Od 20. 04. do 25. 04. u Skenderiji je odrzan VII bijenale, zapravo Medunarodni sajam knjige kojeg je posjetilo 300.000 ljudi. Znaci u BiH se ipak cita. Ucestvovale su sve zemlje ex Juge, sa Balkana Albanija, Grcka i Bugarska i: Engleska, Francuska, Njemacka i USA, te Turska i Iran. Organizor je bio izdavacka kuca Sahinpasic, a zapravo je Tajib Sahinpasic sa svojim nevjerovatnim vezama uspio okupiti sve te izdavace, ukupno 73 izlagaca.
Na otvaranju je skoro ljutitim tonom napao vlast BiH jer se zeli uvesti PDV od 17% na knjigu! sto bi bukvalno znacilo poskupljenje knjiga i noz u leda i izdavacima, a bogme i piscima. Raja mu je sa pravom aplaudirala.

Sreo sam i pricao sa našim Banjalucanima. Naravno prvi je bio moj stari haver: Irfan Horozovic (izašlo mu je prvih 5 tomova sabranih djela, grandiozno izgledaju!). Bio sam i sa Ismetom Bekricem (Slovenija, pjesnik, urednik banjaluckog almanaha zubori, Idrizom Saltagicem (London, oduševila me je njegova antologijska pjesmu Big Ben i Sahat-kula, Denisom Dzelicem (Danska, novo ime banjalucke proze), Enkom Kadenicem (Kanada, pjesnik i slikar).

Zatim sam bio s onima koje nisam vidio godinama: Josip Pejakovic (glumac), Vehid Gunic (tv-mag), Nedzad Ibrišimovic (izašla mu djela u 10 knjiga), Ivan Kordic (najstariji zivi bh hrvatski pjesnik), Ševko Kadric (Švedska), Ivan Lovrenovic (bosnolog), Izet Muratspahic (Uppsalla, profesor)Abdulah Sidran (ne pije više, a ni manje), Šimo Ešic (vlasnik izdavacke kuce Bosanska rijec), Goran Samardzic (vlasnik knjizare zBaybookz i pisca, dobitnik nagrade pisaca BiH za roman šumski duh), Admiral Mahic (enfant-teribble bh poezije), Almir Zalihic (urednik), Mile Stojic (pjesnik, novinar), Mithad Ajanovic, Goteborg, profesor, filmolog, novinar, pisac, karikaturista), Ervin Jahic (Zagreb, urednik, pjesnik), Meho Barakovic (Svedska, Banjalucanin-Trebinjac), Muhidin Šaric (Austrija, Prijedorcanin), Uzeir Bukvic (Norveška), Safet Sijaric (najbolji sandzacki pisac, necak velikog Camila Sijarica), Zilhad Kljucanin (pisac),.

Upoznao sam se sa osoboma koje sam stvarno vec dugo zelio upoznati; Gojko Beric (jedan od najboljih novinara Oslobodenja), Marko Vešovic, Jovan Divjak (general), Muhamed Kazaz (profesor), Majo Dizar, sinom velikog Maka Dizdara, koji piše iskljucivo krimice (!) i sa ostalim imenima literarne bh dijaspore: Samira Begman (Švicarska), Samra Mededovic (London), Smajic (Francuska, ne znam joj ime, takoder Banjalucanka, Bukicka (takoder Banjalucanka, udata u Sloveniji), Antonije Zalica (Amsterdam, stariji brat redatelja Pjera Zalice), Resulovic (Kanada), Šabanovic (USA), Hasanbegovic (USA), Mujicic (Zagreb), Faiz Softic (Luxembourg), Enes Topalovic (Bergen, Norveška).

Kao i vecina i ja sam dobio poziv od Ministarstva za izbjeglice i svi mi imali smo više nastupa i promocija svojih knjiga: Bošnjacki institut, Bosanska kuca, naš štand pisaca iz dijaspore, te Zenica, Mostar, Tuzla (po knjiznicama i knjizarama). Centralno vece je bilo u u Holliday Innu, a onda smo se razmilili po Sarajevu i nastupali po kafanama, a bezbeli i stanovima. Nakupovao sam (ali i dobio) hebet knjiga tako da sam ih jedva povukao sa sobom. Najbolji je komplet sabranih dijela rahmetli Zuke Dzumhura i nekoliko bibliografskih knjiga o povijesti BiH. Ludnica! Jedan dio knjiga sam poslao busom ispred sebe. Kad su mi knjige prije trinaest godina prošle zive kroz koridor do Skandinavije, proci ce i ove kroz Europu još lakše.

Eh sad: od ove godine bh izdavaci ne dobijaju sredstva za štampanje knjiga, nego se pisci trebaju javiti Fondu za izdavaštvo i ukoliko im rukopis prode dobijaju od Fonda honorar, a knjigu štampa netko, ne znam tko to definitivno nisam skuzio, nego sam samo cuo… a i bio sam malo pri kafi… Osim toga oni koji imaju knjigu mogu takoder Fondu ponuditi svoju knjigu da ih on plasira u knjiznice BiH, dakle Fond od pisca otkupljuje knjigu i dostavlja u biblioteke. Dakle: svake godine postoji konkurs Fonda za izdavaštvo Federacije BiH – eto šanse onima koji su porijeklom iz BiH, a pišu na jednom od tri jezika naše domovine. Osim toga onaj tko ima dvije objavljene knjige moze konkurisati za clanstvo u Drušvo pisaca. Takoder moze postati clan Udruzenja samostalnih umjetnika BiH – sa placenim zdravstvenim i penzionim osiguranjem. Eto dakle motivacije onima koji su na pragu objavljivanja prve knjige i spremaju drugu.

Zatvaranje Sajma je bilo u „Colegiumu Artisticumu“. Koktel party, itd; cugalo se i zderalo do kasno u noc. Bili su mnogi pisci iz dijaspore, ali njih je bilo samo 1% u odnosu na grebatore i guzonje. Završnu rijec je opet imao Tajib Šahinpašic. Zahvalio se ucesnicima i poslije vrlo dugog aplauza pozvao predstavnike Hrvatske i Srbije da prozbore koju. Hrvat je bio kao i Srbijanac vrlo kratak. Decko iz Srbije je na kraju svog govora zagrlio Tajiba i poljubio ga: jednom, dvaput – i mada se Tajib odmaknuo da ga ovaj ne poljubi treci put, Srbijanac ga je poljubio, na šta je Šahinpašic vrlo lucidno spustio ovom: „Zahvaljujem okupatoru.“ Netko iza mene rece: „Ovo miriše na medudrzavni incident.“ Naravno, nije ništa bilo. Krenule su tamburice i harmonike i naizmjenicno pjesme: starogradske i sevdalinke. Ja kako se popilo… Šta cete, pisci piju, a bogme i izdavaci… Ja sam izašao u modru sarajevsku noc, dukat sa neba mi je obasjavao put kuda trebam ici da bih krenuo u zivot…

Dugo sam razgovarao sa 27 pisaca, tj. knjizevnika (jer svaki od njih ima barem po jednu knjigu) iz bh dijaspore. Šta reci o polozaju pisca, o polozaju pisane bh rijeci u dijaspori? Svi mi pišemo na svom maternjem jeziku, samo su bila tri izuzetka; oni naime pišu i na jeziku zemlje u kojoj zive. Medutim kod njih nije u pitanju pisanje beletristike, dvojica su profesori i pišu strucne radove, a jednom prevode njegova djela, tj. objavljuje ih dvojezicno.
Moj osobni stav koji sam nekoliko puta istakao je sljedeci: knjizevnik bh dijaspore nema šanse za prosperitet u inostranstvu. Nema je zbog toga što nema publiku. Kome da ponudi knjige kad je 90% izbjeglica literarno nepismeno a jedina im je knjiga u stanu Kur'an ili Biblija? Osim toga je teze mu je distribuirati svoju knjigu. Da je u domovini knjige bi bile u knjizarama, bibliotekama, kod akvizitera i lakše bi dolazile do citatelja.

Svima sam rekao svoje iskustvo sa mojim knjigama. Izgleda da sam bio prvi koji je to uradio jer svi su se cudili kako sam se toga sjetio. Objasnio sam im postupak: staviš na bh sajt reklamu, inserte iz svog djela i e-mail, pa bujrum, tko hoce – kupit ce. Onda ono što sam uradio bio je dobar gaf: isprintao sam „negativne kritike“ na svoje romane od onih papaka (ustaša i cetnika) koji su se zeznuli pa kupili moju knjigu. Ljudi su citali prijetnje upucene meni i to je bio vrlo dobar reklamni gest. Ja koji sam do jucer govorio da sam totalno nesposoban kao trgovac, da ne bih znao ni svoje guzice prodati da sam peder – preko noci sam postao prodavac svojih knjiga. Sigurno nije loše kad pisac sam prodaje svoje knjige. Jer on je najbolji tumac svog djela i on ce svakom potencijalnom kupcu znati objasniti o cemu se radi u njegovoj knjizi.

Zašto je vazno piscu da bude na sajmu? Prvo: upozna svoje kolege, posvada se sa njima, pomiri, napije i otrijezni. Drugo: upozna izdavace, kulturno mu se nametne, bude malo drzak, dosadan (i izdavaci su dosadni kad cekaš odgovor od njih) – i nastojiš mu prodati svoj rukopis. Trece: vidiš šta se piše u Hrvatskoj, Srbiji i opcenito na jezicima koje citaš. Cetvrto: kupiš onoliko knjiga koliko ti dopušta budzet i snaga da ih vuceš od sajma do iznajmljene sobe. Peto: odrediš svoje mjesto (ukoliko si relan i prosjecno sujetan) u odnosu na svoje kolege pisce. Dakle sondiraš situaciju i vidiš šta ti je dalje raditi. Mogu reci da je sve više prozaista. Prije su u vecini bili pjesnici, ali danas ljudi pišu prozu. Mozda je to zbog rata, zbog klanja? Ne moze svatko biti I. G. Kovacic i napisati nešto mocno kao što je „Jama“. Ili je u pitanju bh epicnost, širina proznog kazivanja koju zahtijeva opis rata. Zapeo sam za rat jer je 75 % naslova bh knjizevnika iz dijaspore obradivalo ono što ja nazivam „bosanski rat“. Ostatak je bio povijesnog sadrzaja i tematika izbjeglištva.

I drugi izdavaci su uocili i rekli nam: raja se vrlo dugo zadrzavala kraj našeg štanda koji je nosio naziv: Pisci BiH iz dijaspore. Ljudi vrlo dobro znaju šta je dijaspora i da je ona dovoljno intelektualno mocna. Zato su knjige na našem štandu išle bolje nego na drugim štandovima, jer ljudi su se jednostavno pitali: „Šta oni to pišu, a nisu u Bosni?“ Uzimali su naše knjige, listali ih, citali, raspitivali se koji je od nas napisao ono što citaju – i bogme kupovali su

Najnegativnija strana ucešca bh knjizevnika iz dijaspore je taj što pisce nije sazvalo i okupilo Ministarstvo za prosvjetu i kulturu, nego Ministarstvo za izbjeglice. To sam rekao i na konferenciji za štampu. Ministarstvu kulture ne trebaju pisci dijaspore, njima je dovoljna briga pisci u matici. A to je dokaz da se polarizacija nastavlja: sve više se razlikuju dvije BiH – jedna u geografskim granicama i ona druga u citavom Svijetu. To je stvarno vrlo seriozno sranje. Za dvije decenije demografski, po broju stanovnika ce postojati dvije BiH. Jedna ce biti Domovina i kakva bila da bila – bit ce naša domovina, a druga ce biti kozmopolitska Dijaspora, bogatija znanjem (i novcem), intelektulano (kulturno, politicki) vrlo napredna za razliku od domicilne BiH. Da li ce tada sjetiti domovina svoje dijaspore? Ili dijasporu više nece biti briga za domovinu. Ili da parafraziram Miljkovica: da li ce domovina umjeti da pjeva kao što je dijaspora pjevala od njoj?

Kako naručiti

Cijena jedne knjige je 100,00 dk ili 25,00 km a naručuje se E-mailom, telefonom ili poštom na dole navedenu adresu.

Plus 30,00 kruna poštarine.

Denis Dželić
Høje Tøpholm 28, 1th

3390 Hundested

Danmark

telefon

0045-47938203

mezej@mezej.com

mezej@msn.com

denis@lite.dk