iz te mračne šume. Polomljenih krila, raščupana perja, iščašenih nogu, iskljucanih očiju, ranjenih duša, sletilo je jedno takvo jato u prohladnu skandinavsku šumu. Prvih dana bile su sretne i ćinilo im se na prvi pogled da su došle u pravi ptičiji rezervat jer tu su živjele ptice svih vrsta. Najviše je bilo žutokljunih kosova ali moglo se tu naći u manjim jatima i rijetkih egzotićnih ptica dospjelih cak iz Azije, Afrike i Južne Amerike.

Ptice iz doline Vrbasa počele su se oporavljati. Polako su zarastala slomljena krila, po njihovom tijelu izbijala su nova sjajna pera, srastale su polomljene kosti ali desilo im se nešto neobićno i neobjašnjivo. Prestale su pjevati. Iz njihovih grla nestala je pjesma. Nijemo su stajale po granama i posmatrale druge ptice kako pjevaju. U njihovim očima pojavila se tuga jer nisu mogle dokazati da i one znaju pjevati a željele su da zajedno pjevaju sa domaćim pticama. Željele su da se s njima vinu u nebeska prostranstva i lete nošeni vjetom ali....domaće ptice su nepovjerljive i sumnićave. Samo poneka od njih bi obazrivo sletjela pored i stajala dugo prije nego li bi zapjevala.

Neka zebnja ponovo se uvukla u ptice iz doline Vrbasa. Počele su osjećati da su na smetnji a i ovdje vrebaju mnoge opasnosti. I ovdje ima vrana. Klima je nemilosrdna, sunce škrto, vjetar nezaustaviv, koso drveće a nigdje brda ni rijeke.

Poželjele su ptice da se vrate ali tamo ih čekaju crni orlovi.

Počele su polako izumirati i nestajati sa ovih prostora. Zar je moguće da na cijelom svijetu za njih mjesta nema. Zar je moguće da su svugdje nepoželjni i da će biti uljezi ma gdje se spustile. Na ovoj planeti postoji samo jedno mjesto koje je njihov dom a to je dolina Vrbasa. Samo tamo one mogu živjeti ali danas su tamo crni gavrani. Oni u tudjim gnijezdima podižu svoje mlade, uče ih da lete i mrze pjesmu jer sami ne znaju pjevati.

Netko je pogrešno napisao da “ptice umiru pjevajući.” One umiru ne pjevajući. One umiru kad iz njihovog grla više ne izlaze zvonki zvuci. One umiru kad su izgubile pjesmu.

Bio je čovjek koji je sanjao da je ptica koja sanja da je čovjek. Sad više nije znao, tko je, čovjek ili ptica. Da je ptica, vinuo bi se u nebeska prostranstva i odletio među gavrane i vrane i pred njima zapjevao svom snagom, po cijenu vlastita života. Ali nije bio ptica.

Da je bio čovjek, vratio bi se u svoj rodni kraj i pred neprijateljem vrisnuo iz svog glasa. Vrisnuo bi krikom majke sa mrtvim djetetom u naručju.

Nije bio ptica, nije bio čovjek, nije on ništa bio. Zato sad sjedi i plaće sječajući se doline Vrbasa.