Kuća Uvod Literatura O autoru Foto Dnevnik Linkovi Knjiga gostiju
Često se mislima vraćam u Banjaluku. Kad umoran dođem s posla, skinem danski džemper, okupam, obučem bosansku odjeću, zatvorim prozore, spremim kahvu i pustim muziku Emira Bašića. Misli se otrgnu kontroli i pojure. Uputim se pustim ulicama, sokacima, alejama. Avetinjski prazne fasade građevina nijemo me gledaju. Koraci su spori kao kad u snu bježimo dok nas ganjaju a noge trome jer ne mogu brže. Sjednem na klupu u parku. Fontana baca vlažnu maglu i osvježava. Zaronim u tunel aleje. Sagnem se pod krošnjom drvetom, podignem otpali kesten, trljam ga među prstima dok se ne zasjaji, potom ga krišom stavim u džep. Noge gaze vodom, Vrbas pjenuša, uhvatim otpali list nošen talasima vode. Nastavim dalje u potrazi za poznatim licima. Nema ih. Grad je pun muha.
Zavjetovao sam se da moja noga nikada više tamo neće kročiti. Nisam ispunio obećanje, prije par godina posjetio sam Banjaluku. Bila je prljava i ružna. Mnogo je ljepša u snovima.



Prometej sa Šehitluka


Čovjek nije grad u kome živi, on je grad u kom se rodi. Grad nisu ljudi koji u njemu žive nego oni koji ga u sebi nose. Pričvršćeni hrđavim alkama za rodnu stijenu, kao Prometej, prognanici nemaju mnogo putova pred sobom. Kad im otmu grad i otjeraju ih, kad postanu nomadi - lutalice i beskućnici tad se pred njima otvaraju vrata svijeta. Postaju kozmopoliti, što im daje mogućnost izbora. Pa ipak i pored ljepote drugih gradova oni uvijek traže svoj izgubljeni grad, svoju Atlantidu.
Vrtio sam se, koprcao i napokon uspio istrgnuti iz paukove mreže i sav sretan poletio Bosni. U Kopenhagenu me ispratila mutna kiša. Puše se danske njive kao leđa šugava psa. Klizi i izmiče trulo dansko tlo. Kroz nikotinska stakla dvospratnog autobusa gledam u suton. Sve je to ludilo, tri vjetrenjače ukočeno stoje kao da me žele zagrliti, lete crni galebovi, nebo se dimi, igraju čipkasti oblaci, sviraju zategnute tambure dalekovoda. Promiču crno-bijele Pink Floyd krave.
To su moje krvave oči. Vraćam se tamo gdje me ne žele, iz zemlje gdje sam nepoželjan.
Ovaj autobus na sprat stvarna je moja domovina. Sve drugo je nestvarno, proizvod pogleda krvavih očiju.

Čekala me moja svilena duša u Banjaluci, godinama čekala i tugovala. Čim sam kročio nogom na sveto bogumilsko tlo vinula se u vidu vodene magle i spojila sa tijelom. Prhnuo je jedan pjenušavi talas Vrbasa i kao galebić pojurio ka meni. Napokon sam ponovo čitav, cijeli.
Vratio se bludni sin majci da mu vida rane. Sunce ispruži svijetao ćilim i on ugazi u sjećanja.
Banjaluka je groblje slonova. Sretao je muhađire iz cijelog svijeta. Dino je doveo psa Medija iz Amerike. Legao je pod  noge i odmah smo uspostavili prijateljstvo. Osjetio sam kako mi liže krvavu ranu na potkoljenici koju sam zadobio na poslu dan prije polaska na odmor.
-Pusti ga! Rana će brzo zacijeliti! - kaže prijatelj.

Od Vrbasa dopire svježina vode koja godi u ovom vrelom ljetnom danu. Osjećam se prijatno. Osjećam se zdravo. Pas mi zacjeljuje ranu na nozi, Vrbas mi liže dušu i ja sam na trenutak je sretan.  Dino i ja smo pojurili kanjonom Vrbasa, poželjeli smo se puštati gumenim čamcima.
-Ne plašite se brzaka i velikih valova, t`iha je opasna! - govorio je Ibro dok smo se spuštali Vrbasom iz Karanovca. Zelena guja nosila nas je na svojim leđima. Gumeni čamac zavrtio je veliki vir. Nevidljiva snaga vuče za noge, povlači, želi da utopi. Osjeća se moć i snaga vodenoga vira.
-Ovdje se već troje utopilo! Umirimo se i prepustimo volji vode. - kaže mi prijatelj.
Vir zahvati čamac i odvuče u t`ihu  gdje je najopasniji. Polako ga okreće, vrti. Vodene vile Vrbasa svojim hladnim prstima traže po nogama ožiljke od sedre kojim je obilježila svakog Banjalučanina. Vrbas voli svoju djecu, zaljulja čamac, još jednom zavrti i pusti niz struju. Brzak nas ponese i uplovismo u sigurnije vode.
Kako je lijepo biti voljen od jedne rijeke.

Materijalni uspjeh, dobra kola, kuća, vikendica na moru, to je cijena jednog čovjeka. Iz razgovora s drugima iz dijaspore shvatio sam da je samo ja gubitnik. Poslije velikog pada svi su se digli sem mene. Gušio sam se u kalu i blatu materijalne pasivnosti i nezainteresiranosti.
Opasno je biti pjesnik, danas nitko ne čita. Zalutao sam u ovo vrijeme. Po nekim novim paradigmama i vrijednostima cijena jednog čovjeka  moga kova; sanjara i romantika, jako je niska. Ovakve ostavljaju po strani.
Danas nitko ne voli pjesnike. Ja sam idiot, poeta.
Zbog toga se odričem ljudi i družim sa prirodom.

Uputio sam se u razgledanje grada. Nakon duge šetnje noge me same odvedoše do cilja.
Ušao sam u zgradu gdje sam nekada stanovao. Hladan hodnik haustora progutao je nesigurne korake. Pognute glave pozvonio sam komšinici na vrata. Nisam imao snage pogledati u svoja vrata, stidio sam se, krivo mi je jer sam ih iznevjerio.
Kad sam se vraćao od komšinice opet isto stanje. Prolazio sam ispod mojih prozora, ponovo isto stanje mučnine. Kad sam odmakao nisam imao snage da se osvrnem, samo sam grabio naprijed, naprijed u bespuće m`ore s kojom ću večeras leći iza nekih drugih, tuđih vrata.

Tražio sam grad koji nosim u uspomenama. Nema ga, nestaje pod najezdom ruralne i urbane sredine, sve je novo. Tek ponegdje se pojavi skrhana, klonula kućica prislonjena uz moderna zdanja. Izdiše polako u smiraju novog milenija, pati i stenje za dušama koje je štitila. Povila se kičma grede, čuva se za popucale crepove. Osvajaju je lijane i bršljan, orobljavaju, gutaju kao piton.
-Što manje uspomena, duži život! - kaže prijatelj.

Vidim samo ono što je želim vidjeti, čujem što je želim čuti. Šetao sam gradom noseći svoju voljenu u mislima u traženju sjenki uspomena.
I našao sam je.
Ipak je ostalo nešto netaknuto. Stablo kestena pod kojim je prvi put poljubio.
-Hajde da se opet ljubimo, u inat svemu, u inat prolaznom vremenu, ratovima, mržnjama. Sve je prolazno sem ljubavi.

 
                                         


Uzeli su nam grad,
ali još više sebi.
Jer oni ne znaju da čitaju
poruke s otpalog lisca,
oni ne mogu da vide
visove snova u vodi,
oni ne znaju da ulice
imaju i staze kroz srca.

I nisu nam grad uzeli,
tek nemuštu prazninu.
Grad je otišao s ljudima,
sa onima koji ga vole,
sad živi u svakom od nas,
beskrajan u našoj tjeskobi.

Sada još više volimo
i ono čega nema
dok vjetar raznosi lišce
po alejama dusa
i rijeke teku uvis
niz naše pružene ruke.

Ismet Bekrić (25.09.1996)


Laku noć Banjaluko, ma gdje da si,
ljepša si u mojim snovima,
bio ja trijezan ili pod gasom.
volim te u sebi, a ne sebe u tebi.
Zlatko Lukić

They robbed us of our city,
but they robbed themselves even more.
They do not know hot to read
messages from the fallen leaves
they are unable to see
the heights of the dreams in the water,
and they do not know that the streets
made their paths trough our hearts.
And they did not take our city,
they just took the hollow emptyness.
The city went with its people,
with thou who love it,
and now it lives in each of us,
endless, in our anxiety.
As the wind blows the leaves
though the alleys of our souls,
and rivers flow upstream,
down our outstretched arms,
we love even more,
what we do not have.


copiryght ©mezej 2011// | Designed by myself