Halil Džananović

DENIS DŽELIĆ – PAGANSKI POETA

Oni koji vole umiru od ljubavi, oni koji mrze od mržnje, a oni koji pjevaju umiru i od pjesme i od pjevanja, umiru baš kao ptice-pjevajući.

***

Moto cijele knjige je : Kad je čovjek velik?

Ako čučne pod cvijet i posmatra svijet. Tad duhovni vir postaje vječni mir-kaže na vrhu ili početku ove vrhunske knjige Denis Dželić i nastavlja: Kopenhagen je blistao kao golubovo perje na sunčanom danu. Sunce ga nadvisilo, okružilo i škropilo po perju zlatnu tečnost. Ljudi su suncokreti, okreću se za njim i griju poslije dugih bijelih skandinavskih noći. Svi su, kao djeca na školskom odmoru, pohrlili van u to tečno zlato da se kupaju u njemu jer to je ovdje prava rijetkost.

***

Vidi se, odmah na početku, da autor ispisuje svojevrsnu odu svjetlosti i naravno naslućujete da će se on toga držati, mjenjajući samo spektar boja, kroz cijelu knjigu.

Zapravo, držat će se ili će ga držati postulati koje je ustanovio glasoviti njemačko-američki psiholog, najhumanističniji filozof i teoretičar društva-uopće. Erich Fromm ( Erih From ). ''Moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi. Najveća čovjekova zadaća u životu je roditi samoga sebe." -Kazao je ovaj plemeniti mislilac s kojim je čovječanstvo bilo počašćeno, a koji ga je ( čovječanstvo ) zauvijek napustio 1980. i otišao u svoj prvobitni oblik, u svjetlost. 

U sva tri poglavlja koja sačinjavaju jedninu, a  egzistiraju kao zasebne cijeline, baš kao u učenjima onih koji kažu sve je jedno i jedno je sve. Tri poglavlja: Opasna igra ludilom Paganina, Pet godišnjih doba i Mrtva priroda u kom je autor smijestio i antologijsku antiratnu pjesmu: Paganski poeta. Skoro, kroz cijelu knjigu autor vodi svojevrsni dijalog u ulozi sina koji se obraća Majci svih majki, prirodi. Nasuprot Faustovog ushićenog uzvika: ''Gdje da te zgrabim silna prirodo?''  Dželić između svojih redova, koje ponekad i bolom oplemeni, kao da šapće: Gdje da te zgrlim prirodo- Majko?

( Geteov ( Johan V. von Gete ) Faust je prema nekim tumačenjima nadvisio i najčuvenijeg Williama Shakespearea ( Šekspira ) i njegova Hamleta ili našeg: Hamlet u selu Mrduša Donja. Faust je jedna verzija znane priče još iz VI stoljeća po Teofilu Adamskom, svešteno lice pravoslavlja, a koje sklapa ''posao'' sa đavolom da bi se uspeo na najviše položaje, uspjevajući, ali na koncu i kajući se...Prije Geteovog pojavio se ''Cenodoxus'' Jacoba Bidermanna, te još par priča slične tematike, kao što je, recimo, i moja komšinka Anne Bijns ( Ana Bajns ) s dramom Marija od Nijmeghena ( Najmehena ). Dok u XX stoljeću Faust briljira u djelima: Doktor Faustus, Tomas Mana i Majstor i Margarita, Mihaila Bulgakova. A sve se zapravo svodi na stavljanje čovjeka u iskušenja, što opet ima korijen u biblijskoj Knjizi o Jobu. op. a ).

Inače su, kako u zvaničnoj tako i u individualnoj sveri, poznati problemi u i oko poetske proze u tom što se ona ( poetska proza ) na neki način ograđuje od oba žanra i od proze i od poezije, odnosno od  ritmičnog toka poezije i narativnog toka proze.  Takvi tekstovi, koji u sebi kriju neistražena polja pojmova i simbola, postaju za prosječnog čitaoca teško ''svarljivi'', takoreći neprohodni. O tom pitanju se ponajbolje izrazio Bodler tvrdeći da se čitaoc kroz simbole kreće kao kroz neku bujnu vegetaciju u obliku šume pa i prašume. Mada, kretanje kroz Dželićevu poetiku pripovijedanja ne stvara prevelike napore. Dovoljno je prepustiti se onom što još na početku osjetite, a to je da ova knjiga jeste poetika u prozi, ali veoma osmišljena i gdje god je moglo ogoljena i oslobođena tajnovite simbolike, simbolično razsimbolisana-kazao bi ovaj što noćas 'nabada' po tastaturi, ne znajuć za koga nabada (? ) ali dobro znajuć zašto, opet ono: 'nabada'. Malo je Dželića i premalo ovakvih knjiga-knjige koja je zaista oslobođena napetosti i nerazuma, dovoljno je da joj se iskreno predate, da dozvolite da vas zavede svojim razumljivim metaforama pa da osjetite šapat bistrih potoka iz zamućena rodnog kraja, da razumijete cvijetanje koprive, boje godišnjih doba i boje perja ptica pjevačica, da spoznate neke unutarnje naboje koji vas možda plaše, da shvatite da život nije sve ono što jeste...Da se, na kraju krajeva, zapitate o smislu filozofa koji se penje nad grotlo vulkana Etne i skače u ponor, siguran da skače u izvor svoga pra početka što je u suštini sasvim tačno. Ova knjiga se na orginalan način izdigla iznad mnogih pokušaja poezije u prozi. Paganski poeta figurira kao cijelina i nepobitna percepcija ovog svijeta koju vide naše ograničene oči to jest umovi. Ona postoji i bez ''napora čitaoca,'' ona je ono što jest a mi mislimo da nije jer ne znamo da ne znamo.

Stilistička kreacija same knjige je ujedno i kreiranje njenog potencionalnog čitaoca, a za sve knjige kao i za sve avio letove moraju negdje postojati mušterije, odnosno čitaoci i putnici kako je, u sličnom izdanju, konstatovao Umberto Eco. 

Naravno da nije nimalo la(h)ko pisati poetsku prozu; ritmično-poetizovanu sa nezaobilaznim elementima poetskog pripovijedanja koje plovi između obadvije forme, na nekim ličnim krilima, a da bi pri kraju manirom uprošćene filozofije bilo sve uzdignuto u najvišu moguću sintezu. Dželić je izbjegao sve zamke i vjerovatno vođen samo njemu znanom vizijom napravio iskorak koji se rijetko dešava u ovom zahtjevnom žanru.

Denis Dželić, autor, Paganskog poete, nadrasta čovjekovu bolećivost prema svemu što ga okružuje i sačinjava pa i prema samom sebi, svom bivstvu, egu, strahu... Dželić izlazi kao pobjednik u sumornoj priči prognanika i kao pobjednik nad zadnjim činom zemaljske prolaznosti, nad činom koji nas sve ravnomjerno raščinjava, nad smrću: Pasusom  na kraju knjige: Nešto mi govori da ću ti uskoro ponovo doći, Majko. Tad to neće biti onaj isti čovjek koji je došao da te osjeti svojim čulima nego netko drugi, netko tko će vođen slonovskom memorijom doći da tu zauvjek ostane, da te nahrani svojim mesom i kostima.

Ja sam te jeo i ti ćeš mene!

Dakle, Denis Dželić u svom Paganskom poeti pobija autentičnu tvrdnju Alberta Camus-a Kamija: ''Čovjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jeste.''

Pozajmljenim ( od duše ) ili naučenim jezikom prirode on se ( Dželić ) s povremenom gorčinom, koju ne skriva, podsmjehuje čovjeku koji to u svoj biti i nije, podsmjehuje se životu i ne bih kazao da se u Poeti osjeća bilo kakav strah ili bol, u poeti se osjeća djelić samospoznaje i signal duše da je patnja zapravo duševno usijanje a bol jedino istinsko postojanje. Tako će se i ovdje između redova ugraditi andrićevska teza: sve što ne boli nije život i sve što ne ne prolazi nije sreća...Teško je pisati poeziju u prozi a da se ne izgubite u besmislenom lamentiranju nad onim na šta se fokusirate. Uprkos svemu, autoru Paganskog poete je to pošlo za olovkom, odnosno tastaturom, u najširem značenju te riječi.

Čitajući ovu knjigu ne treba ništa tražiti jer nećete ni naći sve ljudsko je prošlo: počinje vladavina mraka! Moguće je da je ova rečenica bila zagubljena i da je Dželić konačno pronašao na preobraženoj ruži u trnoliki živi spomenik, svemu što miriši i bode. Možda je ovaj stih iz Paganskog poete izgovorio onaj koji je upozoravao da se u Edenskom vrtu ništa ne ubire? Možda je Adam, nakon bratoubilačkog stradanja, nakon što je Kain ubio Avelja,  uzviknuo: Počinje vladavina mraka! Možda je samo u pričama i dobrim knjigama svjetlost stvarna, možda je i Karmen Medija Velagić u pravu kad kaže: crno je definitivno podloga bijelom. Jer, ako, po tvrdnjama naučnioka iz oblasti Fizike, u kosmosu postoji antimaterija, zašto ne bi postojao i anti život?

***

I pri kraju, nažalost, moram odustati od prvobitne zamisli da u ovo moje tweede hand ( druga ruka-polovno ) ''polovično štivo'' o Paganskom poeti uvrstim i istoimenu pjsemu te nabockam po koje slovce i o njoj-pjesmi. Ne, nije umor ( to mine poslije ponoći ) niti pak nekakav strah... Pjesma Paganski poeta zavrijeđuje cjelokupni tekst-esejistički pristup iliti ozbiljan zahvat koji traži i prostor, tako da ostajem s nadom da će se i to jednom dogoditi.

***

Odjavna špica: Možda bi ova knjiga drugčije zvučala da autor nije iskusio progonstvo ( ? ) ali sam takođe siguran da rat nije glavni uzrok nastanka knjige, već autorovo izrastanje, nadrastanje prosječnosti cjelokupnog unutarnjeg i spoljašnog okoliša, svojevrsno Erihovo rađanje sebe! Rat nas jest osakatio i unakazio, ali nije ničiji karakter promjenio, već naprotiv, tu su karakteri došli do punog izražaja kod onih koji ih imaju. Samo jedan dio ove knjige i pjesma Paganski poeta su uzrok posledice koja je nama prešla u uobičajenu naviku: Svaka generacije makar po kamu iskustva.

U naše gradove umarširali su oni. Nosili su oružje, zastave, kokarde i mržnju koja im se presjevala u opako mutnim beonjačama. Nosili su nacrt spomenika svome divljaštvu u kom je okultno kružio dim oko njihovih ''posvećenih glava'' opajanih dimnim ništavilom. U tom zanosu, kandila, sv(ij)eća i voska dimile su i naše kuće, staje, žene, djeca...Kao za vrijeme žege kad sve pogori. Pramenovi plamenova koji su nas lizali bili su njihovi jezici, a mi se nismo puno razumjeli ni u Boga ni u Đavola. Nas su 'zalud učili kako se umire pa je zato više boljelo. U naš grad dojahala su ''djeca Hristova'' koja su ličila na kopile iz bestselera "Parfem" Patricka Süskinda.

U naš grad su došli, a sa zgarišta se vratili... Pon(ij)eli su samo pob(j)edonsan urlik i naše otsječene prste na kojima su svjetlucavo škiljile naše, u meso urasle, burme. Vjenčali su nas s vatrama i zapjevali krvavih očiju do koljenja, ali sretni, odjahaše da raspore dojku nebesa i da se vaseljenskom krvlju opiju.

U ulozi zahvalnog čitaoca: Halil Džananović

Osman Arnautović

Priče Denisa Dželića su poezija čista kao suza. U njima se u ritmu metronoma, ko u kakvom aleksandrincu odvija ljubav, nježna, krhka. Poetska duša Denisova ne može drugačije. Ona vidi tako i ništa je ne može zaustaviti na tom dobro utabanom i trasiranom putu literature. I tu idilu najednom naruši okrutni, nemilosrdni udarac sudbine tačnije života. Bisera uzima život onako olahko, naivno, s povjerenjem. Povrijeđena, ranjena u zličicu, korača kroz njega, buni se i odbacuje izljeve ljudske, tačnije neljudske neosjetljivosti, pakosti. Vjeruje ljudima. A svaki udarac nepravde dočekuje stoički, postojano. U sebi krije svoju krhkost i osjetljivost. Ljubav sa Selimom joj pribavlja, naravno, privremenu bonacu, a onda ponovo nemilosrdni udar. Porađa na kraju Bisera breme života. Svakome njegova nafaka. Makar i huda. Krasno, Denise, zaista krasno !

Farhrudin Dino Avdibegović

Najnovija knjiga Denisa Dželića “Bajka za Unu”, nije kao što bi se po naslovu moglo pretpostaviti, namjenjena djeci. Ona je napisana i namjenjena Dželićevoj unuci Uni, ali autor već u uvodu knjige piše da je unuka pročita kada napuni devetnaest godina.
“Bajka za Unu” obiluje kratkim pričama u kojim su glavni akteri autor i njegova porodica. Ova knjiga, kao i svako drugo Dželićovo ostvarenje, obiluje melanholijom i depresijom. Autor ne skriva svoju tugu i razočarenje u ljude i historijski tok. On bi najradije živio zajedno sa svojom porodicom u nekom pravremene, daleko od iskušenja, previranja i zamki koje današnjica donosi sa sobom. Ipak u svom tom mračnom i melanholičnom obilju riječi, čitalac će vrlo lako pronaći iskrene izjave ljubavi, kako prema svojim potomcima i suprugi, tako i prema životu i prirodi.
Stil je svakidašnji, tempo je spor, i svaka rečenica u knjizi se može čitati onako na tenane, iako je tematika gotovo svih priča (koje zajedno čine jednu romanesnu cjelinu) gruba, gotovo svirepa. Autor obrađuje ratna dešavanja zbog kojih je bio primoran napustiti svoj dom, rodnu Banjaluku i domovinu Bosnu. Kada bi njegova unuka pročitala ovu knjigu kao dijete, nema sumnje da bi ona bila prestrašena i definitivno bi se u njen mladi netaknut duh urezale slike koje bi joj vrlo lako mogle dati dugogodišnje traumatske posljedice. Zato je dobro što Dželić ovu knjigu, koja donekle zvuči poput njegovog testamenta sjećanja, nudi svojoj unuci tek kada bude punoljetna.
Ova knjiga je puna emocija, tuge, melanholije i razočarenja, ali i radosti, ljubavi i predanosti svojim najmilijim, i već sam taj doživljaj koji ostavlja Dželićev dugi filigran osjećanja zavrijeđuje širu čitalačku publiku.

Mesida Sadiković – Osmanbašić

..Još uvijek čitam tvoju prvu knjigu (došla sam skoro do kraja) i mogu ti reći da je knjiga fantastična, knjiga koja bi trebala biti u školskoj literaturi. Svaki put kad pročitam jedan dio, tj naslov, pomislim u sebi : E ovo je super! Međutim kako čitam dalje , za svaki dio kažem isto, što znači da ne možeš iz knjige ništa izdvojiti i reći da je nešto manje zanimljivo od predhodnog. Knjiga je napisana da se čita "u dahu", pa kad se pročita, da se opet čita "u dahu", knjiga koja me do kasno u noć ostavlja budnu, knjiga koja je jedno izvanredno štivo za generacije i generacije iza nas. Knjiga...nemam riječi da je opišem, ono što doživljavam kaočitalac..svi ti likovi, scene, dramaturgija, psihološka stanja svakog lika, a sve bez imalo mržnje. To me najviše fascinira. To govori i o tebi, a i o svima nama kakve smo mi veličine. Pokazao si nas u pravom svjetlu. Imala bih još puno toga pisati...



Izet Muratspahić

To je osebujno koncipirana i strukturirana literarna hronika koja govori o sudbini prognanih Banjalučana, nasilno otjeranih s rodnih ognjišta i bačenih u neizvjesnost izbjegličkog života u daleku Dansku. Autor daje široku sliku opće tragedije nesrpskog življa početkom rata, ali se koncentrira i na konkretne individualne sudbine koje tu tragediju čine težom, konkretnijom, bližom i doživljenijom. Likovi ponekad imaju svoja imena, ali su često zadržane i njihove prve vizuelne oznake koje je stekao narator, poput: Čovjek smrskanog nosa,Čovjek sa francuskom kapom na glavi, Mladić sa bilježnicom itd. Svi oniživotare u novoj zemlji, poput ptica lijeću po stranim fjordovima i sanjaju pitomu dolinu Vrbasa.
„Bio je ptica koja je sanjala da je čovjek koji sanja da je ptica. Sad više nije znao tko je, ptica ili čovjek.“ -kaže pisac, metaforički predstavljajući sudbinu ovih ljudi. Na taj način ptica u prozi Denisa Dželića poprima svojstva simbola u različitim oblicima. Jer, ptica i inače u umjetnosti ima najčešće simbolično značenje određene veze između neba i zemlje (suprotstavljanje nebeskog i zemaljskog svijeta), a što joj predodređuje njena sposobnost letenja. U grčkom je već sama riječ mogla imati sinonimsko značenje nebeskog znaka i nebeske poruke. Ptica zna biti i slika duše koja se oslobađa tijela, ali i slika intelektualnih funkcija (razum je najbrža ptica, kaže Rgveda). Ptice simboliziraju i duhovna stanja anđela, (Jezik ptica, Kur`an), besmrtnost duše, magičnu moć komunikacije s bogovima itd. Različite ptice imaju različite simbole, a vrlo su česte u književnosti: orao, prepelica, patka, roda, golubica, gavran, labud, kobac, ždral, sova, lastavica, jastreb, paun, jarebica, feniks, svraka, golub, slavuj itd.

I u svojoj drugoj knjizi pod naslovom Paganski poeta (2006), Denis Dželić ne odstupa od ranije započete analize i samoanalize života i položaja čovjeka na zemlji. Vrlo često poseže on za mitovima grčke i rimske kulture, primjenjujući ih u osobenom doživljaju svijeta. Ne može se reći da je njegova slika suviše optimistična jer na događaje i život gleda najčešće kroz prizmu skeptika. Pa ipak, život je taj koji pobjeđuje, bilo da je vidljiv u ljepoti ruže, trna, crva ili ljubavi prema bližima. Stog mi se čini primjerenom sljedeća tvrdnja Zlatka Lukića o knjizi „Paganski poeta“,gdje on potcrtava autorov panteizam: - Izdignut iznad svoje patnje, oplemenjen besmislom svoga smisla jer je otrgnut od Zemlje Materice i bačen u Zemlju Domovinu (a ne biramo ni roditelje ni domovinu, nego voljeno biće i prijatelje!) autor traga za svojim identitetom prezirući svoje sadašnje stanje bitisanja koje ga omeđuje nacionalno i vjerski. Kafkijanski turoban, a paganski hrabar on traga za svojim prapočelom i nalazi sebe u panteizmu: u divnoj paganskoj himni Prirodi „Pet godišnjih doba“.
Dakako, ovdje, u „Paganskom poetu“, još više dolazi do izražaja autorova misaona poniranja u esencijalna pitanja našega bitka, identiteta, postojanja i međusobnih relacija na Zemlji, a čime se postiže viši stupanj univerzalizacije, što je napredak u njegovom dosadašnjem stvaralaštvu. Ima pomalo tu i egzistencijalizma,„filozofije strepnje“ S.Kiierkegaarda i J.P. Sartrea. Jer, iza skrivenih dijelova Dželićevih tekstova mogu se primjetiti neke Sartrove egzistencijalističke ideje i humanistički stav o potrebi angažovanja pisca u smislu odgovornosti za sudbinu svijeta. To si ideje tipa:„čovječanstvo počinje s druge strane očajanja“, „osnovna ljudska dužnost je borba za slobodu i solidarnost s obespravljenima“ i slično.
U svakom slučaju, već nakon ove dvije knjige proze, Denis Dželić je pokazao raskošan pripovijedački talenat i mislim da pred njim stoji plodna stvaralačka budućnost.


Branimir Kovačević

Пријатељу, пишем ти ћирилицом, јер знам да и њу знаш, као што знаш мноштво тога уочити, срочити и предочити.
Случајно је, одавно прошла поноћ, али то више није случајно, већ ми постаје навика, она ружна навика кад од сна откидам да бих мало души одушка дао у отклону од тварног, што такођер требам.
Ето сад из ове ружне навике која ме мори и сакати ми сутрашњи дан, случајно ћу направити нашто добро. Одмах гасим рачунало, да ми на крају дана Аргус остане задња мисао. Мисао о којој ваља мислити, не овлаш је прелистати и поћи даље!
Пуно тога си рекао, али сметнуо си с ума, да је најсвојственије својство човјека прилагодба на новонастале прилике, па сукладно томе, драги пријатељу, све то што трпиш, а чини ми се да те то није убило, кладим се да те ојачало, паче и обогатило.
Могу мислит' како звучи чисти хрватски на чистој српској ћирилици, али ми људи Босне, не да можемо свакако, него можемо све!
Да ми се жена пробуди и затекне на рачуналу да ти пишем, тешко бих јој објаснио да си задњи босански романтик што се споро креће и чека рај, вјеројатно би помислила да је виртуално варам с неком путерицом… ето то смо ти ми људи Босне!
А пишем ти ћирилицом, свем свијету у пркос, а то је обично везано уз прегријане лампице у глави већ пркосе свему, а исход тога сам већ најавио.
Поззззззззззззз--------------------- -------


Ismet Bekrić

Pišem ti, pod utiscima tvoje pjesničke proze, koja meje uvjerila u mome prvotnom saznanju - da si rođeni pisac, da imašnekog svog naboja kojega uspješno pretačeš u literarne slike i poruke. Rukopis sam pročitao do kraja, i mislim da nikoga ko zna šta je prava literatura neće ostaviti ravnodušnim. On je zapravo pravo štivo za one koji znaju šta je književnost, i koji ne traže samo radnju nego, kao kod Hesea, onaj unutrašnji mir i nemir, ono biserje od riječi. Preostaje ti, naravno, još jezičkog brušenja, stilske izgradnje, ali si na dobrom putu da skreneš na sebe pozornost književne kritike (ako je sada uopće i ima). Knjigu si pisao za sebe, za svoju dušu, nemislćei kako će to ko prihvatiti, i zato je knjiga iskrena i dojmljiva, mada je riječ o fragmentima i slikama koje se prepliću. U tvojoj zadnjoj većoj prozi ima dosta mjesta koje bi trebalo uvrstiti u nove Žubore, naravno, ne mnogu uzeti sve, nego pojedine dijelove, o čemu ćemo se većdogovoriti.