Astralni letovi - 2011
KNS - Sarajevo

Književno djelo „Astralni letovi“ je -  DAR - niotkud i nizbogčeg, koji može biti perceptiran i kao mora; PREDMET – čija se svrha iscrpljuje u moći čovjekove imaginacije; SAN – koji ne umire; jer ideja knjige drastično nadvisuje njen sadržaj: provalije između poglavlja i redovima se zamagljuju od vulkanskog dima zaključanih tajni, a procijepi smisla su živi pjesak izazova života. Iz sfera o kojima Denis Dželić piše čovječanstvo nema pouzdanu-povratnu-informaciju – već je oaza milenijske inspiracije budnih zanesenjaka kojima su se pogledi magnetično zalijepili za čaroliju nebeskog plavetnila, te ne mogu spavati pa budni sanjaju. Kada se takvi ljudi late pera nastaju knjige koje su u svom bitku blizankinje – mada se rađaju na drugom mjestu i u drugo vrijeme. Ta misterija-duhovne-logike se ne može saopćiti već samo spoznati – što jeste sama priroda „Astralnih letova“, knjige – kojoj-nije-cilj-da-bude-knjiga, već KOD poruke-koja-vješto-izmiče-riječima.

Bajka za Unu - 2010
KNS - Sarajevo

Drugu knjigu „Paganski peota“ (2006) napisao je pjesnik koji je živio kao izbjeglica. Bili su to dani progona. Dani bijede, srama, poniženja. Dani tuge i pruge. Dani jalove nade. Dani iskušenja. Dani, teški. Dani potrganog života. Dani prevare. Dani čekanja. Dani plakanja. Dani žvakanja. Za razliku od prve knjige pripovjedaka Denisa Dželića «Ptice iz fjordova» koja je više faktografska, koja je elegični dokument stradanja mahadžirske duše, ova knjiga je univerzalnija jer se može odnositi na sve apatride Svijeta bili oni Palestinci, Irci, Kurdi, Židovi ili Bošnjaci. Zašto? Zato jer storije posjeduju jedan zajednički idiom – pagan – koji je svojstven svim ljudima ovoga svijeta, jer svi su prije nego što su postali pripadnici neke svoje kulture upravo bili – pagani koji nisu poznavali ni sinagoge, ni crkve ni džamije. Zbog tog elementa knjiga postaje vanvremenska i vanprostorna mada se spominju toponimi Dželićeve domovine. Dakle u čitavoj knjizi dominira romantičan odnos prema životu, pagansko-magijski princip obožavanja prirode iz epohe kad ljudi nisu bili podijeljeni na vjere ni nacije. U podtekstu knjige osjetno je prisustvo onog perioda ljudskog roda prije nego što je Bog pomiješao čovječanstvo zavadivši ih stvarajući stotine jezika.

(Zlatko Lukić)

 

Prozni prvenac Banjalučanina Denisa Dželića doima se kao literarna saga o stradalnicima i prognanicima, o gradu iz kojeg je ''svaka prognana duša ponijela dio vode'', ostavivši ''samo prazno korito'' po kojem sad teče neka druga voda, prepliće se se tu lirsko, dokumentarno, doživljeno, sanjano i još nedosanjano. Knjiga je ovo koju je pisao sam život. A napisana je da ptice, i ljudi, ne bi izgubili pjesmu. Da bi čovjek bio ime i ime čovjek. Napisana je u noćnim nesanicama, u danima kad se sunce probija kroz magle, u satima koji lebde između trena i beskraja, u produžavanjima iluzija i snova, napisana je da ne zaboravimo, i da se ne zaboravimo. Jer, ono smo što smo bili, satkani od krhkih ali neuništivih sjećanja i snova. 

(Ismet Bekrić)

U tri poglavlja uvrštene su pedeset i jedna priča dvadeset sedam bosanskohercegovačkih autora iz dijaspore. U prvom poglavlju « Dòbri i hurije » devetnaest autora pričaju dvadeset četiri priče iz predratne Bosne. U drugom poglavlju « Kama juče, kama sutra » osam autora priča priče iz rata. U trećem poglavlju pod nazivom « Pasoška kontrola » šesnaest autora niže događaje koji se odvijaju u bijelom svijetu. Biraju oni različite puteve, strmoglavljuju se u ambijent, opšte kako najbolje znaju i umiju, sukobljavaju se s ljudima, običajima, navikama, bore se hrabro (kukavica tu nema), ukrštaju fiktivne mačeve s onima drugačijim od sebe, ali i s onima koji im liče « kao da si jabuku rasjek’o », uvaljuju se u bezizgledne i bezizlazne situacije, u koje ih goni nepromišljenost i čuvena bosanska tvrdoglavost. Sve to oni zavijaju u oblandu idile, romantike, puke realnosti, pamučaste smogovite imaginarnosti. Iz njih niču plodovi preživljenog, mučaljivog. Bremeniti su oni brigama, patnjama, dilemama, teškim pitanjima, jednom riječju stradanjima. No, svima im je zajedničko jedno : Bosna. Ta gruda iz koje su istrgnuti silom, mržnjom. Bosnu koju nose u srcu ili bar pokraj njega. Nižu se ko na filmskoj vrpci događaji na raznim stranama svijeta, reklo bi se svaki za se, a nije. To su pedest i jedna epizoda jedne serije, u isto vrijeme idilične, romantične, sa zapletima i kulminacijama katkada intrigantnim, trilerskim, balzakovskim, a često s raspletima, toplim nježnim, ali i bolnim, tužnim. I pri svemu tome tu odzvanja i puni uši, a i dušu, brate, lijepi, osoben, topao jezik : bosanski.

Priča „Bosanski Kafka“ je uvrštena u zbirku radova učesnika „Četvrtih novosarajevskih susreta“.

Priča „Muha“ je uvrštena u zbirku radova učesnika „Trećih novosarajevskih susreta“.

Nedavno je promovisana publikacija „Ko je ko u dijaspori - Pisci“ u izdanju Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH gdje je predstavljeno 72 naša pisca.