Uvod u Paganskog Poetu

Sinoć je eksplodirao polumjesec kao dječiji balon .

Po nebu se pojaviše bubuljice zvijezda

kao ospice na licu afričkog dječaka

krvave i zastrašujuće.

Sinoć je nad Bosnom pukla crna mramorna ploča neba.

Rasula se, garavim mrakom zatrpala pola planete.

Pukla je Atlasova kičma pod njenim teretom.

Dolazi vladavina mraka.

Prelomila se jer je izgubila oslonac,

vijugave jarbole munara na koje se nebo oslanjalo.

Otvorila se kiša metaka, zagrmili topovi,

vojnici siluju šesnaest mrtvih Balerina na obali Vrbasa .

Jutros je duga pala na zemlju.

Njen mostarski luk razbio se kao lilihip šećerlama .

Sante boja tonule su u Neretvu,

ležale rastrgane po njenim obalama.

Mržnja je Razbila Dugu.

Jutros je taljeno Srebro,

fesovi kao razbijene saksije,

šamijama potpaljuju vatru,

čardaci ni na nebu ni na zemlji,

kosi se cvijeće, grade svinjci.

Jutros sablje plešu ples smrti,

crne šubare na kosturskim glavama,

skriveno dijete u majčinoj utrobi drhti,

bakandže stepuju po zlatnim baklavama.

Pori se bosanska ponjava

kolonama, dimije otiću, kao stada.

Iza njih ostaju rasute bobice tespiha

razbijena je vjera kao nada.

Sutra će biti samo ništa,

nirvana pod surim oblacima,

dotle će neka nova danska mržnja,

danas lupati njihovu poštansku sandučad