![]() |
|---|
| Kuća | Uvod | Literatura | O autoru | Foto | Dnevnik | Linkovi | Knjiga gostiju |
|---|
|
Često se mislima vraćam u
Banjaluku. Kad umoran dođem s posla, skinem danski džemper, okupam,
obučem
bosansku odjeću, zatvorim prozore, spremim kahvu i pustim muziku Emira
Bašića.
Misli se otrgnu kontroli i pojure. Uputim se pustim ulicama, sokacima,
alejama.
Avetinjski prazne fasade građevina nijemo me gledaju. Koraci su spori
kao kad u
snu bježimo dok nas ganjaju a noge trome jer ne mogu brže. Sjednem na
klupu u
parku. Fontana baca vlažnu maglu i osvježava. Zaronim u tunel aleje.
Sagnem se
pod krošnjom drvetom, podignem otpali kesten, trljam ga među prstima
dok se ne
zasjaji, potom ga krišom stavim u džep. Noge gaze vodom, Vrbas pjenuša,
uhvatim
otpali list nošen talasima vode. Nastavim dalje u potrazi za poznatim
licima.
Nema ih. Grad je pun muha.
Zavjetovao sam se da moja noga nikada više tamo neće kročiti. Nisam ispunio obećanje, prije par godina posjetio sam Banjaluku. Bila je prljava i ružna. Mnogo je ljepša u snovima.
Prometej sa Šehitluka
Čovjek
nije grad u kome
živi, on je grad u kom se rodi. Grad nisu ljudi koji u njemu žive nego
oni koji
ga u sebi nose. Pričvršćeni hrđavim alkama za rodnu stijenu, kao
Prometej,
prognanici nemaju mnogo putova pred sobom. Kad im otmu grad i otjeraju
ih, kad
postanu nomadi - lutalice i beskućnici tad se pred njima otvaraju vrata
svijeta. Postaju kozmopoliti, što im daje mogućnost izbora. Pa ipak i
pored
ljepote drugih gradova oni uvijek traže svoj izgubljeni grad, svoju
Atlantidu.
Vrtio sam se, koprcao i napokon uspio istrgnuti iz paukove mreže i sav sretan poletio Bosni. U Kopenhagenu me ispratila mutna kiša. Puše se danske njive kao leđa šugava psa. Klizi i izmiče trulo dansko tlo. Kroz nikotinska stakla dvospratnog autobusa gledam u suton. Sve je to ludilo, tri vjetrenjače ukočeno stoje kao da me žele zagrliti, lete crni galebovi, nebo se dimi, igraju čipkasti oblaci, sviraju zategnute tambure dalekovoda. Promiču crno-bijele Pink Floyd krave. To su moje krvave oči. Vraćam se tamo gdje me ne žele, iz zemlje gdje sam nepoželjan. Ovaj autobus na sprat stvarna je moja domovina. Sve drugo je nestvarno, proizvod pogleda krvavih očiju. Čekala
me moja svilena
duša u Banjaluci, godinama čekala i tugovala. Čim sam kročio nogom na
sveto
bogumilsko tlo vinula se u vidu vodene magle i spojila sa tijelom.
Prhnuo je
jedan pjenušavi talas Vrbasa i kao galebić pojurio ka meni. Napokon sam
ponovo
čitav, cijeli.
Vratio se bludni sin majci da mu vida rane. Sunce ispruži svijetao ćilim i on ugazi u sjećanja. Banjaluka je groblje slonova. Sretao je muhađire iz cijelog svijeta. Dino je doveo psa Medija iz Amerike. Legao je pod noge i odmah smo uspostavili prijateljstvo. Osjetio sam kako mi liže krvavu ranu na potkoljenici koju sam zadobio na poslu dan prije polaska na odmor. -Pusti ga! Rana će brzo zacijeliti! - kaže prijatelj. Od Vrbasa dopire svježina vode koja godi u ovom vrelom ljetnom danu. Osjećam se prijatno. Osjećam se zdravo. Pas mi zacjeljuje ranu na nozi, Vrbas mi liže dušu i ja sam na trenutak je sretan. Dino i ja smo pojurili kanjonom Vrbasa, poželjeli smo se puštati gumenim čamcima. -Ne plašite se brzaka i velikih valova, t`iha je opasna! - govorio je Ibro dok smo se spuštali Vrbasom iz Karanovca. Zelena guja nosila nas je na svojim leđima. Gumeni čamac zavrtio je veliki vir. Nevidljiva snaga vuče za noge, povlači, želi da utopi. Osjeća se moć i snaga vodenoga vira. -Ovdje se već troje utopilo! Umirimo se i prepustimo volji vode. - kaže mi prijatelj. Vir zahvati čamac i odvuče u t`ihu gdje je najopasniji. Polako ga okreće, vrti. Vodene vile Vrbasa svojim hladnim prstima traže po nogama ožiljke od sedre kojim je obilježila svakog Banjalučanina. Vrbas voli svoju djecu, zaljulja čamac, još jednom zavrti i pusti niz struju. Brzak nas ponese i uplovismo u sigurnije vode. Kako je lijepo biti voljen od jedne rijeke. Materijalni uspjeh, dobra kola, kuća, vikendica na moru, to je cijena jednog čovjeka. Iz razgovora s drugima iz dijaspore shvatio sam da je samo ja gubitnik. Poslije velikog pada svi su se digli sem mene. Gušio sam se u kalu i blatu materijalne pasivnosti i nezainteresiranosti. Opasno je biti pjesnik, danas nitko ne čita. Zalutao sam u ovo vrijeme. Po nekim novim paradigmama i vrijednostima cijena jednog čovjeka moga kova; sanjara i romantika, jako je niska. Ovakve ostavljaju po strani. Danas nitko ne voli pjesnike. Ja sam idiot, poeta. Zbog toga se odričem ljudi i družim sa prirodom. Uputio sam se u razgledanje grada. Nakon duge šetnje noge me same odvedoše do cilja. Ušao sam u
zgradu gdje
sam nekada stanovao. Hladan hodnik haustora progutao je nesigurne
korake.
Pognute glave pozvonio sam komšinici na vrata. Nisam imao snage
pogledati u
svoja vrata, stidio sam se, krivo mi je jer sam ih iznevjerio.
Kad
sam se vraćao od
komšinice opet isto stanje. Prolazio sam ispod mojih prozora, ponovo
isto
stanje mučnine. Kad sam odmakao nisam imao snage da se osvrnem, samo
sam grabio
naprijed, naprijed u bespuće m`ore s kojom ću večeras leći iza nekih
drugih,
tuđih vrata.
Tražio sam grad koji nosim u uspomenama. Nema ga, nestaje pod najezdom ruralne i urbane sredine, sve je novo. Tek ponegdje se pojavi skrhana, klonula kućica prislonjena uz moderna zdanja. Izdiše polako u smiraju novog milenija, pati i stenje za dušama koje je štitila. Povila se kičma grede, čuva se za popucale crepove. Osvajaju je lijane i bršljan, orobljavaju, gutaju kao piton. -Što manje uspomena, duži život! - kaže prijatelj. Vidim samo ono što je želim vidjeti, čujem što je želim čuti. Šetao sam gradom noseći svoju voljenu u mislima u traženju sjenki uspomena. I našao sam je. Ipak je ostalo nešto netaknuto. Stablo kestena pod kojim je prvi put poljubio. -Hajde da se opet ljubimo, u inat svemu, u inat prolaznom vremenu, ratovima, mržnjama. Sve je prolazno sem ljubavi. |
|
|---|
copiryght ©mezej 2011//
|
|---|