Dnevnik  2010

Juni

Adis

Ljeto nije imalo namjeru da se pojavi u Danskoj ove godine. Kiše i hladni razorni vjetrovi smjenjivali su se iz dana u dan. I onda je zamirisalo sunce i obasjalo mokru zemlju. Ljeto se probudilo baš onog dana kad je moj unuk Adis došao iz Švedske da provede dvije nedjelje školskog raspusta.

Posmatram ga i uživam. Lijep dječak, već je momčić. Na njemu plava jakna sa usnama i jezikom Roling Stonesa,  zelene farmerice, patike. Kratko ošišana kosa sa mnogo gela  sjaji se i strši. Lice čisto i meko.

Na momente kad pogleda ispod naočala podsjeti me na didu Adida. Uči, saznaje tajne života. Postavlja pitanja o svemu u okruženju.

Ovih dana preživljavam teške krize i njegova pojava mi je pomogla da ih bezbolnije prebrodim. Formula je u njegovom zvonkom osmjehu koji je toliko snažan da otjera sve depresije koje me obuzimaju.

 

-Dido, ja ne volim što ti pušiš cigare! – rekao mi je.

-Zašto?

-Hoću da živiš, neću da umreš!

Lijepo je odgojen, poslušan. Najviše volim kad se smije mojim šalama. Čini to iz srca, iskreno i bez pretvaranja. Ponaša se kao mali čovjek. Od ranije poznata njegova tvrdoglavost sada ne dolazi toliko do izražaja. Posluša savjete i ne protivuriječi. Zbunjen je švedskim i bosanskim jezikom i stalno zapitkuje. Simpatična su njegova pitanja: -Šta je to simpatija? Duša?

-Simpatija je djevojčica iz tvog razreda koja ti se sviđa a ti se stidiš reći joj to. Duša je ono što si mi maloprije rekao za cigarete.

Čas je dijete zadovoljno lego kockicama ili igricom na kompjuteru, čas čovjek koji postavi ozbiljno pitanje o životu i zbuni svojom inteligencijom. Odnosim se prema njemu sa poštivanjem, govorim kao sa odraslim. Učim ga živjeti život, učim ga ono što sam nisam naučio.

Oba volimo jesti kolače a majka Sena se ne odmiče od štednjaka.  ...Palačinke,  krofne, čupavci...

Nešto razmišljam, imaju pravu oni koji kažu kako je sreća u malim stvarima. Eto tako, jedan osmjeh unuka Adisa otjerao je sve moje brige i unio mnogo svjetlosti i sjaja u sumrak mog života.

Bez daha
 

Sipljive sreće,

bez daha sam,

pluća ugljena,

srce od kremena,

kako mi je

samo ja znam.

 

Teško dišem,

zadihano pišem.

Slovo mi je uzelo glas

olovka nudi duhovni spas.

 

U zemljicu neću leći,

dok god imam šta reći.

 

Posljednji bosanski romantik.

Maj

Izbor najuspješnijih radova apliciranih na Javni poziv od 11.03.2010.godine izvršila je komisije koja je radila u sastavu:

1. Danja Đokić - predsjednik
2. Mersida Sadiković-Osmanbašić - član
3. Đabir Sedić - član
4. Asim Bajramović (USA) – član
5. Ibrahim Osmanbašić - član

Odluke komisije :

I) Dobitnici priznanja za kreativan literarni izražaj za 2010 .godinu:

Književna omladina: Osnovna škola: Leyla Hasanbegović (Sarajevo) i Ana Stojčić (Mostar)
Srednja škola: Adnan Subašić (Sarajevo) i Inda Mulaahmetović (Sarajevo);

Mladi autori: Amar Sarajlić (Sarajevo) i Igor Beno (Čapljina);

BiH-dijaspora: Denis Dželić (Danska) i Hedina Tahirović-Sijerčić (Njemačka).






Sajam knjige Sarajevo 2010

Sajam knjiga i učila -promocija djela Ismeta Bekrića i Denisa Dželića 25.4.2010. godine

                      U nedjelju 25.4.2010. godine u 14:00 na Centralnoj bini u Dvorani Mirza Delibašić prvo je održana promocija 12. knjige iz edicije Banjalučki žubori Ismeta Bekrića. Bekrić Ismet je rođen u Banjoj Luci a živi u Sloveniji. Dobitnik je značajnih književnih nagrada, između ostalog, Nagrada “Mali princ” za opus i doprinos književnosti za djecu u BiH 2008. godine. Pjesme su mu zastupljene u programima školske lektire. Na ovogodišnjem Sajmu je pored nove knjige “Kraljica lutka” predstavio 12. knjigu edicije Banjalučki žubori “Sva ta draga lica” čiji je urednik. Također, Bekrić je predstavio i publikaciju “Ko je ko u bh. dijaspori – Pisci” čiji je izdavač Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine – Sektor za iseljeništvo.

Zatim je održana i promocija romana “Bajka za Unu” još jednog bh. pisca iz Banje Luke koji živi i radi u Danskoj. Denis Dželić je aktivan i surađuje s Banjalučkim žuborima u čijem je 12. izdanju objavio pripovjetku „Zimsko jutro djetinjstva“. Također, povremeno objavljuje zapise i priče u časopisu za obrazovanje i kulturu Most. O njegovom novom romanu „Bajka za Unu“, čiji je izdavač KNS- Sarajevo, govorio je Ibrahim Osmanbašić.

Bajka za Unu

Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo (KNS)

upravo objavilo je moju novu knjigu Bajka za Unu. 

Knjiga bi još dugo vremena čamila na mom kompjuteru 

u mapi Neobjavlje knjige, 

da nije bilo velike pomoći prijatelja 

Merside i Ibrahima Osmanbašića iz Sarajeva. 

Hvala im.

Napokon olakšanje. Doktor je konstatovao da su obe upale pluća ugašene. Naravno još nije sve gotovo jer sad želi da provjerim funkcije pluća (kapacitet i ostale stvari). U svakom slučaju latentni strah od raka pluća je nestao i osjetio sam veliko olakšanje.

A i proljeće, kao da se napokon prenulo ali još spava, jutra su mrazna i hladna, dani tmurni i sivi, nebo je prljavo kao cerada kamiona. Snijeg polako kopni, na rubovima ceste leže prljave plahte smrznuta snijega.  U meni se bude životni sokovi. Otegla se ova zima kao nikada do sada.

Mart kupi škart, kaže se kod nas. Malo je nedostajalo pa da i mene odnese ove godine. Zato jurim raširenih ruku, da obujmim proljeće i predam mu se. Voli mene priroda, čuva i brine se. Lakše je disati na suncu.

Yu grupa

Sad na kraju, vraćam se početku. Moja najveća ljubav je rock muzika, možda čak veća i od ljubavi prema književnosti. Napokon sam  zaokružio taj ciklus i posvetio se uživanju i konzumiranju. Mjereno modernim mjerilima imam preko četiri stotine gigabita muzike. Kompletne diskografije hronološki su poredane od AC/DC do ZZ Top-a. Sakupio sam i nešto naše muzike, uglavnom je to nostalgična veza sa vremenom jedne mladosti i perioda života obojenom njome. Evo jutros sam preslušavao  prvi album Yu - grupe iz 73-će. Osjetio sam energiju, neponovljivost, snagu i emotivnost njihove muzike. Jedna misao vukla je drugu i obreo sam se u Mejdanu (Banjaluka) na njihovom koncertu kasnih sedamdesetih. Mlad, sretan, uživao sam tada. Bio sam na mnogim koncertima (Pink Floyd, Wishbone Ash, Joe Satriani...) ali evo ovog jutra u mom usijanom mozgu vrije Yu-grupa.

-Zašto? – pitam se.

Oni su bili početak nečeg lijepog u mom životu. Otvorili mi raskošna vrata muzike.

Vremenom sam širio dijapazon, tražio nove stilove muzike, dotakao plafon i sad se ponovo vraćam početku, izvoru. Izvoru mladosti koji je davno presušio.

Završio sam novu pripovijetku „Sjena“. Pisao sam je dok sam bio bolestan, pod penicilinima i antibioticima. Selma i Zlatko Lukić su je pročitali i pohvalili. Zlatko je napisao : „Priča ti je super. Vrlo poetična, dovoljno duboka i humana. Započeo si turobno, ali kad se Maja pojavila na vratima i rekla da je njegova žena – sve je svanulo, dalo je priči optimizam (koji jeste varljiv u životu), ali ipak rodila se nada. I ova priča spada u red onih Kafkijanskih…Stvarno mi se sviđa ova priča!“

I Selmi se neobično dopala… „Još sinoć sam pročitala Sjenu i tako mi je nekako sjela da ti ne mogu opisati. Sadrži sve elemente onoga što volim u književnosti. Interesantna je, duboka, filozofska, ljubavna, predivno napisana, napeta, tužna, aktuelna i još mnogo, mnogo toga. Čovjek koji nikad nije iskreno volio ne može napisati onako nešto snažno. Sjena zato dobija od mene najveću ocjenu sa strelicom gore. Hvala ti : )

Oglasili su se novi Žubori, dvanaesti po redu. 

Moja malenkost je zastupljena pripovijetkom „Zimsko jutro djetinjstva“ iz još neobjavljene knjige „Svijet kao predstava“.   

Intervju  KNS

Otvori link

Održana promocija publikacije

"Ko je ko u bh. dijaspori- Pisci"

Otvori link

http://www.kns.ba/s/index.php?option=com_content&task=view&id=653&Itemid=1

Jutro je, vani je minus. Otegao se ovaj januar. Prljavi snijeg okovao je Dansku, paralizovao saobraćaj, kao i uvijek uhvatio ih nespremne. Sjedim uz kompjuter, ispijam prvu kafu, polako pušim i razvlačim dimove. Jutarnje vijesti su ružne, suosjećam sa stanovnicima Haitija.

Sjene jutra ulaze kroz prozor. Uvlače se i šetaju, hvataju za mrtve predmete, knjige, namještaj, mene obilaze.  Ruke sve više nasrću na tastaturu i mapu „Sjenke“ koju sam prije par dana započeo pisati.

Osjećam da sam opet onaj stari. Bolest je nestala i evo me vraćam se u punoj snazi i ljepoti. Nestalo je strahova od potencijalnoga karcinoma pluća. Vraćam se pisanju. Već osjećam kako navire inspiracija. Misli su svježe i spremne za  rad. Nestalo je onih crni misli o smrti, o mukama umiranja u borbi za dah, o krematorijumu.

Udruženje za kulturu Novo Sarajevo objavilo je „Balkansko pero“, zbirku učesnika manifestacije „Treći novosarajevski književni susreti -2009 gdje je zastupljena i moja malenkost. Krajem mjeseca januara dolaze i Novi žubori gdje sam takođe zastupljen sa pripovijetkom „Zimsko jutro mog djetinjstva“. Krajem marta KNS će objaviti roman „Bajka za Unu“ a postoji mogućnost da „Bosanska riječ“ objavi „Svijet kao predstava“ koji čami i čeka neka bolja vremena.

U aprilu planiram ići na Sajam knjige u Sarajevu gdje bi trebao promovirati novu knjigu. Mnogo je planova a sve ovise o krhkom zdravlju koje se polako popravlja. Ne volim to što se vraćam na posao, ne zbog toga da sam lijen nego zbog vremena koje mi posao oduzima. Radno vrijeme je od 7-17 po danu a noću odlazim i zaključavam školu od 22-23h.  Valjda ću fizički izdržati napor.

Čitamo se!

KNS



Balkansko pero 2009

Veoma sam ponosan što ste uvrstili moju „Muhu“. Ovom novelom pokušao sam opisati tri pojma:  besmrtnu ljubav, apsurd i smrt. Čovjeka mojih godina to najviše interesuje ali i inspiriše.  Moja ljubav je isparila, otišla sa prolaznim vremenom, apsurd me nije još napustio a smrt strpljivo čeka. 

Arhiva Dnevnika

2009

2008

2007

2006

2005