''Kad
su iz Banjaluke divlji istjerali pitome, kad su konvoji autobusa
danonoćno odvozili ljudsko meso u progonstvo, svaki putnik ponio je po
jednu torbu najpotrebnijih stvari, po jedno veliko razočarenje u
pravdu, po jednu neizvjesnost u nesigurnu budućnost, po jednu
neizlivenu čašu žući i po jednu kesicu suhog lišća.
Veliki svijet progutao je tu šaku ljudi i njihov prtljag, izbrisao ih sa lica zemlje, postali su brojevi...''
U
jednom autobusu koji je u svoj svojoj nesreći imao tu ''sreću'' da
odveze prognanike na sjever, na područja izvan svireposti i zla,
nalazio se i pisac gornjih, doživljenih, rečenica, Banjalučanin Denis
Dželić, koji je svu tragiku i, uprkos svemu, dobrotu svojih sugrađana
pokušao zbiti u niz priča i zapisa zbranih među korice rukopisa
''Ptice iz doline fjordova''. A te ptice-ptice iz doline
Vrbasa-alegorično prikazuju same žitelje jednog dotad pitomog prostora,
prepunog žubora rijeka i šapata lišća, koji su pred
navalom grabljivica, i grabljivaca, pljačkaša i ubica, morali
potražiti spas u nekim drugim dolinama, u nekim drugim uvalama i
prostorima na kojima se gubi glas i osjećanje za pjesmu. Stradalniku,
čovjeku, tad preostaje još samo san –''Čovjek je ono
što sanja'', čovjek je ''Lovac na snove''.
''Bio
je ptica koja je sanjala da je čovjek koji sanja da je ptica. Sad
više nije znao tko je, ptica ili čovjek.'' Ove zgusnute
rečenice, prave male pjesničke metafore, najbolje oslikavaju ne samo
slojevitost i alegoričnost priče ''ptice iz doline Vrbasa'', nego skoro
i cijele knjige u kojoj se ispoljeva sva autorova vezanost za zavičaj,
za rodnu rijeku i aleje, na čijim sedrama i listovima traži sitinske,
čiste riječi, kako bi što iskrenije, i što izvornije,
opisao bar djelić svoga života, i života svojih sugrađana, prijatelja,
spatnika, koji su na silu otrgnuti od domovine, od djetinjstva, od
najdražih, od sjećanja. I zato bi pisac ''volio da je ptica pa da
još jednom odleti u svoj rodni kraj,da još jednom udahne
zrak svog djetinjstva, da se još jednom napije hladnog Studenca,
da čuje huk i pjenušave valove Vrbasa, da se uspravi i potom
vrisne iz sveg glasa''. Ali on nije ptica, i zato mu još samo
preostaje da svoje pero pusti da leti, u drage prostore, u sjećanja, u
snove.
Literarni
let Dželićevih, banjalučkih, bosanskih, ptica doživljavamo, prije
svega, kao priču o ljudima i sudbinama, o zlu koje ima svoje korijene i
čovjekovoj potrebi da se odupre, da ostane živ i uspravan. Već u priči
''Slutnja'', napukla cesta, koja se nalazila između groblja i kuća i
koja se obrušila prema živima, metaforički nagovještava
dolazak teških, olovnih vremena; i zaista, tom cestom su samo
nekoliko godina zatimnagrnuli kamioni puni divljih, bradatih spodoba
koji su mrzili grad i druge, i koji su ''svijest'' o svojoj
''veličini'' gradili ponižavanjem, ugnjetavanjem i ubijanjem nedužnih,
nazaštićenih, pitomih, onih koji radost života nisu tražili u
oružju nego u rascvalim kestenovima i lipama, u odsjaju krovova i
krošnji u vodi. To zlo, zatim, raste i širi se u prozi
''Danak u krvi'', u kojoj se na na brutalan i neljudski način jedangrad
uništava, a iza brojnih kolona, iza autobusa, iza prognaničkih
putova, ostaje ''samo siva magla koja u svojim njedrima čuva i krije
sramotu koju su nanijeli nevinima''. Dželićevo umijeće pisanja i
zapažanja, detalja i freske, posebno dolazi do izražaja u priči, bolje
reći – literarnoj kronici, ''Divlje guske'', u kojoj se sukob
dobra i zla, ljubavi i mržnje, ljepote i sivila, prati, i slikovito
opisuje još od dječijih godina, kada su najmlađi bezbrižno
lovili štiglice i prepušatli se čarima bašči,
proplanaka, ulica i obala. Na jednoj strani je dječak, trut, koji je
ulovljenim ženkama zavrtao vratove i bacao ih u stranu, dok je na
drugoj njegov vršnjak, ali ne i istimišljenik, Emir, koji
je razgovarao sa pticama, uživao u njihovoj pjesmi i slobodi, i koji je
jednom otvorio vrata i iz Trutovog kaveza ispustio zarobljene i na smrt
osuđene ptice. Trut mu je tad zaprijetio: ''Vratiću ja ovo tebi,
kad-tad!'' Prošlo je podosta godina, dječaci su odrasli, postali
ljudi, a oko njih se širilo zlo, proganjanje, rušenje,
ubijanje. Trut se odmah počeo osjećati kao ''svoj na svome'', dok je
Emir postao ''ulovljeni štoglic koji se šćućurio u uglu
betonskog kaveza''. I kad više nije mogao daizdrži taj zatvor,
tu crnu, najružniju stranu jednog vremena, svoj način otpora
iukazivanja i na ljepotu vidio je u oblačenju njeljepšeg
odijela, i izlaska u grad, među one koji više ljepotu nisu mogli
da prepoznaju, prihvate kao normalan diosvakodnevnog života. Oni su
pucali u sve što je lijepo, pucali su u jata ptica koja su u
obliku slova V letjela prema jugu, prema suncu. Pucali su i u Emira
koji se pobunio što ubijaju nedužne ptice, pucao je i Trut,
streljali su, streljali, a ptice su i dalje letjele prema jugu, prema
slobodi. U svom posljednjem pogledu prema nebu Emir je osjećao da i sam
postaje dio tog leta, tog beskraja, i ''požurio je da sustigne jato
ptica koje je ponovo formiralo slovo V''. V – kao pobjeda. Ali ne
kao pobjeda oružjem, ubojanjem, nego kao pobjeda ljepote.
I
u svojim drugim zapisima, kao dijelovima jedne nezavršene freske
na kojoj vidimo crne banjalučke godine, u kojima ''Životinje ubijaju,
zar ne?'', a prognani i obespravljeni se pitaju ''Kamo?'', jedan od
njih, Denis Dželić, kao čovjek u ctrici ''Fjord'', ''zida nevidljivi
most od čežnje, strahova, snova'', otima od zaborava svoju i
našu, priču o ružnom i tužnom desetljeću, o jednom gradu koji se
prosuo svijetom, o ljudima koji su ''zalutali u ovom životu koji im je
napakostio'', ali u kojima je ipak ostalo nešto zajedničko i
jedinstveno, ''ostala je ljubav prema voljenom gradu i njegovim
alejama''. Da li je to dovoljno? ''Ja sam sretan jer sam nesretan'',
govori u zapisu ''Bludni sin'' On, čovjek koji baca papir u zrak, On,
Lovac za snove, koji je u nekom međuprostoru ''obješen kao
pauk'' što razapinje mrežu ''u rupi života'', da bi lovio i
lomio, ljudske snove.
Prozni
prvenac Banjalučanina denisa Dželića doima se kao literarna saga o
stradalnicima i prognanicima, o gradu iz kojeg je ''svaka prognana
duša ponijela dio vode'', ostavivši ''samo prazno
korito'' po kojem sad teče neka druga voda, prepliće se se tu lirsko,
dokumentarno, doživljeno, sanjano i još nedosanjano. Knjiga je
ovo koju je pisao sam život. A napisana je da ptice, i ljudi, ne bi
izgubili pjesmu. Da bi čovjek bio ime i ime čovjek. Napisana je u
noćnim nesanicama, u danima kad se sunce probija kroz magle, u satima
koji lebde između trena i beskraja, u produžavanjima ilizija i snova,
napisana je da ne zaboravimo, i da se ne zaboravimo. Jer, ono smo
što smo bili, satkani od krhkih ali neuništivih sjećanja
i snova.
Ismet Bekrić
Kako naručiti
Cijena jedne knjige je 100,00 dk ili 25,00 km a naručuje se E-mailom, telefonom ili poštom na dole navedenu adresu.
