Kuća Uvod Literatura O autoru Foto Dnevnik Linkovi Knjiga gostiju
BOSANSKI LITERARNI PAGANINI
 



Prva asocijacija na pojam pagan bila mi je Paganini – italijanski violinist, ”đavolji” virutoz koji je svojim načinom sviranja svojevremeno izbacivao iz kolotečine koncertne sale Europe. Denis Dželić nije đavolski nastrojen, mada ima nečeg mefisofelskog u njemu, ali je bravurozno poput Paganinija komponirao svoju knjigu. Za razliku od prve knjige pripovjedaka Denisa Dželića «Ptice iz fjordova» koja je više faktografska, koja je elegični dokument stradanja mahadžirske duše, ova knjiga je univerzalnija jer se može odnositi na sve apatride Svijeta bili oni Palestinci, Irci, Kurdi, Židovi ili Bošnjaci. Zašto? Zato jer storije posjeduju jedan zajednički idiom – pagan – koji je svojstven svim ljudima ovoga svijeta, jer svi su prije nego što su postali pripadnici neke svoje kulture upravo bili – pagani koji nisu poznavali ni sinagoge, ni crkve ni džamije. Zbog tog elementa knjiga postaje vanvremenska i vanprostorna mada se spominju toponimi Dželićeve domovine. Dakle u čitavoj knjizi dominira romantičan odnos prema životu, pagansko-magijski princip obožavanja prirode iz epohe kad ljudi nisu bili podijeljeni na vjere ni nacije. U podtekstu knjige osjetno je prisustvo onog perioda ljudskog roda prije nego što je Bog pomiješao čovječanstvo zavadivši ih stvarajući stotine jezika. Svih sedam priča prvog ciklusa su apoteoza sentimentalnom odnosu prema životu ali dati kroz vizuru jednog skeptika koji, mada je ranjiv – pobjeđuje svojim bolom sve one izazove života koji ga nastoje smrviti. Čovjek sa zadovoljstvom čita modificirane motive iz grčko-rimske mitologije koji svoj odraz dobivaju kroz prizmu svakodnevice u čijem je centru potraga za iskonskom, praiskonskom ljepotom čija je kolijevka – bol. Izdignut iznad svoje patnje, oplemenjen besmislom svoga smisla jer je otrgnut od Zemlje Materice i bačen u Zemlju Domovinu (a ne biramo ni roditelje ni domovinu, nego voljeno biće i prijatelje!) autor traga za svojim identitetom prezirući svoje sadašnje stanje bitisanja koje ga omeđuje nacionalo i vjerski. Kafkijanski turoban, a paganski hrabar on traga za svojim prapočelom i nalazi sebe u panteizmu: u divnoj paganskoj himni Prirodi ”Pet godišnjih doba”. Refleksivna i ispovjedna novela «Paganski poeta» za poimanje proze, poetske proze, vrlo je blizu onoj poetici kakvu je svojevremeno izrazio Crnjanski u «Dnevnik o Čarnojeviću». To je jedan lament zbog izgubljene zemlje, negdje na samoj granici patosa, ali više ironičan zbog samog ironijskog odnosa autora prema sebi samom. Pisac, zapravo u duši poeta par exellence, Dželić slavi život bio on ovaploćen u crvu, ruži, ljubavi prema supruzi ili traganju za sobom samim kao piscem. Sva ta traganja mu uspijevaju jer od svih kamenčića svojih sumnji, strijepnji, padova i glorifikacija Majke Zemlje (Magna Mater gnosticizma) on izlazi kao pobjednik – čak ne htijući to jer je duboko svjestan besmisla života i još više, indirektno parafrazira svojim iskazima onu Wildovu maksimu: «Svaka umjetnost je beskorisna», ali i onu Pazolinijevu: «Zašto uopće stvarati umjetnička djela? Dovoljno je sanjati o njima!» U svoje prve dvije knjige Dželić je apsolvirao problematiku ekspatriote: prva knjiga je bila protest i vapaj, urlik i trauma, a ovom drugom knjigom se izdigao iznad prve, što je značajan pomak za osobu koja je do sad bila samo erudita, ali nije iskazivala svoju literarnu elokvenciju. Erudita je rekao svoje i u prvoj i u drugoj knjizi, međutim, elokvencija apstrahira spoznaju, ali i obavezuje pisca da sebe nadmaši jednim novim pogledom na svijet, jednim novim iskustvom u svojoj trećoj knjizi koja će sasvim razumljivo biti bosanska, ali iznad Bosne – da bi bila dokaz univerzalnosti pogleda na život – dokaz, kakav svako djelo neprolazne vrijednosti treba da ima.

Zlatko Lukić
copiryght ©mezej 2011// | Designed by myself