Kapija djetinjstva

Tu sam se igrao, proveo djetinjstvo. Često se mislima vraćam u to doba i tražim dječaka sa zvrkom u kosi radoznalih, razrogačenih očiju kako radoznalo posmatra svijet. Pred njim su izazovi, mogućnosti, želje a on misli na izlog prodavnice Drine i veliku čokoladu sa rižom.

Sve moje slobodno vrijeme provodim sa kompjuterom. Otvorim ovu stranicu, pijem kafu, pušim, čitam novine na svom jeziku, slušam radio i sve ono što volim ili ne volim.  

Sevdah impresija

Teško se odviknuti starih navika. Ponekad bih volio odspavati malo duže ali ne mogu jer one to ne dozvoljavaju.

Ustajem rano, smatram za uvredu prespavati jutro, buđenje. Biološki ritam mi kaže da je tačno 5h i budi me minutu prije nego se sat aktivirao.

-Da li još uvijek sanjam? -Gdje sam? - Pitam se.

Polako postajem svjestan svog položaja i stanja. Umaknuli su topovi, ostali su u znojnom snu da čekaju novu noć, novi san.

Sljedeća faza je namještanje kostiju, samo-montiranjem, namjestim vratne kralježnjake koji pucaju kao kokice, palim kompjuter i pokušavam se priključiti u maticu – domovinu, Bosnu i Hercegovinu. Teško to ide.

Real player je prva karika. Zahvaljujući njemu negdje na kraju svijeta, u skandinavskom zapećku mogu čuti dragi poznati jezik. Veza je loša, krči, ton se gubi, sam se stišava pa pojačava ali meni to ne smeta. Zapjevaše sevdalinke, zaigraše note polumrakom a mene obuze milina.

Isprekidan je  glas Himze ali refren je čist i dovoljno zvučan:

...oko mene strani ljudi srca kamena...srca kamena...

Progutah knedlu.

Sevdalinka dolazi iz duše, izleprša kao leptir, maše krilima u ritmu srca. Vrati me u djetinjstvo. U nevine snove djeteta uvlačila se sevdalinka kroz radio valove. Zasvira radio marke Koncertino sa zelenim magičnim okom i nekoliko krljavih, požutjelih tipki za prebacivanje frekvencija. Ulazila je pjesma ranih jutarnjih sati dok se otac spremao na posao.

Sljedeća veza je čitanje naših novina. Prelistavam naslove bez dublje analize tek tako da budem u toku događaja.

Svakog jutra popijem 6 velikih šolja kafe i popušim 6 cigareta. Poslije tih ritualnih radnji, kad je tijelo zadovoljilo svoje nikotinske i kofeinske potrebe obavljam jutarnju toaletu. Tuširanje polu hladnom vodom okrijepljuje i osvježava.

Onda dolazi najteži dio. Isključujem se iz matice – domovine, prebacujem na radio Kopenhagen drugi kanal, navlačim njihovu odjeću, navlačim njihove cipele, njihovu vjetrovku i mokre kose sjedim i čekam na 15 do 7. Prebacujem prekidač sa položaja bih na dk. Postajem drugi čovjek, samom sebi nepoznat, stranac.

Danske vijesti, danska muzika, danska klima polako istiskuje i udaljuje domovinu. Nestaju bosanske planine, sokaci, sevdalinke,...

Tiho se iskradam, zaključavam stan u strahu da ne naiđe komšija i ne započne razgovor.

Otvaram vrata haustora. Zapahnjuju me hladni vjetrovi i ja se nesigurnim korakom uputih na posao.

Snagom vjetra do mene ponekad dopire šapat.

...oko mene strani ljudi srca kamena...srca kamena..