Muzika je u harmoniji sa vibracijama zemlje, sa našim srcem koje otkucava u ritmu kosmosa. Idealna tišina ne postoji, sve je muzika.
Bosna nije kolijevka rock´n rola. Ona ima svoje kvalitete u sevdahu koji je na istom nivou američkog bluesa. Pa ipak rock se polako probijao na naše prostore, osvajao i plijenio svojom ljepotom sretnike koji su ga mogli osjetiti.
Postao sam Jimi Hendrixov sljedbenik, fan. Buntovnik bez razloga  uveliko je kreirao i režirao moj život u mladosti. Hvala mu zbog čarobnih zvukova gitare koji su pastelnim bojama sunca obasjali moju mladost, srednje doba a i danas to još uvijek čine.
Branko Ćopić je u starosti pisao Baštu šljezove boje tražeći vrijeme kad je bio sretan. Starost goni čovjeka da piše o mladosti, o zaboravljenim vremenima, o vremenima sreće. Sjedeći za kompjuterom misli mi se vraćaju u doba rane mladosti sedamdesetih, u glad za muzikom i novim saznanjima. Zaveden Orfejevom lirom ušao sam u čarobni svijet tonova i ljepote, u Baštu šljezove boje gdje bogovi sjede pod krošnjama nota i sviraju gitare.
Posvećujem ove zapise prijateljima iz djetinjstva kad smo zajedno snivali o budućnosti, zatvorenih očiju slušali muziku sa LP ploča na gramofonima: Dario, Tibor, Mido, Ekrem, Tefa, Zlaja, Jasko, Kora...
 
 
Događaje iz života pamtim po muzici koja ih je obojila sjajem svojih nota. Sam život režirao je spotove te ostavio filmski trag u sjećanju. Grupa Procol Harum i njihova veličanstvena pjesma A Whiter Shade of Pale vječno su se urezale u moje sjećanje kao nešto lijepo. To veče po prvi put sam se zaljubio, u tami disco-cluba. Ljubav koja je planula tu noć još uvijek bukti u mome srcu. Sjenke nisu izblijedile, naprotiv vremenom su oživjele i dobile lica dvije moje kćerke.
U staklenoj čaši vode pluta škiljava svjetlost iz koje se isteže garav dim. Na stolu prosute mrvice krompiruše. Ratne 93-će uz svijeću napravljenu od pluta, spuštene roletne, koristio sam akumulator mog Yuge i slušao Petera Gabriela Digging In The Dirt.  Njegov glas pobijedio je strah i na trenutak sam se osjećao sretnim. Čim se pjesma završila stari strahovi su ponovo jurnuli u mene. Oh kako sam želio odvrnuti, pojačati do daske da uživam u basovima, da otjeram zlikovce i pljačkaše sa maskama što su išli od stana do stana.
Kao tinejdžer kupio sam pola litre konjaka i LP Band of gypsys od Jimi Hendrixa. Nije mi bila namjera da to učinim ali kad je zasvirao Machine gun ponijeli su me osjećaji i ispio sam naiskap pola litre konjaka. Ni strašna glavobolja sljedećeg jutra, ni majka što me je gridila zbog opijanja nisu mi mogli omrznuti jednu od najdražih pjesama. Ovdje je Hendrix briljirao kako tehnikom sviranja tako i emocijama koje je unio u pjesmu.
Počeo sam se opijati kao tinejdžer. Muzika je tek tada imala puni efekat. Znao sam uz pjesmu Child in Time od Deep Purple šakama razbijati prekidače u našem stanu a jednom sam i čelom dobro bubnuo u tvrdu plastiku. Da bi dočarao vizuelne efekte slušajući Pink Floyd znao sam zamračiti stan i uključiti štednjak da bi usijane crvene plate obojili muziku majstora psihodelije. Tako je to kad se dijete zatruje lirskim notama a život otisne kontroli.
Ljubav nastala pod impresijama Blijedih sjenki postala je moja životna saputnica. Potom su došli i nasljednici, dvije curice koje sam od rane mladosti opijao muzikom. Nastavile su tamo gdje sam na trenutak stao. Rasprodao sam mnogo LP-ija ali sam se pokajao i nastavio biti rob muzike.

Grand Funk Railroad

Krug je savršen, vječan. Sve što se dešava, dešava se s namjenom da se zatvori krug. Ne mogu se sjetiti ko mi je predložio Grad Funk Railroad, najvjerojatnije Ekrem, hvala mu jer je zaista obogatio moj duhovni život. Za pedeset drugi rođendan kolege sa posla su mi kupile album Closer to home i njime zatvorili krug. Prvi put, davne sedamdeset druge kupila ga je moja mama u Beču u Austriji. Negodovala je, nije znala da li će znati kupiti. Zamišljao sam je kako sa svojim bratom koji je tamo živio, pruža ceduljicu ispisanu mojim rukopisom debelom Bečliji. On čita, odrečno trese glavom. -Nažalost nemam ali mogu vam preporučiti radnju koja prodaje originalne američke LP-ije.
Iglica gramofona pucketa po vinilu. Prvi tonovi akustične gitare postepeno postaju sirovi, nepolirani, žestoki. Izvrsna ritam sekcija zasvira u svom sjaju i moći, kako onda tako i sada na novom Cd-u. Slušam ih ponovo. Nema više mame, nema ni Beča, nema ni Grand Funka, ni mojih prijatelja iz djetinjstva, ostalo se uspomene zbijene u note rasute svemirom i vremenom.
Uspješnu karijeru završili su devedeset sedme koncertom za Bosnu i Hercegovinu. Cd Bosnia prodan je u mnogo primjeraka a pomoć je išla za Bosnu. Hvala im zbog Bosne, zbog mene, zbog bas gitare koja je ulazila u san, trzala i budila moju Sabinu. Hvala im što su zatvorili ovaj krug.

 Wishbone Ash

Tuga je ljepša od sreće! Sreća brzo ispari i padne u zaborav, tuga je vječna! Sreća se osipa kao kula od pjeska, tuga raste kao grudva snijega, kotrlja se i postaje sve veća i veća dok toliko ne oteža da čovjeka zaboli duša! Iscijeđeni sok gorčine slijeva se niz obraze i zadržava na najnižim mjestima, gonjen gravitacijom kapa i skuplja se u rupama ranjenih duša.

Razbacani po lokvama promašenih života, bivši i sadašnji zarobljenici alkohola, protraćene mladosti, ranjenih duša, kao jegulje na mriješćenje omamljeni muzikom Wishbone Ash, iskupila se jedna hiljada srodnih duša, jedne hladne zimske noći, negdje pri kraju svijeta pri kraju stoljeća u hladnoj Skandinaviji. Životni putovi su svima drugačiji ali u toj polu pijanoj masi zajednička je jedna riječ: BOL

Svaki od njih je samo jedna bol, teška koliko oni sami teže, visoka koliko su i oni visoki, duboka kao bezdan, dubina koja je dublja od svake visine.

A MOŽDA JA GRIJEŠIM! MOŽDA SAM SAMO JA TAKAV!

Pročitaj cijeli tekst  Wishbone Ash

Pink Floyd

Od trenutka kad se pojavio na ovom svijetu pa do danas protekla je rijeka vremena, duga nešto više od četrdeset godina. Gmizala je poput debelog pitona između dvije obale nade, stezala ga i gušila. Prisječajući se davnih vremena, kroz gustu vatu sjećanja, svaku misao koja bi se pojavila i izmigoljila glavu iz neke rupe podsvijesti prekrivene debelim slojem pautine, popratila bi određena boja. Ako bi se ta misao odnosila na neki događaj iz djetinjstva, gotovo po pravilu, pojavila bi se boja sumornog jesenjeg dana natopljenog olovnom bojom oblaka. Boja smrti je vlažna boja gline, mješavina braon i žute. Sve oko nje je osjenčeno tamnim tonovima protkanim mutnim kišnim kapljicama crne čipke dok su ljudska odijela od mrkozelene čohe. Splet jarkodrečećih boja poput onih sa neonskih lampi koje se pale i gase, žmirkaju u asimetrićnom ritmu. One šaraju po njegovom mozgu kao ona velika svjetleća kugla sa hiljade malih ogledalaca na sebi, poznata iz diskoteka. Mala ogledalca kradu i upijaju svjetlost i boje, te crvenoj boji karmina, ljubičastoj, zelenoj i žutoj i oduzima tupoću i mutnoću a daje im fluoroscentnost. U ljubavi je sve jarko, lepršavo i blještavo kao i osjećaji koje ona prožima. Ipak za njega, najljepša boja je ona koju on može vidjeti samo u trenucima dok je meditirao. U transcendentalnom stanju svijesti, pojavljivali su se tamnoplavi krugovi koji su inklinirali ka ljubičastim. Krugovi su nadolazili u talasima, otvarali se i zatvarali kao cvjetovi petunija. U tim bojama bilo je nečeg iracionalnog, mističnog i veličanstvenog. U njegovom mozgu i muzika je bila obojena tako su ga čarobni zvuci Pink Floyda asocirali na srebrene niti protkane purpurnom čipkom. Santanina muzika je višebojna i svjetleća nalik na onu boju ljubavi i puna optimističkih tonova. Zvuk Hendrixove gitare stvarao mu je pred očima sliku izvora sa vodom iz kojih su izbijajli žutozeleni klobukovi crvene energije. Blues je bio proziran i staklen kao kap suze a klasična muzika sivu boju poljskog miša.
Pročitaj cijeli tekst PinK Floyd