Pisanje je proklet zanat! Pisac je sotonin učenik. Planeta je skladište gdje on odlaže i čuva zlo. Materijala ima u izobilju, potrebno je samo malo zaviriti u ljudsko oko i dušu. Skladište je prepuno, krcato nesrećama, bijedama, mukom, boleštinama, razočarenjima, izgubljenim iluzijama...Ako se ipak netko odvaži i stisne petlju da piše, prvo mora doći na naukovanje kod đavola. Tad mu veliki majstor širom otvori vrata svijeta i kaže: 

  Evo! Izvoli! Biraj!

Mislio sam : „Biti pisac, znači izučiti velike škole, dobiti akademsko zvanje i titulu, biti ingeniozan i izuzetno talentovan. Vremenom sam spoznao da sve to i nije tako. Dovoljno je da je čovjek malo pismen, malo načitan i puno nesretan, puno nesretan....“

Obećao sam sebi da nikada neću umočiti svoje pero u tintu ali izbjeglištvo mijenjaljude, samoća ih odvodi u plave dubine sjećanja i slova se cijede sama od sebe.

Moji radovi

Bajka za Unu - 2010

KNS - Sarajevo

Paganski Poeta - 2006

i Bosanska riječ - Tuzla

KNS 

Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice

Banjalučki žubori
 

Aktivan sam i surađujem sa Banjalučkim žuborima, koji okupljaju rasute banjalučke umjetnike diljem svijeta. Uvijek se radujem ovim knjigama jer su dokaz da još nismo nestali. Žubori su eho našeg vapaja koji nitko ne čuje. Iza obimnog projekta stoji uvaženi Ismet Bekrić. Takođe povremeno objavljujem moje zapise i priče u časopisu za obrazovanje i kulturu Most.

Upravo su izišli novi Banjalučki žubori „Sva ta draga lica“, dvanaesti po redu. Uredio ih je kao i sve do sada uvaženi pjesnik Ismet Bekrić. Kvalitet ili ne, pitaju se mnogi, ali u svakom slučaju vrijedno spomena jer bodu u oči i govore: .. oni su na samrti .. ali nisu zatrti.. još nisu zatrti..

Zbog toga se radujem kad mi dođe paket sa novim žuborima. Iz svake knjige žubori Vrbas, osjećam mu dah, žubore vene protjeranih Banjalučana, i bar na trenutak sam ponovo sretan jer znam da nismo nestali. Ove godine zastupljen sam zapisom „Zimsko jutro djetinjstva“. 

 

Neke od kritika

Mesida Sadiković – Osmanbašić

..Još uvijek čitam tvoju prvu knjigu (došla sam skoro do kraja) i mogu ti reći da je knjiga fantastična, knjiga koja bi trebala biti u školskoj literaturi. Svaki put kad pročitam jedan dio, tj naslov, pomislim u sebi : E ovo je super! Međutim kako čitam dalje , za svaki dio kažem isto, što znači da ne možeš iz knjige ništa izdvojiti i reći da je nešto manje zanimljivo od predhodnog. Knjiga je napisana da se čita "u dahu", pa kad se pročita, da se opet čita "u dahu", knjiga koja me do kasno u noć ostavlja budnu, knjiga koja je jedno izvanredno štivo za generacije i generacije iza nas. Knjiga...nemam riječi da je opišem, ono što doživljavam kao čitalac..svi ti likovi, scene, dramaturgija, psihološka stanja svakog lika, a sve bez imalo mržnje. To me najviše fascinira. To govori i o tebi, a i o svima nama kakve smo mi veličine. Pokazao si nas u pravom svjetlu. Imala bih još puno toga pisati...

Dr. Izet Muratspahić

Ptice iz fjordova

To je osebujno koncipirana i strukturirana literarna hronika koja govori o sudbini prognanih Banjalučana, nasilno otjeranih s rodnih ognjišta i bačenih u neizvjesnost izbjegličkog života u daleku Dansku. Autor daje široku sliku opće tragedije nesrpskog življa početkom rata, ali se koncentrira i na konkretne individualne sudbine koje tu tragediju čine težom, konkretnijom, bližom i doživljenijom. Likovi ponekad imaju svoja imena, ali su često zadržane i njihove prve vizuelne oznake koje je stekao narator, poput: Čovjek smrskanog nosa, Čovjek sa francuskom kapom na glavi, Mladić sa bilježnicom itd. Svi oni životare u novoj zemlji, poput ptica lijeću po stranim fjordovima i sanjaju pitomu dolinu Vrbasa.

„Bio je ptica koja je sanjala da je čovjek koji sanja da je ptica. Sad više nije znao tko je, ptica ili čovjek.“ -

kaže pisac, metaforički predstavljajući sudbinu ovih ljudi. Na taj način ptica u prozi Denisa Dželića poprima svojstva simbola u različitim oblicima. Jer, ptica i inače u umjetnosti ima najčešće simbolično značenje određene veze između neba i zemlje (suprotstavljanje nebeskog i zemaljskog svijeta), a što joj predodređuje njena sposobnost letenja. U grčkom je već sama riječ mogla imati sinonimsko značenje nebeskog znaka i nebeske poruke. Ptica zna biti i slika duše koja se oslobađa tijela, ali i slika intelektualnih funkcija (razum je najbrža ptica, kaže Rgveda). Ptice simboliziraju i duhovna stanja anđela, (Jezik ptica, Kur`an), besmrtnost duše, magičnu moć komunikacije s bogovima itd. Različite ptice imaju različite simbole, a vrlo su česte u književnosti: orao, prepelica, patka, roda, golubica, gavran, labud, kobac, ždral, sova, lastavica, jastreb, paun, jarebica, feniks, svraka, golub, slavuj itd.

Paganski poeta

I u svojoj drugoj knjizi pod naslovom Paganski poeta (2006), Denis Dželić ne odstupa od ranije započete analize i samoanalize života i položaja čovjeka na zemlji. Vrlo često poseže on za mitovima grčke i rimske kulture, primjenjujući ih u osobenom doživljaju svijeta. Ne može se reći da je njegova slika suviše optimistična jer na događaje i život gleda najčešće kroz prizmu skeptika. Pa ipak, život je taj koji pobjeđuje, bilo da je vidljiv u ljepoti ruže, trna, crva ili ljubavi prema bližima. Stog mi se čini primjerenom sljedeća tvrdnja Zlatka Lukića o knjizi „Paganski poeta“, gdje on potcrtava autorov panteizam: - Izdignut iznad svoje patnje, oplemenjen besmislom svoga smisla jer je otrgnut od Zemlje Materice i bačen u Zemlju Domovinu (a ne biramo ni roditelje ni domovinu, nego voljeno biće i prijatelje!) autor traga za svojim identitetom prezirući svoje sadašnje stanje bitisanja koje ga omeđuje nacionalno i vjerski. Kafkijanski turoban, a paganski hrabar on traga za svojim prapočelom i nalazi sebe u panteizmu: u divnoj paganskoj himni Prirodi „Pet godišnjih doba“.

Dakako, ovdje, u „Paganskom poetu“, još više dolazi do izražaja autorova misaona poniranja u esencijalna pitanja našega bitka, identiteta, postojanja i međusobnih relacija na Zemlji, a čime se postiže viši stupanj univerzalizacije, što je napredak u njegovom dosadašnjem stvaralaštvu. Ima pomalo tu i egzistencijalizma, „filozofije strepnje“ S.Kiierkegaarda i J.P. Sartrea. Jer, iza skrivenih dijelova Dželićevih tekstova mogu se primjetiti neke Sartrove egzistencijalističke ideje i humanistički stav o potrebi angažovanja pisca u smislu odgovornosti za sudbinu svijeta. To si ideje tipa: „čovječanstvo počinje s druge strane očajanja“, „osnovna ljudska dužnost je borba za slobodu i solidarnost s obespravljenima“ i slično.

U svakom slučaju, već nakon ove dvije knjige proze, Denis Dželić je pokazao raskošan pripovijedački talenat i mislim da pred njim stoji plodna stvaralačka budućnost.

Mehmed Đedović

Nadam se da je kod tebe sve u redu, javi mi kako ti je prosla knjiga, ovdje su neki odusevljani njome a znam i pisce koji ponesto iz nje i prepisu da ne zaborave. Stvarno, knjiga je sasvim dobra. Radi li se sta novi, kako zivot itsl. prijateljski pozdrav Mesa

Nensi Mujčinović

Evo , i ja sam , nekako juce , dovrsio tvoju knjigu . Mogu ti reci da si me skroz prijatno iznenadio . Svidja mi se tvoja, kako je Zlatko nazva, erudicija, ali i osjecaj za unutrasnje (ti si, brate, hirurg duse!), kao i lirsko. Usudjujem se ustvrditi da su nam spisateljski senzibiliteti slicni te moram dodati i to da ja jos nisam procitao eruditativniji, unutrasnjiji i liricniji zapis o recentnom nam bosansko-hercegovackom izbjeglistvu, (odnosno o onome sto se zove egzil) nego sto je ovaj tvoj!

Ismet Bekrić

Pišem ti, pod utiscima tvoje pjesničke proze, koja meje uvjerila u mome prvotnom saznanju - da si rođeni pisac, da imaš nekog svog naboja kojega uspješno pretačeš u literarne slike i poruke. Rukopis sam pročitao do kraja, i mislim da nikoga ko zna šta je prava literatura neće ostaviti ravnodušnim. On je zapravo pravo štivo za one koji znaju šta je književnost, i koji ne traže samo radnju nego, kao kod Hesea, onaj unutrašnji mir i nemir, ono biserje od riječi. Preostaje ti, naravno, još jezičkog brušenja, stilske izgradnje, ali si na dobrom putu da skreneš na sebe pozornost književne kritike (ako je sada uopće i ima). Knjigu si pisao za sebe, za svoju dušu, nemislćei kako će to ko prihvatiti, i zato je knjiga iskrena i dojmljiva, mada je riječ o fragmentima i slikama koje se prepliću. U tvojoj zadnjoj većoj prozi ima dosta mjesta koje bi trebalo uvrstiti u nove Žubore, naravno, ne mnogu uzeti sve, nego pojedine dijelove, o čemu ćemo se već dogovoriti.