Dok smo boravili u Azil centru organizovao sam za bosanske nane i dide „kulturne“ obilaske Danske. Bili su najusamljeniji i želio sam ih izvući iz samački sobica, depresija, nostalgije i odvesti negdje u parkove u prirodu. Bio sam im vodič i prevodilac. (Nimalo lak zadatak)

U toj šarolikoj grupi bila je i moja punica.  Tu su bile Šefka, Minka Apaurinka i drugi. Dešavale su se komične situacije koje sam pokušao ukratko opisati.

Različitosti u pogledima na svijet, život, tradiciju i kulturu.

Crkva
 

Birgit, šefica kampa, mislila je na umjetničke galerije, muzeje itd. Za početak predložila je jednu znameniti crkvu koju su prije par stoljeća sagradile vjerske izbjeglice tako što je svaki od njih donio po jedan kamen iz svoje domovine i ugradio u crkvu.

Pred impozantnom građevinom komešanje.

Ah! Neće nane unutra.

Pop me pita zašto.

Muhiba samo šara očima:- „Ah majko moja, vidi krsta, ja ne ulazim taman da je sva od zlata.“

Ja se znojim. Izmišljam.

Punica je kolovođa i o njoj ovisi uspjeh ove posjete.

-Kad bi vama u Banjaluku došli i u posjetu danci, gdje bi ih vi odveli? Šta bi im pokazali?

-Džamiju Ferhadiju!- dobaci Šefka.

-Ovo je njihova Ferhadija.

-...Ako je tako... onda hajmo.

Nesigurnim korakom, sumnjiva pogleda napokon uđoše u crkvu.

-Aj majko moja mila.- odzvanjaju uzdasi bosanskih duša...odbijaju od hladne zidine.

Pojas nevinosti

 

Ima nešto djetinjasto naivno u našim nanama. Kao da se nisu dovoljno naigrale kao djeca pa sad to nadomiruju po stare dane. Šale se i smiju baš kao djeca.

Kustos (uniformisana dama) nas vodi kroz muzej.

One se čude svemu i svačemu. Najviše vole gledati kraljevsku odjeću, bračne krevete, nakit.

Zastadosmo pred jednim primjerkom pojasa nevinosti.

-Šta je ovo ljudi?-pita Šefka.

-To su željezne gaće!- objašnjava joj punica.

-Ja vid katanca, kolki je!

Ja im kažem svrhu i namjenu pojasa nevinosti. One se stidljivo smiju.

-Šta ako izgubi ključ?

-Zapamtite, da tada nije bilo ni bonsek plate ni švajs aparata.

Muhiba kleknu, podviri se i bulji u proreze. Učiniše to i druge žene.

-Ne moooože!- Šefka reče kustosu na našem jeziku.

Ja se znojim i prevodim.

-Prevedi joj ovo- kaže Muhiba: - Može al bi bio ko tulumba.

- Kooo tuuulumbaaa!- obrati se sama dankinji

 

Misirača

 

Danski skulptor naive živi povučeno na jednoj velikoj farmi. Tipična danska farma od četiri kuće zidane u kvadrat sa kamenim dvorištem. Iza kuće mu je vrt gdje sam uzgaja povrće. Tu stoje i jedna zaprežna kola puna žutih misirača. Iza je svinjac, kokošinjac i štala.

Umjetnik je preuredio prostorije i napravio galeriju. Odmah na ulazu visi jedna drvena skulptura i špaga koju treba povući. Tad sa lutke padnu hlače a iskoči enormno veliki polni organ. Zanimljivu igračku prva je otkrila moja punica i povukla nekoliko puta. Nane su stale u red i povlačile.

Ženski smijeh i kikot odzvanjao je farmom. I sam umjetnik se oraspoložio i smijao sa njima.

Naravno da je tu bilo i mnogo lijepih skulptura o kojima je umjetnik želio pričati.

-Šta predstavlja ova skulptura? - pitao je.

-Žena i čovjek se grle.

-Vide joj se sise.

-Ima i zmija

-Ovo su Adam i Eva. Objašnjavao je umjetnik. Većina žena gledala je nazad prema vratima i magičnoj špagi. Obilazili smo prostoriju za prostorijom sve dok ne dođosmo do samog kraja. Umjetnik je stručno i ljubazno objašnjao svoje radove. Na kraju se zahvalio na posjeti i upitao da li imaju još kakva pitanja.

-Pitaj ga pošto su mu misirače?-reče Muhiba.

Tutkalo

 

Poslije smrti danskog slikara, kuća koja leži na samoj obali pretvorena je u umjetničku galeriju. U jednom uglu njegov radni stol, tempere, boje, kistovi i ostali pribor, po zidovima izložene slike.

-Ovdje ništa nije pomjereno od kako je umjetnik preminio. Njegove ruke su posljednje maljale i miješale ove boje. Ovaj sol je netaknut od 1967-me godine.

Muhiba se nemirno osvrće oko sebe. Traži belaja. Ni ostale nane iz grupe nisu baš nešto posebno oduševljene.

Prešli smo u drugu prostoriju. Ne mogu se opustiti i uživati. Ne vidim Muhibu. Osvrnuh se. Ostala je u prostoriji sa stolom.

Pratio sam njene radnje. Prvo je skinula sandalu sa noge, zatim sa stola uzela jednu tubu i počela je cijediti na petu.

-Ostavi to. Šta to radiš?- Uzeo sam tubu i vratio na njeno mjesto.

-Lijepim petu. Moj Muharem je tutkalom tako nama popravljao cipele.

-Ma kakvo tutkalo, to je tempera.

Sva sreća da dankinja nije primjetila ovu neprijatnu epizodu.

Konj

 

Poslije epizode sa tutkalom nastavili smo promenadu istom galerijom. Kuća je na hridini mora, jedan strana okrenuta ka vodi druga gleda na poljanu. Nekoliko rasnih konja paslo je travu.

Zastali smo pred jednim pejzažom. Mnogo plave boje u svim nijansama bačeno je na platno. Umjetnik je bio u transu dok je slikao. Nane i dide stoje u polukrugu pred slikom.

-Vidi kako je nacrto valove.- Dobaci netko iz grupe.

Na suprotnom zidu je veliki prozor okrenut ka poljani.

Zamislio sam se i prepustio ljepoti pejzaža. Kad sam se prenuo cijela grupa je stajala na drugoj strani i gledala van.

Muhiba je ponovo bila glavna.

-Šta radite tu?

-Gledamo konja kao piša.- odbrusi Šefka.

Kvickly

 

Lanac robnih kuća Kvickly bio je meta naših žena. Od igle do lokomotive. Prve naučene riječi danskog jezika bile su Udsalg i Tilbud .

Od kasarne gdje smo bili smješteni do prve radnje bilo je 5-6 kilometara. Put je prav i vodi direktno u grad Frederiksverk. Ne može se zalutati.

-Što ste vi glupe. Ja ću autobusom. Ne mogu brate više pješačiti. – govorila je Muhiba svojim jaranicama s kojima je dijelila sobu.

-Šta ako zalutaš?- pita Minka.

-Meni ne treba danski, ja se mogu snaći i bez jezika.

Naravno da njen izlet nije prošao bez problema. Autobus je obilazio okolna mjesta. Čim je skrenuo sa glavnog puta Muhiba je izletila van na prvoj stanici. Pustoš svuda, samo jedna farma i neki čovjek pere auto. Prepala se Muhiba. Uplakanih očiju prišla je nepoznatom čovjeku.

-Sva sreća da mu je auto bio crvene boje.- pričala je poslije Muhiba. Pretpostavljala sam da me pita šta mi se desilo. Ja sam pokazala u auto i potom prekrstila dva prsta, napravila krst. On je odmah shvatio. Telefonirao je i pričo nešto na danskom jeziku. Dao mi je mobitel. Bio je to naš prevodilac.

-Šta se desilo?

-Ja krenula u Kvickli da kupim nešto, autobus je skrenuo sa puta, prepala sam se da me ne odveze za Švedsku.

-Gospodin se ljubazno ponudio da te vrati u kasarnu.

-Ma kakvu kasarnu, ja trebam u Kvickly

Tako je Muhiba dobila svoju prvu bitku i kao hadžinica dovezena pred Kvickly.

Carina

 

Smiješna je scena Muhibe i danskog carinika na aerodromu Kastrup u Kopenhagenu. Pokušala je poslije odmora u Bosni da prokrijumčari nekoliko šteka cigareta. Ne govori danski, engleski ni da spominjem, čak je i svoj maternji počela zaboravljati.

Maše carinik štekom, ona se pravi luda.

-Ja! Ikke dansk!-

Sva izbezumljena vratila se kući. Naravno, poslije par dana dobila je kaznu od 900,00 dk. Ja se našalio pa joj predložio da odleži jedan dan u zatvoru. -Hm, moj brate a silovanja! –odgovorila je diplomatski.

Pričala nam je svoju verziju.

-Koji me đavo natjera da idem tom stranom. Idem i u sebi učim kad carinik prstom pokaza da skrenem. Priča on na danskom, ja ga ni riječi ne razumijem. Uze pasoš, provjerava i onda nađe cigare. Meni se digo šećer, usta poplavila. Ja mu kažem : Ja sam šećeeeeeraš. Ne smijem se uzbuđivati, al on ni mukajet. Pretrese sve torbe, ne reče ništa za pastrmu, zapisa i pusti me.

Jest džubre. Ma da sam ja znala govoriti danski ja bi mu rekla: Božji čovječe ja sam šećeraš, ja moram pušiti...

 

Tolstoj

 

-Kupila sam ti komplet knjiga!- javila je telefonom iz Sarajeva.

-Koga ?

-Ne znam, neki Rus, ti to voliš, znam ja. Ja se vraćam za mjesec dana pa me sačekaj na aerodromu.
 

Muhiba svake godine ide u Bosnu na odmor. Boravi u Sarajevu kod druge kćerke par mjeseci. Jedne godine poslala mi je kamionom jedan komplet knjiga. Javila je adresu i datum tako da znam kad ću preuzeti paket. To je predgrađe Kopenhagena i udaljeno je nekih 60-tak kilometara od grada gdje mi živimo. Meni ništa nije teško kad su knjige u pitanju. Uputio sam se vozom i uspješno obavio prijem paketa. Potom natrag u voz i kući. Pola dana sam izgubio ali vrijedilo je. Knjiga je za mene uvijek bila najljepši i najveći poklon.

Slatka jeza radoznalosti obuzimala mi je tijelo. U kupeu nije bilo gužve, bio sam jedini putnik. Oštrom ivicom ključa nasjekoh ljepljivu traku. Volio sam miris knjige. Trenutak nepažnje i umalo da mi se kartonska kutija ne prevrnu, nage se i nešto pođe sipati iz nje. Rasuo se bosanski grah kupeom S-voza kao dukati.

Istresao sam ostatak graha u plastičnu vrećicu za smeće i pobjegao u drugi kupe.

Tek tamo sam izvukao prvu knjigu. Gledam Tolstoja, umnu glavu, kroz staklo posmatram rasuti grah. Jing i Jang. To je moj život razapet između kulture i banalnosti.

 

-Šta bi sa onim grahom što sam poslala sa knjigama?

Kovačnica

 

Muhiba je bila na mene ljuta i želila mi se na neki način osvetiti. Nisam joj odredio prvo sjedalo u autobusu a ona to ne prašta.

Poslali nas u muzej gdje jedan žilav, mišićav danac, već u godinama, demonstrira kako se nekada kovalo željezo. Da bi sve bilo autentično bio je gol do pasa, tu je mijeh, vatra, nakovanj, kliješta. Vadi on usijano željezo i polako oblikuje u potkovicu. Mišićave ruke udaraju čekićem, iskre frcaju oko njega.

-Ko da nikada nisam vidila ovo- buni se Šefka.

-Kod nas se još ovako kuje- odgovara joj Minka Apaurinka. (nadimak je dobila zbog obilne upotrebe psihostabilizatora apaurin).

-Bome je dobar ovaj danac!- reče Muhiba i potom mi se obrati

-Pitaj ga jel oženjen.

-Neću!

-Pitaj il ću se žaliti Birgit.

-Ova gospođu interesuje jeste li oženjeni.

On se nasmijao.

-Jesam. I to sretno!.Zašto je to interesuje?

-Reci mu da mi se sviđa! – navaljivala je Muhiba.

Ja mu prevedem.

On se ponovo nasmiješio i nastavio kovati. Nedugo zatim cvrknu i zapuši se voda i on sa ponosom okali jednu potkovu. Nosio je u kliještima i pružio Muhibi.

-Da te zaručim!

(I sad je imam na balkonu - za sreću)

 

Na vrh