Položaj bosankog pisca u dijaspori (kome bosanci zavide )
 |
|---|
Uobičajeno zimsko jutro
17.12.2009
Vani je minus četiri, snijeg zatrpao putove, još
pada, sipa kao iz rukavice. Jutro je, šest sati. Ja sam prvi, gazim snijeg cijelac,
probijam se kao planinar. Snijeg mi do koljena. Iza cipela ostaju crne rupe.
Zgrada škole zgrčila se pod teretom snijega. Niz rubove slamnatoga krova vise čipke
ledenice. Kao orgulje sviraju na jutarnjem vjetru. Zrak je oštar i bode u plućima, nos curi.
Osjećam moja pluća, kašljem, imam blagu nesvjesticu, glavobolju. Mislim da opet
imam upalu pluća.
Ja, lopata i moja jeb... sudbina zgrćemo snijeg.
Često pljunem da provjerim krvarim li.
Tako jedan bosanski pisac u izbjeglištvu životari
u tuđini. Kakva zemlja, takav i pisac.
Misli mi se otele i odlutale u domovinu, među izdavače,
lektore, štamparije, sajmove knjiga i sve one koji su me iskoristili. Pohlepno
uzimaju pare iz krvavog ispljuvka jednog pisca radnika, prognanika.
Kažu da zgrćem pare u Danskoj.
-Derite ga do gole kože! – misle u sebi.
Ja nisam zloupotrebljavao blagodeti danskog
sistema, glumio budalu da bi me poslali u prijevremenu penziju i dovijao se na
sve moguće načine da ne radim. Ja sam ambasador svoje zemlje i hoću da zadivim
dance marljivošću i poštenjem.
Zamahujem širokom lopatom, iza mene ostaju uske
stazice širine lopate. Povremeno pljunem i nastavljam sa poslom. Veliko je
dvorište, mnogo staza trebam napraviti, do svake učionice, do parkinga, do
glavnih ulaznih vrata, do šupe gdje su smještene sanke i skije.
Ja, lopata i moja jeb... sudbina borimo se za opstanak u ovoj prokletoj zemlji. Svaki deseti metar sniježne prtine nagrdi krvavi upljuvak. A okolo se bijeli snijeg, po njemu pada žuta svjetlost uličnih lampi. Opet sam tu u javi, tijelo mi gori od vatre samo su mi misli zamrznute. Vidim oko mene gigantske šampite i divlje jagode nemarno pobacane po njima.
Jedan bosanski pisac u dijaspori ne bi smio imati ovakve ruke. Dok radim mislim o novom odmoru kog ću provesti negdje u Bosni. Svakog ljeta putujem u Bosnu. Tamo nemam nikog, sve moje je tamo. Lutam sarajevskim sokacima u potrazi za prijateljem dok za mnom trči rulja prosjaka. Tamo se sve plaća, košta osmjeh, tamo se plaća svako Zdravo, Dobro jutro, Doviđenja, Gospodine, jednu ili dvije marke. Tu ja ne mogu naći prijatelja, tu ja ne pripadam. Tu sam niko. U Danskoj sam neko jer sam niko, a u Bosni sam jedno veliko NIKO jer misle sam neko.