Wishbone Ash

Tuga je ljepša od sreće! Sreća brzo ispari i padne u zaborav, tuga je vječna! Sreća se osipa kao kula od pjeska, tuga raste kao grudva snijega, kotrlja se i postaje sve veća i veća dok toliko ne oteža da čovjeka zaboli duša! Iscijeđeni sok gorčine slijeva se niz obraze i zadržava na najnižim mjestima, gonjen gravitacijom kapa i skuplja se u rupama ranjenih duša.

Razbacani po lokvama promašenih života, bivši i sadašnji zarobljenici alkohola, protraćene mladosti, ranjenih duša, kao jegulje na mriješćenje omamljeni muzikom Wishbone Ash, iskupila se jedna hiljada srodnih duša, jedne hladne zimske noći, negdje pri kraju svijeta, pri kraju stoljeća u hladnoj Skandinaviji. Životni putovi su svima drugačiji ali u toj polu opijenoj masi zajednička je jedna riječ: DUŠEVNA BOL

Svaki od njih je samo jedna bol, teška koliko oni sami teže, visoka koliko su i oni visoki, duboka kao bezdan, dubina koja je dublja od svake visine.

A MOŽDA JA GRIJEŠIM! MOŽDA SAM SAMO JA TAKAV!

U sali se osjećala laka sjeta i melankolija. Hiljadu uzdaha stopilo se sa muzikom koja je dolazila direktno iz srca i duše. Lirska muzika probija paučinu sa sjećanja i kao mantra vodi u prošlost, vodi u 70-te kad je život mnogo obećavao, kad se još imalo želja, kad su pjesmama zaustavljali ratove, kad su zabijali stručke cvjetova u puščane cijevi, kad su se lepršale duge kose i trapez hlače. Sjetna elegija čeprka po najskrivenijim ćoškovima sjećanja. Kroz vlakna paučine vidim dvije ruke kako prevrću po gramofonskim pločama. Na omotu nagorjelo rašljasto drvo, prsti prevrću dalje, dalje do vojnika čuvara, Argusa sa kopljem kao čuvara moje mladosti. Ploča se ne smije dotaći prstima, drži se za oštre ivice vinila, igla se lagano spušta, iz zvučnika tiho pucketa. Melanholija je tad zarobila jednu mladu dušu, uhvatila ga čvrsto i stegla svojim kandžama, pritiskala je i cijedila kako joj se htjelo. A ni on se nije opirao, prodao je svoju dušu boginji muzike i postao njen vječni sluga i rob. Zbog nje se odrekao života. Kad se osvijestio i otrijeznio, prepao se jer je protračio pola svog života u njenom ropstvu. 

Dvije gitare čiji tonovi se lijepe jedan za drugog, stapaju se sa našim uzdasima. Uduplan zvuk siječe paučinu sjećanja i oni su ispred mene, na dohvat ruke. Ostarjeli kao i ja u svoj svojoj slavi i nemoći. Wishbone Ash!

Vapaj! Vapaj za prošlošću, vapaj za mladošću. Na svakom licu utisnut žig nezadovoljstva životom.

A MOŽDA JA GRIJEŠIM! MOŽDA SAM SAMO JA TAKAV!

Posmatram lica oko sebe. Vidim sebe u umnoženom ogledalu. Na svakom od njih može se čitati nekakvo nezadovoljstvo. Svi oni su “obećavali” u ranim 70-tim. Svi oni su gledali Bergmanove i Hičkokove filmove, svi su oni čitali Hessea, Milera, Dostojevskog, Ničea, Kirkegora, svi su oni slušali Pink Floyd, Yes, Jethro Tull, svi su oni pijani, plakali i rezali vene uz Wishbone Ash.

Muzika Wisbone Ash, pripadala je samo onim najrafiniranijim satenskim dušama koje su bile krhke kao ukrasne kugle na novogodišnjoj jelki. Legla je ona tad na dušu “budućim” pjesnicima, piscima, slikarima, koji to nikada nisu postali. Umjesto toga postali su zidari, stolari, bravari, električari, koji ”znaju mnogo o životu”.

Svaki od nas se njiše u taktu muzike a misli su daleko u prošlosti, misli su tamo gdje smo bili neko i kada smo obećavali, kad se očekivalo od nas, kad smo iznevjerili svoje sudbine.  

Dvije tinejdžerka stoje uz ponosne očeve. Zar su i njihova srca probodena nagorjelim rašljama, zar su njihova srca probodena kopljen Argusa? Vidim da ih je gorčina počela nagrizati. Ispod kačketa obratno nošenog, na mladim čistim licima vidim im pečat prokletstva.

A MOŽDA JA GRIJEŠIM! MOŽDA SAM SAMO JA TAKAV!

Možda ja griješim, možda je većina njih došla da ubije jednu dosadnu februarsku noć, došla na zabavu da sluša muziku za male pare, došla da gleda dinosaure koje je izbrisala istorija.

Argus je moga vidjeti samo onda kad bi zatvorio oči. Hiljadu pari njegovih lijepih očiju bilo je bezvrijedno kad su gledale. Neko je prozrio njegovu tajnu i opljačkano ono što je on čuvao. Razjareni bogovi kaznili su ga a njegove lijepe oči stavili paunu na rep da se njime šepuri i ponosi.

Takva je i muzika Wishbone Ash, samo dok se žmiri može se osjetiti njena vrijednost i moć. Ona otvara treće oko, ona produhovljava, ona liječi.

U ovom svijetu, gdje su svi u trci, gdje se robuje novcu, gdje se vode glupi ratovi, gdje Argusove oči nemaju vrijednost, gdje se ljudi šepure, izgubilo se hiljadu lirskih duša. Utopilo se u moru alkohola, rasula se kula od pijeska a ostala samo BOL.

A MOŽDA JA GRIJEŠIM! MOŽDA SAM SAMO JA TAKAV!