Stid
Prve
zvijezde tinjalice upalile su se na čipki Danskom nebu. Danska je
jesen, vlažna i maglovita. Kratki jesenji danski dan proletio je za
tili čas, kao lak oblačak.
Jedan
čovjek, pogrbljen, uputio se pustim ulicama ka sportskoj dvorani. Pred
njim, pred jednim ratnim prognanikom, upravo su se otvarala
bešumna životna vrata sa mnogo otvorenih mogućnosti... da izroni
iz ništavila izbjegličke mase i postane vidljiv... da se pokaže,
da ugazi u gradsku elitu... da bude viđen a da se ne zastidi sebe... da
postane novi Danac... da ponovo bude netko...
Pa
ipak, on nesigurno korača pješačkom stazom. Koraci su mu
bezvoljni i klecavi. Pored staze leži prostrto polje riđeg
sasušenog travnjaka, velika vučja koža razapeta nevidljivim
klinovima. Vjetar piše po suhoj travi, povija je lijevo desno,
igra se njome. On ugazi u nju, rđa jeseni dopire mu do gležnjeva, potom
se vrati na asfalt mliječne pješačke staze.
Sinoć sam se zastidio svoga lika.
Sinoć
sam se zastidio cijele svoje pojave, pogrbljenih leđa, smrknuta
pogleda, crnih očiju, crne kose, godina, odjeće, svoje majke, oca,
dide, nane, Bosne, Hercegovine.
Sinoć sam se zastidio svog barbarskog izgleda.
Ne!
Ne pripadam ja eliti, moja pojava odudara od svilenih ljudi, bezbojnim
lakom obojenih lica, sa kadaif kosom i titanijumskim okvirima naočala.
Zavukao
sam se u čošak i sakrio od njihovih podozrivih pogleda, uvukao
se u svoju ljušturu kao kornjača pod oklop. Okrenuo sam lice
zidu kao preplašeno dijete koje se grčevito drži za skute
majčine haljine i ispod oka proviruje, bilo mi je na trenutak prijatno
ali morao sam se ipak okrenuti ka ljudima.
Velika
sala se neprimjetno punila, gosti su dolazili pojedinačno sve dok pet
minuta prije zakazanog vremena kad nagrnuše u grupama, u
talasima. Ulazi žagor, smijeh, mirisi okupanih tijela, parfemi.
Nitko nije zakasnio osim mene koji sam došao među prvima.
Na
veliki pult za to određen ostavljali su svoje poklone, lijepo upakovane
flaše vina, bukete cvijeća, napisane čestitke slavljeniku.
Pokloni su kao oni pod jelkama, upakovani i povezani sjajnim vezicama i
trakama, ufrkanim kao talaška. Slavljenik Bjarne nije blistao,
ovo je njegov posljednji radni dan i mnogo se sjete može osjetiti na
njegovom licu. Čitam sa njega jednu sjenku koja kaže; Odbačenost.
Bezvrijednost. Ti osjećaji su tek na sekundu dotakli njegovo staro
tijelo i već mu stvorili sijenku.
Izgleda da samo nas dvojica imamo sjene po očima, drugi su veseli, osmijeh ima tu moć da ih izbriše kao gumicom.
Pa
ipak, dvije tri face su mi tu poznate i oni pozdraviše,
doduše sa malo čekanja kao da se kolebaju pa ipak
odlučiše i pozdraviše me. Možda je to samo proizvod mog
pogrešnog čitanja ljudske psihe, možda to i nije bilo njihova
namjera ali ja sam je prihvatio kao takvu.
One
koje nisam poznavao samo su me pogledali. Taj pogled kaže mnogo i ne
kaže ništa. U njemu je istovremeno znatiželja i razočaranost
koja kao da želi reći:
«Pa koliko vas ima ovdje?»
«Zar se ne možemo nigdje sakriti od Vas?»
Izdaje me moja Bosna.
Moje
lice je boje baklave, iz njega izbijaju kvrge planina, kanjoni bora i
uvala, zahuktale planinske rijeke, bagremi i kestenje, šume
kose, livade brade i slapovi nevidljivih suza. Iz očiju mi izbijaju
Prokletija i Čemernica i krvava istorija.
Zastidjeh se svojih roditelja, njihove sreće, oca koji me je podigao svojim rukama i ponosno pokazivao babicama.
«Sin!»
Bačen sam u ovaj svijet da se stidim svog lika jer ne pripadam ovdje. Ja nisam njihov.
«Rodila majka poružno aliii ingeniozno dijete.» – tepao je otac.
«Ne dam ja tebe nikome!» – šaputala je majka.
Te riječi dopriješe do mog uha poslije pedeset godina, sviježe kao da su sad izgovorene.
Osvrnuh
se oko sebe. Oko mene nepoznati ljudi. Na njima svečana odijela,
kravate, dame sa lijepim haljinama. Pričaju nerazumljivim jezikom,
smiju se nerazmljivim smijehom. Tiho i potmulo kroz žamor ljudskih
glasova orkestar svira plesnu muziku , . Uhvati me panika, prepadoh se svega toga, zgrabih svoju jaknu i istrčah van u mrak.
Nije mi se išlo kući! Nisam imao gdje ići jer sve što sam imao bilo je njihovo.
Svijetiljke
su blještale, osvjetljavale salu gdje se održavala svečanost,
vidjele su se ljudske sjenke, pokreti, ples dok sam ja stojao vani i
drhtao.
«Majko zašto si me rodila, pa da se po stare dane stidim svog lika, da hodam poguren kao medvjed?»
Osjetio sam tad kako mi netko nježno miluje lice.
Panika
malo popusti i ja polako postadoh svjestan svog tijela i duše.
Drhtavim prstima izvadih jednu cigareu iz tabakere, ostale se
prosuše po travnjaku. Sageo sam se i kupio ih i vraćao natrag.
Bljesnu moj upaljač, blagi plamen osvijetli mi lice i ja spoznah da
nisam sam. Stajao sam pored jedne tanke vitke breze. Njene
šibaste grane bez lišća dodirivale su mi lice. U tom
dodiru grančice osjetio sam toplinu majčinog dlana. Osjetio sam
blaženstvo pod nježnim grančicama.
Ne
sjećam se da me je itko ikada pomilovao po obrazu. Kao kreč bijelio se
mrvački kostur breze. Ponosno je stajala sama u mraku.
«Vrati
se u svoju samoću!» – govorio mi je neki unutrašnji
glas! «Vrati se u sebe, izvrati kožu, pokri se po glavi i živi do
kraja.»
Pođoh
ali zapeh za jednu deblju granu. Nije mi dala da idem. Obuhvatila me
kao djevojka. Nježno je spustila svoju ruku na moje rame, zagrlila me i
povela kroz muziku noći. Utihnula je muzika orkestra, nestale su i
sijenke, do mene je dopirala muzika svemira i zvjezdanog neba po kome
su sjajne zvijezde igrale po taktu ritma. Vrtili smo se kao zaljubljen
par.
Tad čuh rijeći koje dopriješe do mene.
«Ne dam ja tebe nikome!»
Osjetih da više nisam sam!
Osjetih veliko olakšanje!
