Religija

Muzika

Meditacija

Kompjuter

Fjodor

Misterija

Bosna nije kolijevka rock´n rola. Ona ima svoje kvalitete u sevdahu koji je na istom nivou američkog bluesa. Pa ipak rock se polako probijao na naše prostore, osvajao i plijenio svojom ljepotom sretnike koji su ga mogli osjetiti.

Postao sam njegov sljedbenik, fan. Buntovnik bez razloga  uveliko je kreirao i režirao moj život. Hvala mu zbog čarobnih zvukova gitare koji su pastelnim bojama sunca obasjali moju mladost, srednje doba a i danas to još uvijek čine.

Branko Ćopić je u starosti pisao Baštu šljezove boje tražeći vrijeme kad je bio sretan. Starost goni čovjeka da piše o mladosti, o zaboravljenim vremenima, o vremenima sreće. Sjedeći za kompjuterom misli mi se vraćaju u doba rane mladosti sedamdesetih, u glad za muzikom i novim saznanjima. Zaveden Orfejevom lirom ušao sam u čarobni svijet tonova i ljepote, u Baštu šljezove boje gdje bogovi sjede pod krošnjama nota i sviraju gitare.

Posvećujem ove zapise prijateljima iz djetinjstva kad smo zajedno snivali o budućnosti, zatvorenih očiju slušali muziku sa LP ploča na gramofonima: Dario, Tibor, Mido, Ekrem, Tefa, Zlaja, Jasko, Kora...

Grand Funk Railroad

Krug je savršen, vječan. Sve što se dešava, dešava se s namjenom da se zatvori krug. Ne mogu se sjetiti tko mi je predložio Grad Funk Railroad, najvjerojatnije Ekrem, hvala mu jer je zaista obogatio moj duhovni život. Za pedeset drugi rođendan kolege sa posla su mi kupile album Closer to home i njime zatvorili krug. Prvi put, davne sedamdeset druge kupila ga je moja mama u Beču u Austriji. Negodovala je, nije znala da li će znati kupiti. Zamišljao sam je kako sa svojim bratom koji je tamo živio, pruža ceduljicu ispisanu mojim rukopisom debelom Bečliji. On čita, odrečno trese glavom. -Nažalost nemam ali mogu vam preporučiti radnju koja prodaje originalne američke LP-ije.

Iglica gramofona pucketa po vinilu. Prvi tonovi akustične gitare postepeno postaju sirovi, nepolirani, žestoki. Izvrsna ritam sekcija zasvira u svom sjaju i moći, kako onda tako i sada na novom Cd-u. Slušam ih ponovo. Nema više mame, nema ni Beča, nema ni Grand Funka, ni mojih prijatelja iz djetinjstva, ostalo se uspomene zbijene u note rasute svemirom i vremenom.

Uspješnu karijeru završili su devedeset sedme koncertom za Bosnu i Hercegovinu. Cd Bosnia prodan je u mnogo primjeraka a pomoć je išla za Bosnu. Hvala im zbog Bosne, zbog mene, zbog bas gitare koja je ulazila u san, trzala i budila moju Sabinu. Hvala im što su zatvorili ovaj krug.

Wishbone ash

Tuga je ljepša od sreće! Sreća brzo ispari i padne u zaborav, tuga je vječna! Sreća se osipa kao kula od pjeska, tuga raste kao grudva snijega, kotrlja se i postaje sve veća i veća dok toliko ne oteža da čovjeka zaboli duša! Iscijeđeni sok gorčine slijeva se niz obraze i zadržava na najnižim mjestima, gonjen gravitacijom kapa i skuplja se u rupama ranjenih duša.

Razbacani po lokvama promašenih života, bivši i sadašnji zarobljenici alkohola, protraćene mladosti, ranjenih duša, kao jegulje na mriješćenje omamljeni muzikom Wishbone Ash, iskupila se jedna hiljada srodnih duša, jedne hladne zimske noći, negdje pri kraju svijeta pri kraju stoljeća u hladnoj Skandinaviji. Životni putovi su svima drugačiji ali u toj polu pijanoj masi zajednička je jedna riječ: BOL

Svaki od njih je samo jedna bol, teška koliko oni sami teže, visoka koliko su i oni visoki, duboka kao bezdan, dubina koja je dublja od svake visine.

A MOŽDA JA GRIJEŠIM! MOŽDA SAM SAMO JA TAKAV!

Pročitaj cijeli tekstwishbone ash

Pink Floyd

Od trenutka kad se pojavio na ovom svijetu pa do danas protekla je rijeka vremena, duga nešto više od četrdeset godina. Gmizala je poput debelog pitona između dvije obale nade, stezala ga i gušila. Prisječajući se davnih vremena, kroz gustu vatu sjećanja, svaku misao koja bi se pojavila i izmigoljila glavu iz neke rupe podsvijesti prekrivene debelim slojem pautine, popratila bi određena boja. Ako bi se ta misao odnosila na neki događaj iz djetinjstva, gotovo po pravilu, pojavila bi se boja sumornog jesenjeg dana natopljenog olovnom bojom oblaka. Boja smrti je vlažna boja gline, mješavina braon i žute. Sve oko nje je osjenčeno tamnim tonovima protkanim mutnim kišnim kapljicama crne čipke dok su ljudska odijela od mrkozelene čohe. Splet jarkodrečećih boja poput onih sa neonskih lampi koje se pale i gase, žmirkaju u asimetrićnom ritmu. One šaraju po njegovom mozgu kao ona velika svjetleća kugla sa hiljade malih ogledalaca na sebi, poznata iz diskoteka. Mala ogledalca kradu i upijaju svjetlost i boje, te crvenoj boji karmina, ljubičastoj, zelenoj i žutoj i oduzima tupoću i mutnoću a daje im fluoroscentnost. U ljubavi je sve jarko, lepršavo i blještavo kao i osjećaji koje ona prožima. Ipak za njega, najljepša boja je ona koju on može vidjeti samo u trenucima dok je meditirao. U transcendentalnom stanju svijesti, pojavljivali su se tamnoplavi krugovi koji su inklinirali ka ljubičastim. Krugovi su nadolazili u talasima, otvarali se i zatvarali kao cvjetovi petunija. U tim bojama bilo je nečeg iracionalnog, mističnog i veličanstvenog. U njegovom mozgu i muzika je bila obojena tako su ga čarobni zvuci Pink Floyda asocirali na srebrene niti protkane purpurnom čipkom. Santanina muzika je višebojna i svjetleća nalik na onu boju ljubavi i puna optimističkih tonova. Zvuk Hendrixove gitare stvarao mu je pred očima sliku izvora sa vodom iz kojih su izbijajli žutozeleni klobukovi crvene energije. Blues je bio proziran i staklen kao kap suze a klasična muzika sivu boju poljskog miša.

Pročitaj cijeli tekst pink floyd

Jimi Hendrix

U obilju kvaliteta teško je izabrati najbolje. Band of gipsys. Pa ipak meni lično se najviše dopada ovaj Hendrixov album. Tu je dostigao maximum, sazrijeo kao gitarista, sa izvrsnom ritam sekcijom, imao je po prvi put slobodu da svira kako želi, da svira samo za sebe. Album sam kupio i kradom unijeo u svoju sobu. Roditelji nisu bili blagonakloni kad bih kupovao ploče, uvijek ima nešto potrebnije a ja sam svaki dinar trošio na njih. Pod jaknom se krila i jedna flaša konjaka. Muzika me je pukla, bacila u neka čudna stanja transa. Posegao sam za flašom i ispio dobar cug. Ponovilo se više puta. Za ovaj album vežu me uspomene teškog mahmurluka, prijekora roditelja, i alkoholnog plača koje su izazvali lirski tonovi majstora gitare. Ne žalim. Danas, kao starac, ne pijem, nitko na mene ne galami, ne plačem. Hvala velikom Hendrixu na ovim uspomenama.

Chicago

....Tad moju pozornost privuće jedna uvučena radnjica, knjižara-svaštara gdje se prodaju polovne knjige i ploče. Volim obilaziti takve radnje, uvijek tu nađem nešto korisno. Tako sam prošle godine u Kopenhagenu, rujući po starim knjigama pronašao knjigu ”Banja Luka, razdoblja i stoljeće” od Aleksandra Ravlića.

Siđosmo dole u podrum gdje je zaudaralo na vlagu i starinu. U jednom velikom sanduku bilo je na hiljade korištenih ploča.

Letimično preletjeh prstima po njima. Zasvirah sjetno po tom klaviru spretno prevrćući teške snopove LP-a. Ništa tu nije bilo interesantno za mene. Već odavno sam se zasitio Rock muzike, sad sam više zainteresovan za klasičnu muziku ali radoznalost je i dalje ostala. Tad mi pod prstima bljesnu srebreni album Chicago II. Pod prstima osjetih nabubrena slova. Na samoljepivoj etiketici pisalo je: Eva Jacobsen. Izvukao sam je iz mnoštva drugih i raširio. Srce mi je lupalo kao ludo. Prvi put da sam zavirio u njenu utrobu, raskrilio sam je. Ništa neobično, čak ni slika nego na braon podlozi stoje lijepim pisanim slovima ispisani naslovi pjesama i stih jedne od njih. “It better end soon” Cijena je simbolična, jedan sladoled, pola kutije cigareta, dvije klozetske nužde.

Osjetio sam se iznevjeren, prevarenim, poniženim. Danas, nema više ni mame, ni tate, ni Standarda, ni mladosti, ni Banja Luke, nema više ničega, ni Chicaga, ni Danske, ni rata, ni progona. Ja sam mokar, ležim na mozaiku keramičkih pločica. Buncam. U agoniji sam.

”Sad će mati… ući sa parama…evo ti..naaaa! Kupi si svoju želju”.

Duboko sam udahnuo memljiv, ustajao vazduh danske antikvarnice.

“Zar je toliko malo bila vrijedna moja želja. Dvije klozetske nužde! Prije trideset godina bila je ogromna kao Rusija, daleka kao Amerika, neosvojiva kao Mount Everest a sad u ovoj radnjici koja je zaudarala na vlagu, ostvarih je! Kao slijepa kokoška nakljucah biser. Od robne kuće Standard do male radnjice koja zaudara na memlu u Hillerødu je 2000 kilometara udaljenosti. Trideset godina putovala je jedna želja kao skijaš veleslaloma češući se od kapije dobra i zla, života i smrti, radosti i tuge, rata i mira, i ostvarila se onda kada to više nije ni bila.”

Niz obraze mi skliznuše dvije suze.

“Šta ti je?” zapita me žena.

“Ništa!” rekao sam i uputio se s pločom trgovcu.

Nasmiješio mi se ljubazno! “Stari dobri Chicago!” reče i stavi ploču u prozirnu plastićnu kesu.

“Jea!” promucao sam na nesigurnom danskom jeziku...

Fragmenti iz zapisa Chicago...

Cactus

Rock-band Cactus, nezasluženo je pao u zaborav, nezasluženo je bio neprihvaćen od šire publike. Iznevjerili su njihova očekivanja. Da li je pjevač koji je pao pokošen metkom puške pumparice, pored svog 12-o godišnjeg sina, u prljavim neraščišćenim narko računima, gledajući mrtvo tijelo svog sina u smrtnoj agoniji mogao vidjeti u budućnost? Da li je mogao vidjeti da će 30 godina poslije u hladnoj Švedskoj putovati troje na sahranu i divljati uz njegovu muziku.

Vrijedno je sve što si radio, vrijedno je zbog tog trenutka. Kritika troje ranjenih vrjednija je od miliona drugih, prosjećnih. U žestini rocka oni naziru lirske note. Glave im se njišu po taktu muzike dok krvava srca upijaju liriku.

Troje putuje na sahranu.