U
oktobru me je spopala webomanija. Sa kompjuterom čovjek nikada nije
sam. U životu, stajao sam pred mnogo raskrsnica, skretao sam na jednu
ili drugu stranu. O ispravnostima tih odluka ne bih sad, o sudbini ne
bih sad, o egzistancijalizmu ne bih sad. Sad bih govorio o nečem
drugom. O svojoj novoj ljubavi. U jesen života u moj svijet ušla
su dva unuka i kompjuter. Neću sad ni o unucima o dva zlatna
broša na iznošenoj odjeći života. Poslije kaosa i rata
koji je ostavio duboke tragove u meni kompjuter me je osvježio, vratio
mi želju za životom. Ima tu mnogo magije, postao sam ovisan o njemu.
Popratni elementi kao e-mail ili web stranice, internet i itd otvorili
su mi vrata svijeta, stvorili mogućnost izbora koju sam bio izgubio u
izbjegličkom druženju sa svakojakim ljudima. Očarale su me imponirajuća
simetrija i geometrija. Kompjuter nikada ne zataji, on uvijek
izvrši zapovijest, ne buni se i pregovara. On bez pogovora služi
svojoj svrsi i namjeni. On je čovjeka stvorio malim Bogom, stavio mu
svijet na dlan. Nema osobe koja tu ne može naći nešto za sebe.
Surfaš samo po lijepim stranicama života. Tu su milioni stranica
o kulturi, umjetnosti koji otvaraju vrata biblioteka, galerija, muzeja.
Napravio sam i web stranicu. Promijenio si ime, to je kao prepravljanje
vlastitog života. Stavljaš slike koje se tebi dopadaju, ružne
izbacuješ. Svaku grešku brzo uvidiš i za čas je
ispraviš. (sa životom to ne ide tako lako). Pišeš
imaginarnm prijetlju o čemu želiš, dopisuješ se. Čak i
kad mi nitko ne piše, sam sebi pošaljem e-mail iz
škole gdje radim i kad dođem kući „obradujem se“ kao
Mister Bin božičnom poklonu. I tako, jedna mašina mi je
zamijenila fizičko prisustvo ljudi i postala mi iskrenim prijateljem.
Do kada? Dok se ljudi ne poprave!
