Ukazala mi se jedna mala požutjela i ispucana fotografija. Sestra i ja sjedimo na zidu pred našim ulazom. Trogodišnja djevojčica i petogodišnji dječak. Oboje nasmijani. Fotografija je stara i izlomljena. Sestrino bucmasto lice zguljeno jednom kosom parnicom. Požutjele fleke ostavile su trag na cicanom kompletiću. Njeno lice odaje zbunjenost.

A dječak?

Ruke položene na koljena, tijelo malo istureno naprijed kao da želi ući u foto-aparat. Košulja na kockice zakopčana do grla, na nogama gumene čizme. Čisti dječiji osmjeh pomalo zagonetan. Ne kaže li on: ”Gladan sam života”? Ne raduje li se on to budućem životu, njegovim čarima, njegovom izazovu? Fotografisanje je za dječaka veliki događaj posebno u posljeratnim, gladnim pedesetim godinama.

“Hajde djeco da vas slikam!”

Sjeli smo na zid i nevino dječački pozirali.

Oči se ne vide. One su skrivene iza nasmijanog lica.

Ko je fotografisao?

Reklo bi se da to nije bio neki profesionalac. Tko je tada imao foto-aparat? Možda neki slučajni prolaznik kome je ostao još jedan snimak na filmu pa je htio da ga iskoristi slikajući siromašnu dječurliju po dvorištu. Možda neki poznanik koji je htio da se pohvali svojim foto-aparatom?

Odgovori na to pitanje bit će zaključani ključem zaborava.

A dječak!

Znaš li svoju sudbinu dječače? Da li bi se on onako bezbrižno smijao da je znao šta mu je ona pripremila?

Zar će na njegovom čistom licu ostati trag karmina sa usana žena sumljivog morala? Zar ćeš droljama i konobarima recitovati poeziju, zar ćeš bisere bacati pred svinje? Zar će ga vrijeme zgužvati kao šatorsko platno? Zar će njegove nožice hodočastiti po danskim pustarama i fjordovima? Zar ćeš se kao pustinjak kriti u betonskom kavezu bježeći i bojeći se ljudi? Zar ćeš se bojati svojih misli ? Zar će njegovo srce biti zatrovano mržnjom i hraniti se ironijom  i sarkazmom? Zar će njegove oči presušiti? Zar će njegova duša biti ubijena i kao sasušen list lebdjeti? Zar će njegove uši samo blues slušati? Zar će biti usamljen kao cvijet maka u polju pšenice? Zar će drugovati i razgovarati sa cvijećem? Zar će mu jedini prijatelji biti zaklopljeni među koricama knjiga? Zar će njegove  male ručice napisati nekoliko potresnih pripovjedaka?

Zar...?

Oh Bože! Kad bih mogao uvući se u fotografiju, ući u vremensku rupu, vratiti se u ono vrijeme kad su ljudi bili ljudi a ja dijete. Rupa je smisao života. Na nju izlazimo, u nju trpamo hranu, u njoj se plodimo i u nju nas zakopavaju. Cio kosmos će završiti u crnoj rupi.

Ispuni mi rođendansku želju i  vrati me u djetinjstvo jer samo tad sam imao želje.

Vrijeme jednom mora stati!

Oh Bože, zaustavi vrijeme i zavrti unazad planetu!

Ne možeš!

Zar je foto-aparat moćniji? On može zaustaviti vrijeme!