Vjera

Čovjek ne može birati svoju religiju, on je nasljeđuje od predaka kao boju očiju, boju kose. Da sam mogao birati izabrao bih Prirodu kao religiju. Vratio bih se vilama i vilenjacima, vratio bih se totemima i animizmu. 
Zašto?
Dosadašnje vjere nisu mnogo popravile čovjeka. Dovoljno smo religiozni da bismo mrzili, ali nedovoljno da bismo ljubili jedni druge.

U početku bijaše STRAH.

Tvorac se dosađivao posmatrajući prazan kosmos i harmoniju koja je zavladala nakon strašne eksplozije i opšteg haosa. Zavrtio je galaksije i planete, navio ih kao zvrkove i pustio da se okreću. Energija jedne planete pokretala je drugu i započeo je proces rotiranja kosmosa. U početku bijaše Strah. Tvorac je prvo stvorio strah. Strah se nadvio kosmosom, razapeo krila kao slijepi miš. Uzeo je jednu planetu u ruku, igrao se njome.

Dugo je razmišljao prije nego mu je pala ideja da stvori biljni i životinjski svijet. Podijelio ih je na lovce i žrtve. Jedna vrsta lovila je drugu. Ugradio je strah u živa bića i uživao u majstoriji koju je stvorio. Zabavljao se gledajući kako ptičica bježi pred orlovim kandžama, zeku kako zadihano bježi pred žvaljavim njuškama divljih pasa, ajkulu otvorenih ralja koja lovi manju ribu.

Ipak nije bio potpuno zadovoljan, želio je stvoriti strah u vlastitoj vrsti. Nakon dugog razmišljanja stvorio je Ljepotu koja je proizvela Zavist. Sad je mogao zadovoljno trljati rukama jer je uspio u svojoj namjeri. Strah se ponovo aktivirao, širio se među vlastitom vrstom. Uživao je promatrajući borbe jelena, oštre rogove kako bodu vitka tijela, bikova, jarčeva...

Ali... i to mu je ubrzo dosadilo, jer poslije borbi jeleni bi nastavili svoj suživot, pasli bi travu jedan pored drugoga kao da se prije nekoliko sati nisu krvavo borili za ženku i svoje mjesto u krdu.

Tad je došao do spasonosne ideje. Stvorio je čovjeka po svom liku. Stvorio je i Razum i sakrio ga u jednu jabuku. Iz jabuke se rodila Znatiželja. Iz znatiželje, čovjek je spoznao razum. Razum je odmah prepoznao ljepotu, razum je iskoristio strah da bi preživio i sačuvao ljude i njihovu vrstu.

Čovjek je tad stvorio Vjere. Vjere su izazvale Mržnju. Ljudi su se tako sami podijelili na lovce i žrtve. Razum je polako počeo shvatali i samog Tvorca. Čovjek je počeo da tamani sva druga živa bića, lovio je iz zadovoljstva, iz strasti za nanošenje zla. Mržnja je tražila Povod da bi lovio drugog čovjeka. Tako je bijeli čovjek počeo proganjati crnog, žutog, crvenog. Jedna vjera proganjala je drugu vjeru. Izmislio je borbu za teritorije. Stvorio je prefiks Moje. Iza njega su se krili grozni ratovi koji nikada nisu prestajali. Mijenjala se samo teritorija i povod za njih a iza svega se krila samo jedan riječ: -Moje!

Lovio je drugog čovjeka, zbog njegove ljepote. Ponižavao je i zlostavljao. Uživao u njegovom strahu.

-Pogriješio sam što sam stvorio ljude. - razmišljao je Tvorac. Nije znao naći izlaz. Poželio ga je uništiti i zatrti njegovo sjeme, ali nije znao kako. Jednom je potopio cijelu planetu, ali bez uspjeha jer ga je čovjek nadmudrio.

Tvorac je ipak shvatio nešto što ga je smirilo. Odlučio je da ga ne dira, da ga pusti da se sam uništi.
Ma kako okrutan bio, ipak se sažalio na lovljenje ljudi. Da bi popravio svoju grešku, lovcima je udahnuo Nadu kao najveću prevaru a lovljenima  je dao Umjetnost. Umjetnost je širom otvorila vrata Kulture.

Sad on zadovoljno sjedi i promatra predstavu. Gleda kako vojnička noga gazi Pitagorine krugove, Tomasa i Heinricha Manna, dok zadihani bježe preko planina. Plamte flote usidrenih brodova u Aleksandriji, nacisti pale knjige na lomačama, gori sarajevska Vijećnica, gore moje knjige.

U početku bijaše Strah.
Na kraju bijaše Strah.
Uvijek bijaše Strah.

copiryght ©mezej 2011// | Designed by myself