... “Bio je ptica koja je sanjala da je čovjek koji sanja da je ptica. Sad više nije znao tko je, ptica ili čovjek. Volio bi da je ptica pa da još jednom odleti u svoj rodni kraj, da još jednom udahne zrak svog djetinjstva, da se još jednom napije hladnog Studenca, da čuje huk i pjenušave valove Vrbasa, da se uspravi i potom vrisne iz sveg glasa.
Dolina Vrbasa je prava ptičja oaza. Ta plaha planinska rijeka usjekla je korito u kamenom tlu i poput guštera gmiže vjekovima omeđena divovskim brdima i planinama koji je štite i čuvaju. Tamo su guste bukove i hrastove šume, tako moćne i grandiozne ljeti a zimi stidljive poput golih žena koje su našle svoje zaštitnike u vitkim borovima i jelama, da tu ponosno stoje i svojim tijelima kao neki nepomični stražari čuvaju dolinu od hladnih i razornih vjetrova, od teških i gustih magli i olovnih kišnih oblaka. Šume su nepregledne i tu je dovoljno drveća za sve ptice.
Vrijedne ptice danima bi sakupljale suhe grančice i slamke, spretno ih upetljavale u rašljama drveta u malo poluloptasto gnijezdo. Sviti svoje gnijezdo, stvoriti topli dom bio je smisao njihovog života. U toj raskoši podići mlade ptiće i osposobiti ih za život, naučiti ih da lete i pjevaju.
Bilo je tu ptica svih vrsta ali zajedničko im je bilo to da su sve one letjele i pjevale. Jedna vrsta odlikovala se jarkim bojama svog perja, druga umilnim glasom svoje pjesme, neke su zadivljivale svojim letačkim vještinama dok pak druge brigom za potomstvom. Bilo je tu štiglica sa žutom trakom preko krila i crveno omeđenim kljunom, malih vižlastih sjenica, vragolastih zelenih cajzlića, crvenperki, gimpli, ringli, dosadnih vrabaca,prelijepih slavuja i carića i šuma je zvonila od njihove pjesme. Bili su tu i strijež palčić, vatroglavi kraljić, obićni brgljez, šareni čvorak, rusi svračak, zimovka ćućurin, juričica, krstokljun, batokljun, cucka crvendac, drozd cikelj, zeba bitkavica, kukuljava ševa, pliska pastirica. Uvijek u pokretu, skakale su s grane na granu, sa drveta na drvo, u vječnoj potrazi za sjemenkama. Navikle su one tu živjeti, upoznale svako drvo, granu, duplju, žbun i travku. Tu im je bilo najljepše i prilagodile su se ptice toplim ljetima, oštrim zimama, cvjetnim proljećima i smrtnoj jeseni.
Ali, u šumi su živjele i grabljivice. Bili su to suri orlovi, sove, jastrebovi, čavke i vrane. Oni su mrzili ptićice.
Jednoga dana, zacrnilo se nebo iznad šume i spustilo se jato crnih vrana. Njihova mrtvačka boja perja zakrila je sunce i nastala je tama. Rasporedile su se po drveću zlokobno gakčući i opasno sijevajući očima.
U ptičice se uvukao strah. Bojale su se one dugih crnih kljunova, bičastih kandži na nogama, koje su sijale smrt. Gdje god bi one stale tu bi ostajao užas i pustoš. Ptičice su bile nemoćne da se odupru, da pruže otpor i tako zaštite svoja gnijezda i mlade. Njihovo jedini oružje bila je PJESMA. Pjesmom protiv graktanja, slavujev poj protiv zlokobnog ga-ga.
Grabljivice su se pohlepno i pohotljivo bacile na plijen. Njihove crne oštre kandže kidale su mlade ptice, rasturale gnijezda, kljucale mozak, pile oči i krv. Uskoro su im se pridružile i druge grabljivice i lešinari. Bila je to prava gozba za njih. Zlo je zavladalo šumom i sunce se rijetko pojavljivalo, jer zaklonili su ga teški mutni oblaci.
Tada je nestalo pjesme u šumi, mogli su se čuti samo jezivi huk sove, kliktaji jastreba i graktanje, vrana, gavrana i čavki. Nestalo je boje, nestalo je ljepote a nestalo je i pjesme. Zlo je triumfovalo i slavilo pobjedu po tko zna koji put.
Nisu sve ptice stradale. One koje su preživjele dale su se u panični bijeg, letjele glavom bez obzira, letjele bilo gdje samo što dalje iz te mračne šume. Polomljenih krila, raščupana perja, iščašenih nogu, iskljucanih očiju, ranjenih duša, sletilo je jedno takvo jato u prohladnu skandinavsku šumu. Prvih dana bile su sretne i činilo im se na prvi pogled da su došle u pravi ptičiji rezervat jer tu su živjele ptice svih vrsta. Najviše je bilo žutokljunih kosova ali moglo se tu naći u manjim jatima i rijetkih egzotičnih ptica dospjelih čak iz Azije, Afrike i Južne Amerike.
Ptice iz doline Vrbasa počele su se oporavljati. Polako su zarastala slomljena krila, po njihovom tijelu izbijala su nova sjajna pera, srastale su polomljene kosti ali desilo im se nešto neobično i neobjašnjivo. Prestale su pjevati. Iz njihovih grla nestala je pjesma. Nijemo su stajale po granama i posmatrale druge ptice kako pjevaju. U njihovim očima pojavila se tuga jer nisu mogle dokazati da i one znaju pjevati a željele su da zajedno pjevaju sa domaćim pticama. Željele su da se s njima vinu u nebeska prostranstva i lete nošeni vjetrom ali....domaće ptice su nepovjerljive i sumnjičave. Samo poneka od njih bi obazrivo sletjela pored i stajala dugo prije nego li bi zapjevala.
Neka zebnja ponovo se uvukla u ptice iz doline Vrbasa. Počele su osjećati da su na smetnji a i ovdje vrebaju mnoge opasnosti. I ovdje ima vrana. Klima je nemilosrdna, sunce škrto, vjetar nezaustavljiv, koso drveće a nigdje brda ni rijeke.
Poželjele su ptice da se vrate ali tamo ih čekaju crni orlovi.
Počele su polako izumirati i nestajati sa ovih prostora. Zar je moguće da na cijelom svijetu za njih mjesta nema. Zar je moguće da su svugdje nepoželjni i da će biti uljezi ma gdje se spustile. Na ovoj planeti postoji samo jedno mjesto koje je njihov dom a to je dolina Vrbasa. Samo tamo one mogu živjeti ali danas su tamo crni gavrani. Oni u tuđim gnijezdima podižu svoje mlade, uče ih da lete i mrze pjesmu jer sami ne znaju pjevati.
Netko je pogrešno napisao da “ptice umiru pjevajući.” One umiru ne pjevajući. One umiru kad iz njihovog grla više ne izlaze zvonki zvuci. One umiru kad su izgubile pjesmu.
Bio je čovjek koji je sanjao da je ptica koja sanja da je čovjek. Sad više nije znao, tko je, čovjek ili ptica. Da je ptica, vinuo bi se u nebeska prostranstva i odletio među gavrane i vrane i pred njima zapjevao svom snagom, po cijenu vlastita života. Ali nije bio ptica.
Da je bio čovjek, vratio bi se u svoj rodni kraj i pred neprijateljem vrisnuo iz svog glasa. Vrisnuo bi krikom majke sa mrtvim djetetom u naručju.
Nije bio ptica, nije bio čovjek, nije on ništa bio. Zato sad sjedi i plaće sjećajući se doline Vrbasa.