Vezeni govor

Iglama od nemoći i bijesa,

Ispleo sam vijenac mog života.

Vezem, tkam, odbačenost i samoću!

Dajem vam ga u vidu čitulja, slova i nota.

I tako. Vezem i vezem, danju i noću.

Iščitavam ih drhtava glasa,

U dolini divljeg Vrbasa.

Modra Priča

Ako želiš vidjeti jesen

Zaviri u moje oči.

U uglovima suho lišće

Vrti se i nestaje u zjenicama.

Ako želiš vidjeti pustoš

Zaviri u moje srce.

Crveni koralj. kamen i tvrd

Kršan  kao Velebit.

Ako želiš vidjeti paučinu

Zaviri u moju dušu.

Leptirić plavi koji se koprca

u svilenim vlaknima.

***

Kad je čovjek velik?

Ako čučne pod cvijet

I posmatra svijet.

Tad duhovni vir

Postaje vječni mir.

***

U slatkom grču ljubavnika priroda zataji.

Mezej je čovjek što trebao je biti cvijet.

U dilemi muza on je začet.

Dvije muze zavadi mu glas.

Kompromis nađoše za tili čas.

„Budi čovjek a živi kao cvijet!“

I jedan život, bačen je, u svijet.

Iz novele Krug

Ti si moja modra rijeka, puna virova i zamki.

Ti si misterija što me čeka.

Obojila si vodu plavim očima,

u valovima kriješ obrve.

Vodena trava leluja ti dušu.

Ja sam zima, kosti moje su sedre

nad kojim tvoji osmijesi lebde,

koje uzdahe tvoje broje, isprane i vedre.

Prolazna, kristalno čista, ploviš mnome.

Buncanje

Nisam ostvario svoj životni san.

Nisam ostvario svoj život.

Nemam ni sna.

Samo java.

Java traži san.

San traži život.

Nije li to životni san.

***

Obećao sam ti čudo!

Čudo ti je mene dalo!

Mene, ropstvo i

gorku poeziju.

Hodač

Šetač sam, hodač.

Kao nomad domovinom lutam,

Osluškujem govor ljudski i gutam.

Ne ostvarih snove svoje

Slomiše ih kundacima,

Osta samo govor mržnje što gmiže,

Neizliven gnjev kao gnojni crv

koji rane strasno liže.

Iluzija je ovo, eho vlastitih cipela

U klisuri voljenog grada

I moja nada što u ambis i bezdan

Pada, pada, pada...

Bez daha

Sipljive sreće,

bez daha sam,

pluća ugljena,

srce od kremena,

kako mi je,

samo ja znam.

Teško dišem,

zadihano pišem.

Slovo je uzelo glas,

olovka nudi  duševni spas.

U zemljicu neću leći

Dok god imam šta reći.

Klaustrofobična pjesma bez rime

Sinoć sam posjetio tvoj grob ali tamo biješe tijesno.

Ne samo sinoć, skoro svako veče kopam ga ja, otkopavam u mislima.

Prstima rujem zemlju, trava je sljepljena injem po zemlji, nokti mi pucaju od zamrznute zemlje, krv se podlijeva pod njih ali ja ne odustajem.

Kopam, kopam, kopam...

Dvije tone, kao zlato žute ilovače pritišće mrtvački kovčeg!

Dvije tone kao zlato žute ilovače pritišće moj san.

Očev glas, gromoglasan, Zevsovski, od njegove siline gore se tresu, vapi za pomoć!

Boja glasa je tamna, gruba, njegove glasnice nagrižene alkoholom imaju hrapavost, bodljikavost, one žare i pale moj san.

“Ja sam živ! Ja sam živ! Ovo je greška, kardinalna greška. Ti si mrtav sine!”

Iz vlažne,čupave magline sna, odgovaram mu:

“Ti si mrtav! Ja sam živ! Ti si mrtav oče!”

Dvije tone tereta leglo je na moje srce, ono se guši u blatnjavoj ilovači, kuca nesigurno i aritmično.

Moje misli otkopavaju zemlju a kad stignu do cilja, do same ploče sanduka, stanu preplašene i dojure mi natrag.

“Hoćemo li zaviriti kroz glatku ploču?”

“Ne!...Šta ako se pomjerio?...Ne! Šta ako se okrenuo?”

Tako svaku veče kao rudar kopam i odustajem pred ciljem,

poražen strahom vračam se u znojan san.

Život je jedan naporan radni dan, smrt je odmor i san!

Otac i sin, sin i otac, prepolovljeno zrno pšenice.

Jedan je živ, drugi mrtav, drugi je živ prvi mrtav.

“Zaviri kroz glatku ploču i olakšaj si dušu!”

Moje misli ponovo jurnuše, pobacaše zemlju, podigoše poklopac mrtvačkog sanduka i zastadoše. Pred sobom vidim jednog starca sa blaženim osmjehom na licu kako spava.

Bio je to osmjeh koji nikada nije zasjao na mom licu!

Ja sam taj koji je živ sahranjen!

Ja sam živ sahranjen u moj bolesni mozak!

Ja sam živ sahranjen u moje potomke!

Ja sam živ sahranjen u klaustrofobiju!

Ja sam živ sahranjen noćne more!

Ja sam živ sahranjen u prošlost!

Ja sam živ sahranjen u samoću!

Ja sam živ sahranjen strahove!

Ja sam živ sahranjen u samog sebe!

Uvod u Paganskog Poetu

Sinoć je eksplodirao polumjesec kao dječiji balon .

Po nebu se pojaviše bubuljice zvijezda

kao ospice na licu afričkog dječaka

krvave i zastrašujuće.

Sinoć je nad Bosnom pukla crna mramorna ploča neba.

Rasula se, garavim mrakom zatrpala pola planete.

Pukla je Atlasova kičma pod njenim teretom.

Dolazi vladavina mraka.

Prelomila se jer je izgubila oslonac,

vijugave jarbole munara na koje se nebo oslanjalo.

Otvorila se kiša metaka, zagrmili topovi,

vojnici siluju šesnaest mrtvih Balerina na obali Vrbasa .

Jutros je duga pala na zemlju.

Njen mostarski luk razbio se kao lilihip šećerlama .

Sante boja tonule su u Neretvu,

ležale rastrgane po njenim obalama.

Mržnja je Razbila Dugu.

Jutros je taljeno Srebro,

fesovi kao razbijene saksije,

šamijama potpaljuju vatru,

čardaci ni na nebu ni na zemlji,

kosi se cvijeće, grade svinjci.

Jutros sablje plešu ples smrti,

crne šubare na kosturskim glavama,

skriveno dijete u majčinoj utrobi drhti,

bakandže stepuju po zlatnim baklavama.

Pori se bosanska ponjava

kolonama, dimije otiću, kao stada.

Iza njih ostaju rasute bobice tespiha

razbijena je vjera kao nada.

Sutra će biti samo ništa,

nirvana pod surim oblacima,

dotle će neka nova danska mržnja,

danas lupati njihovu poštansku sandučad

a sutra njihove glave .

copiryght ©mezej 2011// | Designed by myself