Mezej
Zato,
kad god čujem žubor, ja se uzvrpoljim, prožme me milina, u meni prorade
neka iskonska sjećanja, sjećanja duboko skrivena u samom izvoru misli,
koja se kao šampanjski mjehuri razliju mojim krvotokom. U meni
se tad probudi gen Mezeja, on bi van iz ove mesnate špilje, on
bi natrag nad vodu, on bi natrag u vodu, on bi natrag pod vodu.
Kad
čujem žrvanj, kako drobi i melje žito mene obuzme neka sjeta. Vidim
veliki mlinski točak za kog se grčevito drži ploveća kuća, iz čijih se
usta istežu dva crna čamca i ljuljaju na vodi. Po meni sipa mljeveno
brašno. U meni se tad javi slika dide, mlinara sa Save. Dido je
Mezej, Mezej je Dido, ja sam samo riječni kamen.
Ima
nešto riječno u meni. Ja sam jedna sedra, iščupana iz
vode i bačena na poljanu kao kamen međaš na ničijoj zemlji koji
je tu da dijeli a da sam nije ništa.
Mezej je bio posljednji paganin-romantičar koji je volio prirodu.
''Rat
je na pragu a ti se diviš prirodi, bolje da oštriš
svoje koplje, trebat će ti uskoro!'' govorio mu je plemenski vođa.
''Kome
je do rata pored ovakve ljepote!'' odgovarao mu je Mezej upirući ruku
ka kanjonu čijim se strmim liticama obrušavalo zelenilo i gubilo
negdje u modrini rijeke.
''Šta će ti ljepota kad će nas pokoriti silna rimska vojska.''
''Rat će biti i proći, a ljepota će ostati!''
''Ti si premekan za ovaj život.''
''Nisam ja mekan, život je tvrd!''
Ratničko
pleme Ilira to nije smatralo za vrlinu , za jednog muškarca bio
je važan sjaj oružja , lov i borilačke sposobnosti a ne sjediti na
obali , buljiti i diviti se zalasku sunca . Osjećajući se pomalo
odbačenim od društva on se tiho povukao iz života. Sagradio je
jednu primitivnu građevinu na vodi i tu boravio.
''Povući
se iz života, ne znači odreći ga se. Treba se živjeti u harmoniji sa
prirodom, pokoriti se njenim zakonima a ne ljudskim!''
razmišljao je Mezej.
Rijeka
nije dala na sebe, opirala se koliko je mogla. Svaki, sa mukom zabijeni
kolac snagom bujice, odnosila je i lomila. Pa ipak, vremenom, kao da je
posustajala, postajala je pitomija, krotija, sve dok jednog dana na
njoj nije osvanula sojenica.
Drhtala
je modra boja neba u vodi omeđenoj zelenim obalama. Lišće sa
drveća vrilo je na lahor vjetru. Šapat lišća, žubor vode,
ptičji poj, to je bila muzika za Mezejevo uho.
''Dabogda nikada više ne čuo ljudski glas!'' rekao je sebi posmatrajući ljepotu prirode.
Krijući
se iza povijenih vrba posmatrala su ga dva ratnika. Pratili su oni
njegovo ponašanje još od onog dana kad se odvojio od
njih. Na njima je bila nova ratnička odjeća, naoružani oštrim
kopljima, strijelama i sjajnim mačevima vrebali su povoljnu priliku da
ga kazne.
Mezej je izbjegavao obalu, plašio se ali je morao s vremena na vrijeme da obrađuje svoju njivu.
''Nikome ne vjerujete! Ima špijuna među nama!'' govorio im je plemenski vođa.
Mezej se prihvatio posla. Rad ga je duhovno oslobađao.
Motika
se usijecala i komadala je, grablje je sitnile i ravnale a sjeme
oplođivalo. Bila je to erotska igra između čovjeka i zemlje.
Volio je miris zemlje. Držao ju je u dlanovima, drobio pod prstima, ona se osipala, i prolazila kroz njih, kao kroz sito.
Svako milovanje ona je nagrađivala hranom.
Svaku hranu nagrađivala je milovanjem.
Dvije sjenke prijeteći su se nadvile nad zgrbljena leđa.
Osjetio
je udarac s leđa i prije nego je izgubio svijest vidio je dva poznata
lika sa maskama na glavama. Tukli su ga onesviještenog, tukli su
ga dok se nisu umorili. Na kraju jedan ga je pljunuo:
“Ovako treba sa slabićima!“
Osvijestio se sa glavoboljom, svaka kost ga je boljela, lijeva slomljena podlaktica mlitavo je visila.
Njegov vrt bio je izgažen.
S naporom se dovukao do sojenice. Dopuzao je do vode, legao u plićak i prepustio joj se.
Mezej je vodom vidao rane i uboje.
Rijeka
je polako liječila srce, ranjeno oštrim kopljima riječi i
batina, rana je polako zarastala a voda je odnosila sa sobom svu
nečistoću zatrovane krvi. Blage gaze riječne magle uvile su njegovo
tijelo i izliječile ga.
Jednu
noć desilo mu se nešto neobično. Sanjao je vodenu vilu kako ga
je ljubila. Nije bio siguran da li je to san ili java, u nesigurnim,
mutnim trenucima polusna vidio je jedan val koji se polako izdigao i
oživio kao vodeni stub, kako se hladna voda vedreći pretvarala u jednu
nagu djevojku. U očnim dupljama ljuljao joj se srebrni mjesec, crna
kosa bila joj je mokra. Prilazila mu je laganim koracima sa blagim
osmjehom na licu. Legla je tiho pored njega, uvijala se kao mačka i
poljubila ga vlažnim usnama.
''Ko si ti?'' – upitao je!
''Ja
sam tvoja vodena vila! Ti si me želio, ti si me posmatrao. Svaku veče
dok si sjedio na obal i ja sam se kupala zalaskom sunca. Sunce ja
opasno, ono me može uništiti zato se kupam njegovim zlatnim
zrakama tek u smiraj dana kad se ono već pomalo umori i izgubi na
svojoj silini. Ti si me posmatrao, ja sam tvoja želja!''
Svojim mekim prstima milovala mu je tijelo.
Prepustio se njenim milovanjima, zatvorio oči i slušao šapate.
''Od
sada će umjesto krvi žubor vode teći tvojim venama. Bit ćeš
zauvijek moj!'' rekla je vila odlazeći. Njena pojava postala je
prozirna vodena masa koja se razlila po sojenici i odlila natrag u
vodu.
Od
tada je on tu nad vodom u svojoj sojenici često vodio ljubav sa svojom
vilom. Rijeka je voljela slušati mlade ženske uzdisaje, dugo ih
je nosila svojim valovima.
Uzdasi su postajali žuborom a žubor uzdasima.
Pa
ipak, ponekad bi se zaželio ljudske riječi. Bilo mu je u tim trenucima
teško, teret nevidljive vodene sedre tištilo ga je i
gušio u grudima.
Znao
je on i plakati nad vodom, suze su kao biserne kapi nestajale u
zahuktalim valovima. Voda ih je kotrljala riječnim koritom sve do mora
i njima hranila gladna usta školjki.
Već
sutra, kad bi se jutarnja magla polako dizala sa vode i svlačila
čipaknu spavaćicu, ukazale bi se nage obline obala, Mezej bi se
zastidio svoje želje.
Tako je on provodio dane sjedeći u svojoj sojenici.
Ponekad bi gavran sletio na ogradu i s nepovjerenjem posmatrao čovjeka koji je pasivno sjedio i posmatrao vodu kako teče.
Pravit ću mu društvo.
Jednog ljetnog dana gavran se uznemirio, uzvrpoljio. Mezej ga je znatiželjno posmatrao.
”Šta je stari? Želiš li mi nešto reći.?”
Gavran je skakao kao lud i potom se vinuo put sunca. Njegova pera ostaviše crnu mrlju na suncu.
Iz
obližnjeg žbunja virio je Oktavijanov vojnik sa napetom strijelom i
lukom. Još mu se nije odapinjalo jer bilo je nešto
neobično na čovjeku koga je namjeravao ubiti.
Nad
mjehurima vodene pjene stoji jedna sojenica. Zagazila u vodu, kao žena
koja je zadigla suknju da je ne ukvasi dok je oko njenih nogu voda
pravila male virove. Na njoj sjedi zaljubljeni Mezej i kuje dijademu
svojoj dragoj vili. Dugo ju je kalio u ognjištu od užarenih
kadifa. Mustra mu je mokra sedra, svjetlucava od milion sunaca zbijenih
u kapima vode.
Vidio
je njen lik u svemu oko sebe: duša joj je plaha i radoznala kao
vrbaski galebić. Žalosne ruke vrbe milovale su njegovo tijelo dok je on
ljubio grudi strme kao kanjon.
Ada je bila njen pupak. Oči joj je mogao vidjeti samo noću kad bi se upalile zvijezdice i ljuljale zajedno sa vodom.
Mezej
je instinktivno osjećao nečije prisustvio. Ponovo je poželio čuti
ljudsku riječ, ma kako ona bolna bila. Ostavio je dijademu,
sišao u vodu i uputio se obali.
“Ko je to?“
Čim je stao na sigurno tlo, pogodila ga je strelica.
Rimski
vojnik je posmatrao kako se onako ranjen, sa kopljem u grudima,
zateturao i polako okrenuo ka vodi, zagazio u nju. Tad mu se na licu
pojavio osmjeh. Raširio je ruke kao da ju je želio zagrliti i
stegnuti u naručje. Kao da se ništa nije desilo koračao je sve
dublje i dublje, njegova pojava se smanjivala sve dok nije sav nestao.
Na tom mjestu voda se uznemirila, uzvrila i stvorila gust crni vir.
Posljednji paganin koji je volio, sahranjen je u vodi.
“Ubio
sam romantiku.“ – rekao je vojnik sam sebi, sumnjivo
zavrtio glavom i otišao dalje u lov na ljude.
Nije on tad ubio samo romantiku, on je tad ubio i mene.
