Azil Centar

 

Ima neka nevidljiva veza između izbjeglica i rijeka.U početku su bili bujica, stihija koja je panično bježala sa samo jednom misli : kako spasiti glavu. Dva miliona izbjeglica stopilo se u rijeku jada, u rijeku nade, u rijeku gnjeva. Teku a ne znaju gdje. Mrtvo more je njihov cilj. Kad su divlji istjerali pitome, kad su konvoji autobusa danonoćno odvozili ljudsko meso u progonstvo, svaki putnik ponijeo je po jednu torbu najpotrebnijih stvari, po jedno veliko razočarenje u pravdu, po jednu neizvjesnost u nesigurnu budućnost, po jednu neizlivenu čašu žuči i gnjeva i po jednu kesicu suhog lišća..

Veliki svijet progutao je tu šaku ljudi i njihov prtljag, izbrisao ih sa lica zemlje, postali su brojevi. Vrijeme liječi sve, kažu.

Postepeno, postajali su neki drugi ljudi, sami sebi nepoznati, zalutali u ovom životu koji im je napakostio. Razočarenje u pravdu blijedilo je polako, budućnost je postajala sve sigurnija i sigurnija, čaša žuči davno je izlivena, ostalo je samo suho lisće da im šušti u bijelim noćima. Te mase mesa postale su ponovo individue, ljudi. Prestali su biti brojevi. U prirodi Voda neprestano kruži, cirkuliše. Kiša postaje rijekom, rijeka oblakom, oblak kišom, kiša rijekom. Sve se obnavlja i vrti u krug osim sudbina izbjeglica. Jedan izbjeglica je linija sa početkom i krajem. Njihov progon je i početak i kraj. Vrte se tako krugovi rata. Ovaj je zahvatio mene moju porodicu, razbacao nas negdje po zapećku svijeta.

Linija života je prekinuta, nju nitko ne spoji.