Sjaj ludog dijamanta

“Zašto tako tvrd”

govorio je dijamantu kuhinjski ugalj:

”Mi nismo bliski srodnici”

Zaratustra C:312

Od trenutka kad se pojavio na ovom svijetu pa do danas protekla je rijeka vremena, duga više od četrdeset godina. Gmizala je poput debelog pitona između dvije obale nade, stezala ga i gušila. Prisjećajući se davnih vremena, kroz gustu vatu sjećanja, svaku misao koja bi se pojavila i izmigoljila glavu iz neke rupe podsvijesti prekrivene debelim slojem patine, popratila bi određena boja. Ako bi se ta misao odnosila na neki događaj iz djetinjstva, gotovo po pravilu, pojavila bi se boja sumornog jesenjeg dana natopljenog olovnom bojom oblaka. Boja smrti je vlažna boja gline, mješavina braon i žute. Sve oko nje je osjenčeno tamnim tonovima protkanim  mutnim kišnim kapljicama crne čipke dok su ljudska odijela od mrko zelene čohe. Spletovi jarko drečećih boja, poput onih s neonskih lampi koje se pale i gase, asimetrično žmirkaju u ritmu. One šaraju po njegovom mozgu kao ona velika svijetleća kugla s hiljade malih ogledala na sebi, poznata iz diskoteka. Ogledalca  kradu i upijaju svjetlost i boje, te crvenoj boji karmina, ljubičasto, zelenoj i žutoj i oduzima tupost i mutnost a daje im fluorescentnost. U ljubavi je sve jarko, lepršava i blještava, kao i osjećaji koje ona prožima. Ipak za njega, najljepša boja je ona koju on može vidjeti samo u trenucima dok meditira. U transcendentalnim stanjima svijesti, pojavljivali su se tamno plavi krugovi koji su inklinirali ka ljubičastim. Krugovi su dolazili u talasima, otvarali se i zatvarali kao cvjetovi petunija. U tim bojama bilo je nečeg iracionalnoga, mističnoga i veličanstvenog. U njegovom mozgu i muzika je bila obojena; tako su ga čarobni zvuci Pink Floyda asocirali na srebrene niti protkane purpurnim čipkama. Santanina muzika je više bojna i svijetleća, nalik na onu boju ljubavi, i puna optimističkih tonova. Zvuk Hendrixove gitare stvarao mu je pred očima sliku izvora s vodom iz kojih su izbijali žuto - zeleni klobuci crvene energije. Blues je bio stakleno proziran kao kap suze, a klasična muzika bojila sivilo poljskog miša.

Tako je izgledala njegova obojena prošlost.

Sadašnjost mu je dočaravala sivomaslinasta boja uniformi i krvavo crvena boju danske zastave.

Ko je taj čovjek koji hoda ulicama Kopenhagena s monstrum pogledom, uvijek na oprezu, nepovjerljiv i skeptičan, sa spuštenim obrvama, sijevajući pogledom koji kao da govori:

- Ne prilazi! Ujedam!

Šta on traži u Danskoj? 

Šta on traži na koncertu grupe Pink Floyd?

Kako mu je ime?

Nema on imena, izbrisali su ga policajci, oduzeli ličnu kartu, a za uzvrat dali komadić papira na kojem su polupismenim i nesigurnim ćiriličkim slovima ispisali nešto što bi trebalo predstavljati njegovo ime. Prvo slovo njegovog imena ličilo je na patku iz dječijih crtanki. Taj papirić bio je njegova ulaznica u svijet sjenki, mašte, iluzije i fantazije, ulaznica u samog sebe i sjećanja, u izvor misli, u carstvo leptira i medvjeda, u baštu sljezove boje, u druženje sa svojim alter egom. Taj papirić mu je otvorio šesto čulo, počeo je razumijevati govor cvijeća, pjesmu ptica. Počeo je razgovarati s kipovima u parku, na kraju počeo je razgovarati sa samim sobom.

To mučno stanje bez identiteta trajalo je kratko i uskoro je dobio azil i novo ime. Ispod glatke pvc folije gušio se njegov lik, i novo ime 006.

- Da sam 007, bio bih čuven i imao bih dozvolu da ubijam? Da sam 666, imao bih moć da nanosim ljudima zlo, da im budem noćna mora? - razmišljao je gledajući u komadić svog novog identiteta koji se gušio pod plastikom lične karte. Prilikom upoznavanja šalio se na svoj račun, predstavljajući se kao:

- Bez sexa!

Čekajući početak koncerta, graja i gužva oko njega. Nestrpljivi posjetioci osvježavaju se pivom, coca- colama u limenkama, dovikuju se, šale, guraju, pjevaju, vesele, mladi se grle i ljube.

Nebrojeno mnogo ljudi je oko njega. On tu stoji, poguren, uvučenih ramena, s cigaretom skrivenom u dlanu kao što to čine đaci na odmoru, povlači dimove kao lopov, i gleda sebi pred noge. Ne uklapa se on u tu sredinu, odudara svojim modrim podočnjacima, svojom crnom jaknom, svojom tugom koja je vidljiva i zrači. Ni drugi ga ne vide, kad zapnu za njega samo prođu, kao da je nevidljiv.

Misli mu se lijeno iskradoše i odvukoše nekih tridesetak godina unatrag, i obojiše se crvenom karmin bojom. Pred sobom je vidio salu Dječijeg pozorišta lutaka, krcatu učenicima koji su skakali po sjedalima i lupali nogama. Mliječna svjetlost rasvjete polako se gasila i  zavladala je potpuna tama. Djeca su se utišala, nastao je muk i tajac. Neki slatki strah pojavio se u njihovim očima koje su poput šara s repa pauna, svijetlile u tami. Gusti mrak probila je truba debele crvene boje i napravila krvavi krug na teškim kulisama. Nju su prvo slijedile žuta pa potom ljubičasta i narandžasta. Svjetla su se palila, kulise otvarale i boje se stopiše u jednu prozirnu svjetlost mutne boje suze.

Nepomične drvene lutke, koje su visile kao obješeni ljudi, iznenada, oživješe, pokrenuše se, zapjevaše, neka magična sila ubacila je u njih iskru života. Lutke progovoriše i nesta boja, nesta čarolije koja je hipnotisala jednog dječaka sa sjenkom u očima.

Misli  mu se malo približiše, pa opet poletješe i zaustaviše u zapušenoj sobi tinejdžera. Tu su po zidu gusti zastori i heklani sunčev milje od zlata. Tu su Kole, Rale, Mido, Dario i on. Iz Turandot gramofona  izlaze reski i oštri zvuci Pink Floyda. Oni sjede, zatvorenih očiju slušaju muziku koja šara mozgovima. Svakom od njih pred očima od snova istkana ponjava. Sretni su oni jer su mladi, sretni su jer imaju želje. 

- Muziku treba slušati srcem, očima i ušima! - govorio je.

- Ona se sluša svim čulima i osjeća cijelim tijelom. Ona čovjeka prožima i proždire i zarobljava kao gladna neman. Jednom zarobljen čovjek ostaje vječno njen rob. Ona je jača od ljubavi, ljubav pokatkad zataji ali muzika je vječna i vjerna.

U životu gotovo da nema želje koja se ne može ostvariti, ali nikada u ono vrijeme kad se to želi. Nekako po pravilu, ostvarenje želje kasni i često se dogodi kad to ona više i nije. Iako želja ni tada nije izgubila ništa od svoje vrijednosti, nije ni ono što bi se očekivalo i trebalo biti.

Koncert je visio o samoj niti.

Kiša je najavila svoj dolazak. Zrak se naelektrisao, osjećao se neki težak pritisak, oblaci neprimjetno mijenjaju boju i formu i bezazlene ovčice postaju sive nemani, nemirne i zlokobne. Oni rastu i gomilaju se, udružuju se formirajući glavu lava čija čupava i nemirna griva leprša i postaje sve veća i veća. Lav zijeva i proteže se, otvara svoje ralje i nebom odzvanja rika od čije siline sve drhti i pršti. On reži na crnog konjanika s lukom i strijelom.

Na stadionu više od pedeset hiljada oduševljenika promatra taj nadolazeći boj. Iako kiša još nije zapadala očekivalo se da će koncert biti odgođen. Veličanstvena pozornica zjapila je prazna, a muzički instrumenti i oprema pokriveni plastičnom folijom. Reflektori na stadionu počeli su se gasiti i među publikom je tajac prerastao u strepnju da će koncert biti odgođen  zbog lošeg vremena.

”Dvadesetpet godina stara želja koja je bila na putu da se ostvari trebala se srušiti kao kula od karata zbog glupih oblaka. Zar i ta posljednja mogućnost da samom sebi dokažem i potvrdim da ipak nešto vrijedim treba sad da nestane. Baš sad dok su idoli moje mladosti tu na dohvat ruke” - razmišljao je.

Prasak groma stresao je sve prisutne dok su se iz zvučnika začuli neki neobični zvuci. Prvo su zalepetala krila uznemirenih ptica, potom rezak i oštar zvuk helikoptera koji se kretao od zvučnika do zvučnika, da bi se potom sve utišalo.

Tanka zelena nit lasera presjekla je mrak i osvijetlila dio scene, prepoznatljiv zvuk gitare najavio je prvi ton Sjaj ludog dijamanta.

Cio njegov organizam zatreperio je i počeo uživati. Boje su se razlile i bio je to pravi raj za oči, uši i dušu. Kristalna čistoća zvuka svojom silinom pomjerala je dijafragme u stomaku. Kaleidoskop boja, blještavilo i sjaj ličili su na scene iz filma Bliski susreti treće vrste.

Tog trenutka, prvi put doživio je ostvarenje jedne želje. Zaboravio je na sve, postojala je samo pozornica, on i Pink Floyd. Egzaltiranog odraza lica je promatrao svoje idole, muzika ga je odvela u neki svijet gdje nije bilo rata, koncentracionih logora, mučilišta, progona, podigla ga je u neke više sfere gdje se ugodno osjećao. Teški zvuci bas gitare i bubnjeva izbrisali su topovske kanonade, solo gitarske dionice - zvukove rafala, a nježni glasovi vapaje i krike žrtava. Psihodelična muzika, u kombinaciji igre staklenih perli, rastjerala je tmurne oblake i za cijelo vrijeme trajanja koncerta nije pala ni jedna kap kiše.

Sve se smračilo, nastao je tajac, on je čuo vlastito disanje.

- Sjeti se kad si bio mlad, sijao si kao sunce! - šapuće nježni glas.

U žuboru vode iskaču zlatne ribice i jecaju. Planinski vjetar huče, zagrcnu se od vlastite siline. Na nebu se rukuju dva diva. Plamti srce jednog čovjeka, peče se na vatri sjećanja. Lebdi satenska marama, leti šamija kao albatros, zlatna harfa zari mu se u srce. Od vatrometa zvuka njegovo tijelo hoće da se rasprsne. Zasvijetliše kristali, zasijaše dijamanti, zavrtiše se u karuselu. Sve blješti, isijava. Iznad svjetlosnog cvijeta koji se počeo otvarati poletješe dvije svinje.

U mračnom vakumu klate se njihove glave i vilice. Na njih reže psi rata s užarenim očima.

- Sijaj ludi dijamantu!

Svjetlosni krugovi purpurnih petunija se otvaraju i zatvaraju. On vidi sam čin vlastitog umiranja. Svjetlosni krugovi mozga omeđeni dijamantima vrte se oko njega.

Osjeti bolne udarce po tijelu, kao gr’ad, po njemu se prosu kiša dijamanta.

Kad je nestalo čarolije, kad su se svjetla na pozornici počela blijediti i gasiti, kad je sve izgledalo kao završen san, tad se nebo otvorilo. Crni konjanik s lukom i strijelom počeo je odapinjati tanke fosforne strelice koje prošaraše nebesko prostranstvo. Ranjeni lav riknuo je pogođen, zavrtio se u krug pokušavajući zubima izvaditi to ubojito oružje kojim je bio pogođen. Nebeska ploča zasuzi i izli se teška olovna kiša. Poput gljiva nikoše kišobrani u svim bojama, nasta trka i metež. Ljudi su pokrivali glave jaknama, plastičnim kesama i drugim predmetima.

Jedino je on stajao nepomično i još uvijek piljio u prazne ralje pozornice. Nije se ni obazirao na hladne kišne kapi koje su ga natapale i kvasile. Za njega je bila bolna svjesnost da je sve gotovo, završeno, u njemu se ponovo javi ona stara tjeskoba, ono gušenje, pritisak u grudima i velika praznina negdje u predjelu grudnog koša. Mučilo mu se i nagonilo ga je na povraćanje.

U njemu se ponovo rodila jedna želja. Poželio je da opet ima sedamnaest godina i da svojim vršnjacima priča o ovom koncertu, da s njima podijeli svoju radost.

Bio je sam, nije imao ništa, nije imao čak ni ime, ni državu i bio je slobodan, bio je 006.

Crni konjanik koji je odapinjao svijetleće strijele po nebu kao da mu se obratio riječima:

- Bježi s kiše, ludi dijamantu. Kiša će ugasiti tvoj sjaj! Ugasit će žar želje koja je godinama tinjala u tebi. Gorko se osmjehnuo i laganim korakom uputio ka izlazu.

Kud sad?

- Takav je život! Nekom je naklonjen, nekom ne, neki cio svoj život prožive gurajući bicikl uz brdo, dok je drugima uvijek nizbrdica.

Narednog dana čistači su se bacili na mukotrpan posao. Ležalo je tu na hiljade zgnječenih pivskih čaša, opušaka od cigareta, papira i ostalog otpada koji je prekrio stadion. U tom moru otpada smetljar je pronašao jedan jako interesantan komad crnog uglja u obliku ljudskog srca. Prevrtao ga je iz ruke u ruku, promatrao ga i istovremeno se čudio i divio. Jasno se mogla raspoznati forma ljudskog srca iako je  bio malo nagorio s jedne strane.

- Šta ćeš ti ovdje? Tebi je mjesto u zemlji! - rekao je vrteći glavom, potom je taj neobični komad uletio u kontejner s ostalim smećem.