Čovjek nije ono što mi mislimo o njemu, nije ni slika koju stvorimo o njemu, čovjek nije ni ono što sam misli da jeste, nego nešto treće, on je nepoznanica samom sebi. Čovjek je najveća misterija.

Pa, ko sam ja?

Ja sam tihà rijeke. Mirujem pod granama vrbe sve dok me ne zahvati vrtlog vira i ponese maticom. Ne volim to, volim mirovati uz obalu i drijemati. Doživio sam virove zemljotresa, bolesti, smrti, rata, progona i ponovo sam u tìhi. Vrtjelo me dok se nisam uhvatio za granu izbjeglištva i ponovo se skrasio pored vode. Tiha voda mulj nosi kaže se u Bosni. Nataložilo se oko mene svakakve prljavštine ali ja sam i dalje ostao čist.

U piramidi

I inače, moj život podsjeća na Egipat i faraone. Daleko od toga da sam opsjednut faraonstvom ili egiptologijom, naprotiv ja sam jedan obični radnik koji je zajedno sa faraonovom svitom zatvoren u piramidi.

Faraoni ne vole biti sami čak ni u smrti, zato sa sobom vode svoje žene, ljubavnice, sveštenstvo a ponekad tu zaluta i po neki obični čovjek.

Moj stan nema raskoš jedne piramide ali zato ima njenu hermetičnost, nema tu velikih kovčega iz kojih se osipa zlato i srebro, nema bisernih ogrlica ni dijamanata ili amfora sa vinima i mirišljivim uljima. Tu su samo dva puna vrča, u jednom suze u drugom gnjev. Zazidan sam u njega sa mojim sjećanjima i uspomenama.

Betonske ploče, izolacije moje nesreće, čvrsto su zabrtvile sve izlaze van. Zrake boga sunca Amon-Raa ne mogu probiti hladne kamene blokove i unijeti malo topline i svjetlosti u nju.

Po zidovima stoje hijeroglifima ispisane poruke, faraonov život, hvalospjevi njegovim uspjesima i njegove vrline. Za mene je potreban samo jedan redak:

IZVINITE ŠTO SAM ŽIVIO!

Oko mene je samo pustinjski pijesak koji mi je zaprašio oči pa sad slijep tumaram od zida do zida svoje sobe. Čekam Ozirisovu odluku. Osjećam se prazan kao mumija, iscijedili su mi mozak kroz nozdrve, ispumpali krv, iščupali srce. Sad bog sa šakalovom glavom, Anubis važe moje srce koje cvrči na lijevoj strani tasa, do njega stoji Maat, boginja istine i pravde koja se simboliše perom, tu je i Tot, gospodar magije koji zapisuje rezultate na glinene pločice prije nego ih odnese i objavi Ozirisu.
Umotali su me u sumnje i nedoumicu, uvili u bijelu gazu skepticizma i depresije i tako upakovan godinama ležim i čekam da netko utisne iskru života u skorušanu ljušturu tijela kog su balzamovali moji neprijatelji.

Drugi o meni

Ševko Kadrić

Banjalučanin Denis Dželić, nastanjen je između danskih fjordova a duhovni smiraj traži između bosanskih književnih zapisa. Denis je od Šehera otišao tuđom voljom u mali primorski gradić Hundested u Danskoj gdje loveći torskove u hladnom moru sanja vrelinu ljeta na Vrbasu. Iz tog sna je izatkao i svoj privi roman ”Ptice iz fjordova” koji govori o sudbini prognanih Banjalučana po svijetu razasutih. Pričama i zapisima: ''Ptice iz doline Vrbasa'', ”Aleje”, ”Potopljeni grad” i ”Fenix” predstavio se i u knjigama Banjalučkih žubora 4, 5, 6 i 7.

Već pet godina Denis na Sjamu knjige u Sarajevu govori o svojim knjigama, radujući se onoj što je upravo izašla. Bježeći iz svoje Banjaluke 1993. godine jedino što je iz stana kupio bile su knjige, ono što je u džepove moglo stati, tako je i u Danskoj, knjige su mu opsesija, drug koji ga vjerno prati stazama životnim. Malo sam sreo istinskih slavitelja bosanskog jezika kao ovog paganskog poetu, otkinutog od paganskih korijena, zaturenog među danske fjordove da ih pjesmom i pričom daje glas.

Ismet Bekrić

Denis Dželić rodio se 16. oktobra 1954. godine u Banjaluci, gdje je, po završetku elektro-smjera na Školi učenika u privredi, nepunih 20 godina radio u Elektro izgradnji i Elektro distribuciji kao skladištar. Kao i brojni njegovi sugradani, i sam je u junu 1993, godine protjeran iz svog doma, da bi u konvoju autobusa lutao Evropom, dok se nije sa suprugom Senom i kćerkom Selmom skrasio u Danskoj, dok mu je druga kćerka, Sabina, našla utoćište u Švedskoj. Živi u malom primorskom gradu Hundestedu i radi u jednoj specijalnoj školi kao kućni majstor. Za dobrovoljni rad u obučavanju naše djece u osnovnoj školi dobio je pohvalu danskog Ministarstva za izbjeglice, a četiri godine bio je aktivan i u organizaciji ''Danska pomoć izbjeglicama''. Iako je u literaturi novo ime, vjerujemo da će njegov prozni prvenac ''Ptice iz fjordova'', koji govori o sudbini prognanih ljudi njegovog grada Banjaluke , i šire pobuditi pozornost ne samo njegovih sugrađana, nego i književne kritike