Mezej, posljednji bosanski romantičar

Zato, kad god čujem žubor, ja se uzvrpoljim, prožme me milina, u meni prorade neka iskonska sjećanja, sjećanja duboko skrivena u samom izvoru misli, koja se kao šampanjski mjehuri razliju mojim krvotokom. U meni se tad probudi gen Mezeja, on bi van iz ove mesnate špilje, on bi natrag nad vodu, on bi natrag u vodu, on bi natrag pod vodu.

Kad čujem žrvanj, kako drobi i melje žito mene obuzme neka sjeta.  Vidim veliki mlinski točak za kog se grčevito drži ploveća kuća, iz čijih se usta istežu dva crna čamca i ljuljaju na vodi. Po meni sipa mljeveno brašno. U meni se tad javi slika dide, mlinara sa Save. Dido je Mezej, Mezej je Dido, ja sam samo riječni kamen.

Ima nešto riječno u meni. Ja sam jedna sedra, iščupana iz vode i bačena na poljanu kao kamen međaš na ničijoj zemlji koji je tu da dijeli a da sam nije ništa.

Mezej je bio posljednji paganin-romantičar koji je volio prirodu.

''Rat je na pragu a ti se diviš prirodi, bolje da oštriš svoje koplje, trebat će ti uskoro!'' govorio mu je plemenski vođa.

''Kome je do rata pored ovakve ljepote!'' odgovarao mu je Mezej upirući ruku ka kanjonu čijim se strmim liticama obrušavalo zelenilo i gubilo negdje u modrini rijeke.

''Šta će ti ljepota kad će nas pokoriti silna rimska vojska.''

''Rat će biti i proći, a ljepota će ostati!''

''Ti si premekan za ovaj život.''

''Nisam ja mekan, život je tvrd!''

Ratničko pleme Ilira to nije smatralo za vrlinu, za jednog muškarca bio je važan sjaj oružja, lov i borilačke sposobnosti a ne sjediti na obali, buljiti i diviti se zalasku sunca. Osjećajući se pomalo odbačenim od društva on se tiho povukao iz života. Sagradio je jednu primitivnu građevinu na vodi i tu boravio.

''Povući se iz života, ne znači odreći ga se. Treba se živjeti u harmoniji sa prirodom, pokoriti se njenim zakonima a ne ljudskim!'' razmišljao je Mezej.

Rijeka nije dala na sebe, opirala se koliko je mogla. Svaki, sa mukom zabijeni kolac snagom bujice, odnosila je i lomila. Pa ipak, vremenom, kao da je posustajala, postajala je pitomija, krotija, sve dok jednog dana na njoj nije osvanula sojenica.

Drhtala je modra boja neba u vodi omeđenoj zelenim obalama. Lišće sa drveća vrilo je na lahor vjetru. Šapat lišća, žubor vode, ptičji poj, to je bila muzika za Mezejevo uho.

''Dabogda nikada više ne čuo ljudski glas!'' rekao je sebi posmatrajući ljepotu prirode.

Krijući se iza povijenih vrba posmatrala su ga dva ratnika. Pratili su oni njegovo ponašanje još od onog dana kad se odvojio od njih. Na njima je bila nova ratnička odjeća, naoružani oštrim kopljima, strijelama i sjajnim mačevima vrebali su povoljnu priliku da ga kazne.

Mezej je izbjegavao obalu, plašio se ali je morao s vremena na vrijeme da obrađuje svoju njivu.

''Nikome ne vjerujete! Ima špijuna među nama!'' govorio im je plemenski vođa.

Mezej se prihvatio posla. Rad ga je duhovno oslobađao.

Motika se usijecala i komadala je, grablje je sitnile i ravnale a sjeme oplođivalo. Bila je to erotska igra između čovjeka i zemlje.

Volio je miris zemlje. Držao ju je u dlanovima, drobio pod prstima, ona se osipala, i prolazila kroz njih, kao kroz sito.

Svako milovanje ona je nagrađivala hranom.

Svaku hranu nagrađivala je milovanjem.

Dvije sijenke prijeteći su se nadvile nad zgrbljena leđa.

Osjetio je udarac s leđa i prije nego je izgubio svijest vidio je dva poznata lika sa maskama na glavama. Tukli su ga onesvještenog, tukli su ga dok se nisu umorili. Na kraju jedan ga je pljunuo:

“Ovako treba sa slabićima!“

Osvijestio se sa glavoboljom, svaka kost ga je boljela, lijeva slomljena podlaktica mlitavo je visila.

Njegov vrt bio je izgažen.

S naporom se dovukao do sojenice. Dopuzao je do vode, legao u plićak i prepustio joj se. 

Mezej je vodom vidao rane i uboje.

Rijeka je polako liječila srce, ranjeno oštrim kopljima riječi i batina, rana je polako zarastala a voda je odnosila sa sobom svu nečistoću zatrovane krvi. Blage gaze riječne magle uvile su njegovo tijelo i izliječile ga. 

Jednu  noć desilo mu se nešto neobično. Sanjao je vodenu vilu kako ga je ljubila. Nije bio siguran da li je to san ili java, u nesigurnim, mutnim trenucima polusna vidio je jedan val koji se polako izdigao i oživio kao vodeni stub,  kako se hladna voda vedreći pretvarala u jednu nagu djevojku. U očnim dupljama ljuljao joj se srebrni mjesec, crna kosa bila joj je mokra. Prilazila mu je laganim koracima sa blagim osmjehom na licu. Legla je tiho pored njega, uvijala se kao mačka i poljubila ga vlažnim usnama.

’’Ko si ti?’’ – upitao je!

’’Ja sam tvoja vodena vila! Ti si me želio, ti si me posmatrao. Svaku veče dok si sjedio na obali ja sam se kupala zalaskom sunca. Sunce ja opasno, ono me može uništiti zato se kupam njegovim zlatnim zrakama tek u smiraj dana kad se ono već pomalo umori i izgubi na svojoj silini. Ti si me posmatrao, ja sam tvoja želja!’’

Svojim mekim prstima milovala mu je tijelo.

Prepustio se njenim milovanjima, zatvorio oči i slušao šapate.

’’Od sada će umjesto krvi žubor vode teći tvojim venama. Bit ćeš zauvijek moj!’’ rekla je vila odlazeći. Njena  pojava postala je prozirna vodena masa koja se razlila po sojenici i odlila natrag u vodu.

Od tada je on tu nad vodom u svojoj sojenici često vodio ljubav sa svojom vilom. Rijeka je voljela slušati mlade ženske uzdisaje, dugo ih je nosila svojim valovima.

Uzdasi su postajali žuborom a žubor uzdasima.

Pa ipak, ponekad bi se zaželio ljudske riječi. Bilo mu je u tim trenucima teško, teret nevidljive vodene sedre tištio ga je i gušio u grudima.

Znao je on i plakati nad vodom, suze su kao biserne kapi nestajale u zahuktalim valovima. Voda ih je kotrljala riječnim koritom sve do mora i njima hranila gladna usta školjki.

Već sutra, kad bi se jutarnja magla polako dizala sa vode i svlačila čipaknu spavaćicu, ukazale bi se nage obline obala, Mezej bi se zastidio svoje želje.

Tako je on provodio dane sjedeći u svojoj sojenici.

Ponekad bi gavran sletio na ogradu i s nepovjerenjem posmatrao čovjeka koji je pasivno sjedio i posmatrao vodu kako teče. 

Pravit ću mu društvo.

Jednog ljetnjeg dana gavran se uznemirio, uzvrpoljio. Mezej ga je znatiželjno posmatrao.

”Šta je stari? Želiš li mi nešto reći.?”

Gavran je skakao kao lud i potom se vinuo put sunca. Njegova pera ostaviše crnu mrlju na suncu.

Iz obližnjeg žbunja virio je Oktavijanov vojnik sa napetom strijelom i lukom. Još mu se nije odapinjalo jer bilo je nešto neobično na čovjeku koga je namjeravao ubiti.

Nad mjehurima vodene pjene stoji jedna sojenica. Zagazila u vodu, kao žena koja je zadigla suknju da je ne ukvasi dok je oko njenih nogu voda pravila male virove. Na njoj sjedi zaljubljeni Mezej i kuje dijademu svojoj dragoj vili. Dugo ju je kalio u ognjištu od užarenih kadifa. Mustra mu je mokra sedra, svjetlucava od milion sunaca zbijenih u kapima vode.

Vidio je njen lik u svemu oko sebe: duša joj je plaha i radoznala kao vrbaski galebić. Žalosne ruke vrbe milovale su njegovo tijelo dok je on ljubio grudi strme kao kanjon.

Ada je bila njen pupak.  Oči joj je mogao vidjeti samo noću kad bi se upalile zvijezdice i ljuljale zajedno sa vodom. 

 Mezej je instinktivno osjećao nečije prisustvio. Ponovo je poželio čuti ljudsku riječ, ma kako ona bolna bila. Ostavio je dijademu, sišao u vodu i uputio se obali.

“Ko je to?“

Čim je stao na sigurno tlo, pogodila ga je strelica.

Rimski vojnik je posmatrao kako se onako ranjen, sa kopljem u grudima, zateturao i polako okrenuo ka vodi, zagazio u nju. Tad mu se na licu pojavio osmjeh. Raširio je ruke kao da ju je želio zagrliti  i stegnuti u naručje. Kao da se ništa nije desilo koračao je sve dublje i dublje, njegova pojava se smanjivala sve dok nije sav nestao. Na tom mjestu voda se uznemirila, uzvrila i stvorila gust crni vir.

Posljednji paganin koji je volio, sahranjen je u vodi.

“Ubio sam romantiku.“ – rekao je vojnik sam sebi, sumnjivo zavrtio glavom i otišao dalje u lov na ljude.

Nije on tad ubio samo romantiku, on je tad ubio i mene.

copiryght ©mezej 2011// | Designed by myself