Šta je ljubav?

Misterija je to!

Odgovore treba traži u vlastitom srcu jer u ljubavi nema pravila, klišeja, svaka je jedinstvena i neponovljiva. Ona se može primati, može davati. U našoj najdubljoj prirodi svaka osoba je stvorena da bude heroj ili heroina jedne vječne ljubavne priče.

Ljubav je polen nošen vjetrom, nikne na stazi u vrtu između dvije betonske kocke i rodi cvijetom. Moćna je da podigne asfalt, probije se i prkosi. Ljubav je najjači nagon u čovjeku.

Zašto je ona potrebna? Da bi se produžila vrsta? Da bi grijala staro usahlo srce!

Ljubav je kad majka bdije nad djetetom. Ona je instinktivna, urođena, nasljedna, jer dijete je dio nje a čovjek voli samog sebe. Ljubav je kad voljena sjedi pored postelje umirućeg, drži za ruku osobu koja se sprema na put bez povratka, u crnu zemlju da tamo gnjije i raspada se jer svako misli o vlastitoj smrti. Ljubav je kad Orfej siđe u svijet mrtvih tražeći svoju Euridiku.

Sjeme ljubavi posijano je u svakom. Jednog dana, kada se sve izgubi, ona je još tu u srcu da grije suhe vene.
 
Samo voljen čovjek može sretan umrijeti. Ni tada ona ne umire. Postaje slovo, nesanica, riječ, čežnja, rečenica, strast, stih, koje žive na papiru knjige. Prava ljubav uvijek iza sebe ostavi trag. Ostane zapisana u pjesmi ptice, žuboru usplahirene rijeke, razorno jako vjetru, ostavi traga čak i u magli prozoskog okna ili ljubavnoj priči.
Pa eto tako i mene je zapahnuo ljubavni razvigorac. Mene, čovjeka koji je volio a da to nije znao iskazati onome kome je njegova ljubav bila namijenjena.

Fotografiju sam nazvao Misterija.

- Zašto? – pitam se.

Polje pšenice, odsjaj danskog ljeta, plava kosa, trava, žena u polju, vjetar razvigorac, simboli su rađanja, majčinstva, ljubavi. Devedeset treća je, ratna godina. Iza nje su nesigurna vremena ispred varljiva budućnost. Ona je crveni mak u polju pšenice. Ništa tako slikovito ne dočarava moju ljubav kao što to čini ovaj prekrasan cvijet maka . Oni takođe simboliziraju prognanike i izbjeglice. Moja voljena Sena i ja smo dva maka donešena vjetrom rata, presađena u polje danske pšenice. Vole nas gledati ali ne i dirati.

***

Kroz moj život tekle su mnoge rijeke.

Rijeka umjetnosti, rijeka ljubavi prema prirodi i paganstvu ali najsilovitija od njih ljubav prema izabranici moga srca, prema Seni. Ne  onoj u Parizu, nego plavuši  iz Banjaluke što mi  zarobi srce.

Kada sam je prvi put ugledao u tami disko-kluba, znao sam da je to ona. Osjetio sam cijelim svojim bićem da sam baš nju tražio. Nisam znao objasniti zašto ali sam slutio to, osjetio neku vatru u tijelu, prosto je plamtilo. Istog trena plamen je stvorio viziju u kojoj sam jasno vidio budućnost, naše vjenčanje, dvije kćerkice, unučad. Vidio sam buru i valove, nemirno more koje ljulja naš brod, nasukava ga, vidio pusto ostrvo na kojem živimo, usamljeni, ali sretni. Dva maka.

Evo i danas, prošle su dvije decenije a mi smo još uvijek u polju pšenice.

copiryght ©mezej 2011// | Designed by myself