Decembar

Nova zbirka pripovjedaka iz briselskog « Gratiartisa »

Upravo iz štampe u izdanju briselskog « Gratiartis »-a izlazi zbirka novih bosanskohercegovačkih pripovjedaka pod nazivom « Vrijeme pričom otključano ». Ta zbirka je kolaž isprepletanih sudbina, događaja, likova i to sve s predznakom bosanskohercegovački. Jer ni jedan od zastupljenih autora ne može, a da ne iskali svoju bosansku rekao bih primarnu, ali nadasve buntovnoromantičarsku, donkihotovsku duhovnost.

Ovih slijedećih nekoliko fragmenata izvučenih iz Predgovora ovoj knjizi Jusufa Trbića tako slikovito govore o samoj zbirci :

» Vrijeme i priča – nisu li to samo naizgled dva različita pojma?

Neuhvatljiva rijeka od svjetlosti, krvi i snova, koju zovemo vrijeme, protiče kroz naše šake kao pijesak, odlazi i ne vraća se, nestaje poput dima, topi se i razliva i mi smo za tren oka prešli put od izvora do ušća. I eto nas kako stojimo na obali, spuštenih, praznih ruku, i više nemamo gdje da odemo. A vrijeme zastane samo onda kad ga zarobimo, kad ga zapišemo ili odsanjamo, kad ga iznesemo na svjetlo dana i damo mu stvarni lik. Od svega na svijetu, jedino rukopisi ne gore, rekao bi Bulgakov. A vrijeme se može zatvoriti samo u priču. Život, to jeste vrijeme, nikada nije roman, niti pjesma. Roman sažima, skraćuje, preskače dane i godine, i opet se svede na niz priča koje se vežu jedna uz drugu. Pjesma je jedan trenutak, srce vatre, jezgra svjetla, otkucaj zvijezde koja živi u duši, zvuk zvona koji uzleti do neba, pa se ugasi. Pjesma nije vrijeme. Samo priče mogu iscrtati obrise ljudskog života, dio po dio, korak po korak.

Zbirka priča koja je pred nama pomalo je neobična tvorevina. Kao i život, uostalom. Priče nisu izabrane, kao što se radi kad se prave antologije, koje su uvijek jedna vrsta prevare, nehotične, naravno. Jer, antologije daju ono najbolje, po mišljenju sastavljača, pa onda svi mi izgledamo mnogo bolji nego što jesmo. Zbirke najboljih priča ili pjesama Bosne, Belgije, Engleske, Japana, ne predstavljaju stvarni život i stvarne ljude, onakve kakvi su, već ono što je najbolje i što čitav narod ili državu prikazuje ljepšim i boljim nego što stvarno jesu. Ne znam kako je kod drugih, ali znam da su na Balkanu veliki stvaraoci uvijek daleko od običnog života i svijeta, toliko daleko da ih ponekad ne prepoznajemo.

U ovoj knjizi naći ćemo različite pisce, različite teme i stilove, nejednak kvalitet pisanja, naći ćemo uspone i padove, pitanja i tišinu, krike i jecaje, lijepa sjećanja i ružnu sadašnjost, i zapitanost nad onim što se dogodilo kad se život prevrnuo u posljednjem ratu. Jednom riječju : naći ćemo Bosnu onakvu kakva jeste. Breht bi rekao : » Pisac ima samo jednu temu – čuđenje.»

Priče iz ove knjige djeluju kao buđenje iz sna, predugog sna u kojem je još sve bilo na svom mjestu. Probuđen, pisac više ne zna šta je sanjao, a šta je stvarno, on zna samo da je istjeran iz toplog sna u hladni dan u kojem ništa više nije kao što je bilo. Onda pogleda kroz prozor, i vidi nesreću i krv, ubijenu nevinost i razapete iluzije. Pa se začudi …..

Evo kako o ovoj knjizi « Vrijeme pričom otključano » promišlja bosanskohercegovački pjesnik i pisac Atif Kujundžić : « U cjelini knjige gledano, poetičkom zrelošću, formalnom dovršenošću i literarno-estetskim dosegom u svojim pričama, osim pomenutih izdvaju se autori :

1. Safeta Obhođaš 2. Amir Talić 3. Arif Ključanin 4. Denis Dželić 5. Antonije Nino Žalica 6. Asima Ćosabić-Smajić 7. Zejćir Hasić 8. Edin Sarač 9. Emsura Hamzić 10. Lidija Pavlović-Grgić 11. Loris Gutić 12. Mehmed Đedović 13. Nina Selman-Hrvatić 14. Safeta Osmičić 15. Idriz Saltagić 16. Suvad Ćehić 17. Enes Topalović 18. Veljko Bosnić 19. Zlatko Lukić 20. Nisveta Grabovac-Šabić 21. Stjepan Zelenika, 22. Zlatko Dukić 23. Osman Arnautović 24. Željko Ivanković 25. Elvira Jakovac 26. Sadik Pazarac Saša 27. Šeherzada Džafić 28. Sead Mahmutefendić, 29. Ševko Kadrić
 

Ustvari, iako u ovoj knjizi nisu zastupljeni vrlo značajni bh. pisci/pripovjedači: Ibrišimović, Horozović, Ključanin, Veličković i dr., ponuđeno je sasvim dovoljno građe za mogućnost korektnog uvida u procese nastajanja suvremene bh. proze, u konkretnom primjeru kratke priče i pripovjetke. Riječ je o tekstovima koji sadržavaju i odražavaju tragove kulturalnog komuniciranja, međusobnog književnog utjecanja i prožimanja, a koji bjelodano svjedoče o bh. književnosti kao fragmentu/dijelu bh. književne umjetnosti na ovaj način priključene/uključene u svjetsku književnost – kao jedinstvenu književnu umjetnost, prije svega napuštanjem čvrstog odnosa prema predmetnosti zbilje, preispitivanjem itraživačkog/pionirskog duha, suočenošću s prirodom postojanja, relativiziranjem monolitnih vrijednosti – religijskih, mitoloških, a vanjski svijet postupno postaje subjektivan i relativan – odražen kroz subjektivnost autora, što je osnovna odlika moderne, ali u dezintegraciji i postmoderne…..

U realizaciji ove knjige svaku podršku, moralnu, a i onu drugu pružili su : Senadina Delkić – Ćehić iz Prijedora, Mustafa Herceg iz Srebrenika i Adem Pobrić iz Brisela

Oktobar

ODRŽANA PROMOCIJA KNJIGA:„KAMENO PERO“ i „ASTRALNI LETOVI“

Subota 29.10.2011.god. u salonu „Dragon" hotela "RADON PLAZA“, održana je promocija knjiga "Astralni letovi", autora Denisa Dželića iz Danske i "Kameno pero", autorice Merside Sadiković-Osmanbašić iz Sarajeva. Izdavač za obje knjige je Udruženje za kulturu-Novo Sarajevo. O knjigama su govorili pisci Velid Bajramović i Ibrahim Osmanbašić, a djelove iz knjiga su čitali Ermina Duraković i Ermin Lagumdžija. Prisutnima se obratila i autorica Mersida Sadiković-Osmanbašić, a uslijed nemogućnosti prisustva bh. pisca Denisa Dželića, koji živi u Danskoj, za ovu priliku uputio je pismo, koje je pročitano na početku promocije:

Pozdravno pismo autora:

 Poštovani,

Pozdravljam vas iz vjetrovite Danske. Iskreno žalim što ne mogu prisustvovati promociji knjige Astralni letovi i podijeliti s vama radost. Specifičnost posla zahtijeva da ne mogu uzeti slobodne dane kad ja to želim, to je glavni razlog mog nedolaska. Prošle godine bila je to teška bolest koju sam donekle zaliječio.

Zahvaljujem se svima koji su pomogli da ova knjiga izađe na svjetlost dana, ponajviše Mersidi i Ibrahimu Osmanbašiću, bez čije bi stručne pomoći ova knjiga ležala na hard disku kompjutera u mapi (Završene). Posebno se zahvaljujem voljenoj supruzi koja je moja vječita inspiracija, njenoj toleranciji i finansijskoj potpori koja je omogućila objavljivanje ove knjige.

Nadam se da će kvalitet pisanih riječi zadovoljiti vašu duhovnu glad. 

Iako sam udaljen dvije hiljade kilometara osjećam dah kulture kako u valovima zapahnjuje malu Dansku, bisere poezije koji miluju moju dušu, rečenice što sijeku razdaljinu i dopiru do mene. U izbjeglištvu je samo ovo moje umorno tijelo, ja sam duhovno tu u Bosni, nikada nisam ni otišao iz domovine.

Želim vam sve najbolje u životu. 


Odlomak iz knjige "Astralni letovi", autora Denisa Dželića:

 "Pišem ovu knjigu svjestan svog nezavidnog položaja, svjestan da ne živim u javi nego  astralno letim i kružim oko cvijeća života s nadom da ću i sam jednog dana progledati i vratiti se u javu. Pišem je samom sebi da bi se sjetio tog lutanja moje duše, te nemirne leptirice što slijeće sa cvijeta na cvijet. Duša ima tu moć da napusti tijelo i vrati mu se kao ptica u gnijezdo. Čak su i stari Egipćani vjerovali da duša u trenutku smrti napušta ljudsko tijelo, da ima oblik ptice sa ljudskom glavom. Zašto je važno zapisivati svoje misli? Misli ne moraju uvijek biti mudre, kao fraze ili rečenice koje podvlačimo u knjigama, za koje smatramo ili vjerujemo da su filozofske, mudre, pametne, lijepe. Ne, to su obične misli koje se javljaju dok radim. Dolaze u rojevima, zuje oko glave, svaka od njih nešto govori. Hvatam jednu po jednu i stavljam u mali blok u džepu. Evo i sad se jedna od njih iskrala, moram je zapisati. Sjećam se da sam gledao jednog dječaka kako je lovio pčele, bočicom u kojoj je nekada bio ženski parfem, išao je od cvijeta do cvijeta, prislanjao grlić bočice uz latice u koju su pčele ulazile. Ostacima mirisa, koji je žena koristila da zavede, osvoji, pa odbaci, prevario je pčele. Kasnije su se bjesomučno i očajno borile da iz nje izađu. I moje pisanje, koje sam nazvao „Astralni letovi“ liči na takvo što. Uhvaćena misao uzaludno se koprca i želi pobjeći. Danas nemam ideja, blok je prazan, olovka miruje. Osluškujem u daljini, neće li se slučajno pojaviti pčele. Pisac sam, ali i nisam. Sanjar sam, ali i realista, jer padam, letim ,pužem i gmižem, ronim i plivam. Olovka mi je sidro što me veže za ovaj svijet. Ne mogu ukrotiti suptilnu dušu koja gospodari mnome, vodi me kako je njoj volja. Astralnim letom pojuri kao lastavica, čas je tamo čas ovamo, poleti u dim i zgarište rata pa  pobjegne u okrilje ljubavi, napoji se pa dalje u mene, u čežnje i ljubavne gladi."

Septembar

Draga Seno

Čestitam! Evo, još jedan rođendan je osvanuo. Sunčano je, to znači da je tvoja duša prosula zlatne zrake po sivilu naših života. Pitam se jesam li star da ti pišem ljubavno pismo. Jesam li star da volim istim onim žarom kao onog prvog dana kad sam te ugledao u tami disco kluba.

Gdje je granica ljubavi, kad ona prestaje? Za mene nikada, i kad me ne bude, ponijet ću tvoju sliku sa sobom u prašinu i pepeo. Ti si miris mog života, inspiracija, motivacija...

Ti si voljena nana unucima, brižna majka kćerkama i dobra punica zetovima. Ti si moja životna saputnica već 37 godina. Trpiti moju narav, depresije, potvrđuje tvoju veličinu. Samo velika ljubav može to izdržati.

Volim čuti tvoj smijeh. To je najljepša pjesma za moje uši. Želim ti mnogo sreće i puno dobrog zdravlja.

Voli te tvoj Denis.

Astralni letovi i padovi

Astralni letovi su nova, četvrta knjiga po redu koja bi negdje polovinom oktobra trebala ugledati svjetlost dana.  Zašto nisam sretan zbog toga? Ne radujem se jer znam da će proći nezapažena kao i prethodne, da ću većinu primjeraka pokloniti prijateljima i porodici, prodati desetak primjeraka. U čovjeku kukljaju gejziri muke. Moraju se nekako gasiti.  Meni pisanje u tome pomaže. Pišem za narod koji ne čita, pišem za domovinu koja me se odrekla a pisac bez domovine je sumnjiv. Dole u Bosni poistovjećuju emigraciju i dijasporu. Tamo Bošnjaci čitaju Bošnjake, Hrvati Hrvate... ime  mi je neodređeno, sumnjivo, može biti i jedno i drugo. Još opasnije je to da sam ateista, komunjara, pomalo Jugonostalgičar. Svi ti elementi najavljuju lošu sudbinu knjige(kvalitet pisane riječi nije bitan). Od lijepih kritika i recenzija se ne živi.  Hoće li Astralni letovi biti padovi, hoće li ih kolege gurkati i potiskivati na štandu dijaspore?  I tiraž sam smanjio jer radim skraćeno radno vrijeme zbog bolesti. Znam da će domovina samo blago mahnuti glavom i reći. – Ah, još jedan što kuka! Dijaspora, eh baš nam to treba!

Ponadao sam se da će možda dijaspora čitati i kupovati knjige. A onda se sjetih da je to lažna nada. Smjestili su pisca tamo gdje ne bi želio biti, osudili ga da se sam prodaje, reklamira onima koji to ne zaslužuju. Bačen je u svijet turbo muzike i nekulture. Sitan i malen ovisan o prodaji svojih knjiga (ne da bi zaradio nego objavio novu knjigu) on se stidi svog zanata. Stidi se jer je pisac. Stidi se reći da je pisac jer ga drugi počinju izbjegavati. On je napada`n kao oni dosadni što telefonima prodaju robu ili trgovački putnici, on je kao jehovin svjedok. Kad kupuju knjige čine to jer moraju. Bijedno se osjeća pisac, nudi na pladnju, upakovano u tomove knjiga, svoje mo`re, razgolićenost duše, raspolučenost srca, dijaspori koja igra, veseli se. Masni prsti od ćevapa ne dotiču korice knjige, oni su u zraku, prate turbo ritmove. To je njihov odušak za gašenje gejzira, fešte lijepa odjeća, ples, igra, hrana. Kič liječi. A pisac sjedi na gajbi za pivo pored wc-a, pred njim stolić i knjige. Obilaze ga kao da je šugav.  

Bijedan je jedan pisac dijaspore, još je bjednija čitalačka publika.  Razlikuju se u tome što je pisac svjestan svoje bijede i položaja, on je pokazuje, piše o njoj. Publika vidi samo lijepu odjeću i ritmove sumnjiva kvaliteta. Hoće li Astralni letovi popadati kao preparirane Ptice iz fjordova u kalež i mulj kiča i šunda vatrenih plesova, ili će kao Pjesnik prirode, Paganin, posrtati po skandinavskim šumama tražeći prijatelja u cvijeću i drveću, ili neobjavljeni Svijet kao predstava, čučiti i čamiti u ladici čekajući na milost izdavača, ili Bajka za Unu koja umire sa dijasporom, ili Ljubavne priče iz Kopenhagena, Pod kletvom, Zapisi o Muhibi legendi... što se koprcaju kao leptiri u paučini mog kompjuteru i mole za krunu ili dvije da bi prhnuli u svijet kulture.

Pa ipak vrijedi pisati zbog izabranih. Kažu da je umjetnost pisati, još je veća čitati. Ima ih malo ali kvalitet je vrjedniji od kvantiteta. Zbog njih vrijedi pisati. Zato nek padaju Astralni letovi, uvijek će se naći neki slučajni čitalac i podići ih.

Juli

Prođe i ovaj odmor. A onda sve iznova, blijedi čarolija. Ljeto se gasi, sijalica sunca pregara, gasne u magli jeseni koja je već počela da uzima primat. Već petnaest dana pada kiša.  Pa ipak u meni još uvijek žubori rječica Dragača, čujem žamor, dragog, prostog govora našeg naroda, vjetar što mete planine, sunce koje će me grijati ovu jesen koja je na pomolu. 

Juli je počeo strahom od letenja. Tiho je stezao obruč oko želuca sve dok nisam poletio a onda je sve bilo lakše. Sena i ja, za tili čas stigosmo u domovinu. Fojnica nas je dočekala nasmijana i okupana suncem. Aquareumal pansion primio je putnika koji je došao da izliječi dušu i tijelo. Kafa na balkonu i pogled na pospane divove, zelene planine, bacili su ga u čaroliju zvanu Bosna.

Tako sam se osjećao sve dane u Fojnici. A i vrijeme kao da se potrudilo da mi ugodi, sunce je grijalo kao nikada do tada, deset dana nije pala nijedna kap kiše. Oštar planinski zrak hladio je noći tako da je bilo prijatno. Bazeni sa ljekovitom vodom su me ojačali. Ozdravio sam za nekoliko dana. Moćna je Bosna. Sitne radosti u vidu kupanja u bazenu, sunčanju, ispijanju kafe, čitanju novina ili poneka zapisana rečenica učinile su ovaj odmor opuštenim i relaksirajućim. Šetnje pored rječice, žubor koji ulazi u vene i osvježava, miris lipe vraća u djetinjstvo. Ljudi su nasmijani i prijatni. Hrana restorana ukusna i obilna, osoblje ljubazno i neizvještačeno. Apartman uredan, balkon s pogledom na mrke planine.  Za jednog romantika skromnih prohtjeva tu je bilo sve što je želio.

Put za Banjaluku bio je kao let avionom. Ponovo se stezao obruč oko želuca, sada zbog straha koji je ostao ukorijenjen u meni. Susret sa prijateljima iz Amerike i narednih pet dana proveli smo u druženju i evociranju uspomena. Bilo je prijatno sjediti u dvorištu zaklonjen gustom živicom od radoznalih pogleda. Bosanska kuća kao posljednji bastion drhtala je i čekala svoj sudnji dan kad će doći bageri i sravniti je sa zemljom. Sa njom će zatrti istoriju jedne porodice koje je tu živjela više od jednog vijeka i na kraju bila protjerana. Zatrti će se sreća, ljubav i harmonija jedne časne bosanske porodice kao da nikada nije ni postojala.

Nije mi se dopadalo to što je grad promijenio svoje ruho. Peru se pare opljačkanih, grade se kućerine neplanski. Sijeku aleje. Ruše čardaci. Unakazuje Vrbas. Zidaju crkve gdje trebaju i ne trebaju. Oni koji su nas otjerali kao da su žurili da ga izmijene, da izbrišu i posljednje tragove zločina nad mojim narodom. Nisu zadovoljni time što nas tu nema, nego je trebalo uništiti i posljednje dokaze da smo ikada tu boravili i egzistirali.

Ulice su premale za automobile kojih ima više nego što ih one mogu primiti. Meni ovdje ćevapi ne mirišu, povrće je bez ukusa, voda sa izvora je zagađena, plutaju restorani po Vrbasu, smrdi kanalizacija. Ljudi zaudaraju na znoj. Govori se neka mješavina ekavice i ijekavice, što nimalo ne djeluje inteligentno, naprotiv smiješno je.

Ta gorčina u ustima pomogla je da zaboravim strah od letenja pri povratku. Lijepe uspomene potisnule su neke sitne neprijatnosti. Napokon moja draga Danska, kišovita i mirisna. Gledajući globalno, ovo mi je bio jedan od najboljih odmora. Medeni mjesec. Napisao sam Mimikriju.

Juni - Mjesec kad cvjetaju lipe.

“DUHOVNA KONEKCIJA“ – zbirka radova učesnika manifestacije 5 Novosarajevskih susreta. Moja malenkost zastupljena je pričom Smokva. U zajedničku zbirku učesnika manifestacije „Duhovna konekcija“ uvršteno je 212 autora iz 21 zemlje sa 4 kontinenta... Projekat saradnje mladih pisaca Slovenije i BH, „Euroorijentacije-4“ obuhvataju 20 autora ...

Dobitnici priznanja „NOVOSARAJEVSKO PERO“ za 2011.godinu su: Petar Andrej i Senada Smajić iz Slovenije i Elma Velić iz Bosne i Hercegovine...

Divlje ruže otvaraju svoje cvjetove i šire oko sebe nevidljive oblake zanosnog mirisa. Same niču iz pješčanih dina na obalama danskog mora. Divlji valovi mora istiskuju pijesak, prave uzvišenja u obliku dina. Lijepo je uči u ružičnjak, hodati kroz labirint ruža, napajati se ljepotom, osjećati se dijelom prirode.

Lijepo je to ali ja čekam da zamiriše djetinjstvo, obično se to javi mirisom lipova cvata. Svaki Banjalučanin, kao naslijeđe, u sebi nosi miris lipe. U Danskoj lipe cvjetaju mjesec dana kasnije.

Do tada uživam u divljim ružama

Maj

Maj je mjesec kiše i jorgovana. Kišan je to mjesec, kapi kiše skupljaju se na grozdovima cvjetova ljubičaste, mat bijele i bordo boje. Aleje, šume pomodre od cvjetova jorgovana. Vjetar nanosi opojne mirise, kupa i osvježava dušu njime.  Iz malih truba cijedi se nektar. Mijenja se klima, mješine oblaka istresaju vlažni teret po proljetnoj travi, razorni vjetrovi bore se na azurnoj ploči neba za primat, opire se zima, nadiru vrući talasi vjetra. A onda se otvoriše šume jorgovana, zamirisa plava, brodo i bijela boja cvjetova. Dah vjetra nanese miris, okupa me njime. U meni proradi volja za životom jer i ljeto će uskoro, lizne njegova toplina pa opet nestane. Tu je ono iza ćoška. Uskoro će. 

Moj prozor u Mihajla Pupina 7
 

Vrabac veselo skakuće po limu prozora. Njegovi nokti proizvode mio zvuk tancanja po limenoj ploči. Javi mi se slika prozora mog stana u Mihajla Pupina 7 u Banjaluci. Vrapci su isti u Danskoj i Bosni, lim takođe, prozori su nalik ali ljudi nisu. U Danskoj me roletne štite od sunca koje sija prodorno pod određenim uglom na koje se moje bosansko oko teško navikava. 
Sjetih se kako sam se radovao kad su majstore postavili ove roletne. Štitile su od kiše, ljetnih proloma oblaka, sunčevih zraka što su pržile u ljetnom dobu. Dječije glavice izvirivale su,  momci sjetno gledali u njih.  
Kao da sam slutio da će me sačuvati u ratu koji se zahuktavao oko Banjaluke. Čuvale su me i krile od vojnika koji su naoružani krstarili i tražili plijen za pljačku. Po njima je komšija Savo udario pendrekom, prijetio mi.

Sad ih koristi porodica što je uselila u moj stan.
 
Ušao sam u zgradu gdje sam nekada stanovao. Hladan hodnik haustora progutao je nesigurne korake. Nisam imao snage pogledati u svoja vrata, stidio sam se, krivo mi je jer sam ih iznevjerio. Pognute glave pozvonio sam komšinici na vrata. Kad sam se vraćao od komšinice opet isto stanje. Prolazio sam ispod mojih prozora, ponovo isto stanje mučnine. Kad sam odmakao nisam imao snage da se osvrnem, samo sam grabio naprijed, naprijed u bespuće m`ore s kojom ću večeras leći iza nekih drugih, tuđih vrata.

April

Impresija sa proteklog XXIII Sajma knjige

Dok sam putovao na Sajam knjige u Sarajevu, još u autobusu sam osjetio neku nelagodnost vezanu za temu identiteta. Negdje sam zapisao rečenice koje se uklapaju u tu temu: Vraćam se tamo gdje me ne vole, iz zemlje gdje sam nepoželjan. Ovaj autobus na sprat stvarna je moja domovina. Sve drugo je nestvarno, proizvod pogleda krvavih očiju.

Kako sam doživio protekli  Sajam knjige?

Ponekad ujede riječ za srce, zaboli a onda osmjeh izbiše svu bol i tako u krug vrtio se karusel Sajma kulture. Dvadesetog aprila 2011, pisci iz dijaspore su se okupila oko štanda Ministarstva za ljudska prava. Osoblje ministarstva se trudilo da se osjećamo prijatno, naravno u domenu njihovih kompetencija.  Skučen prostor za izlaganje knjiga nije moga primiti knjige svih autora. Knjige su potiskivane čas lijevo, čas desno. Napokon kad su se skrasile dale su se u osvajanje, mamile posjetioce, šarmirale lijepim omotima i koricama ali uzalud. U tom mnoštvu izgubile su svoju ljepotu i utopile se u prosječnosti i kiču vašarskih manira.

Okupljeni oko dva stolića pisci su se družili, razmjenjivali iskustva, šalili, ispijali kafe. Bilo je tu živo i puno pokreta. Dominirale su riječi: mi-oni, Bosna-dijaspora, maraka. Godinu dana u Danskoj ćutim a onda se otvorim  i ne zatvaram usta sretan da sam među prijateljima, istomišljenicima koji se zaljubiše u prokletnicu zvanu literatura. Bili su tu Midhat Ajanović, Ismet Bekrić, Predrag Finci, Safeta Osmičić, Hankuša Fehimova Hamzagić, Hedina Tahirović, Sijerčić, Safeta Ophođaš, Šime Ešić, Ševko Kadrić, Fahrudin Dino Avdibegović, Osman Arnautović, Antonije Nino Žalica, Enes Topalović, Zlatko Lukić, Emsura Hamzić, Bajram Redžepagić, Asima Smajić... Nek mi oproste ako sam nekog zaboravio.

Od promocije do promocije, od kafe do kafe, od druženja i priče do kupovine knjiga proticali su dani.  Sretnici koji imaju prijatelje i rodbinu u Sarajevu odlazili su pa se vraćali. Ja tamo nikog nemam pa sam tu bio dio inventara. Izvirivao sam i očekivao da će se pojaviti neko poznat ali uzalud. Marširala je kolona meni nepoznatih ljudi, ponekad bi zastali pred našim štandom pa nastavili dalje.

- Ovo je štand Dijaspore!

- E,baš mi vi trebate! – reče dama ljuta na nas kao da smo mi bili krivci za sve njene probleme u životu. Bilo je i onih koji su kupili knjigu. Ja se mogu pohvaliti da sam prodao tri Bajke za Unu.

Lijepa strana Sajma su Mirsad Bećirbašić, Mersida i Ibrahim Osmanbašić, Admiral Mahić te akademik Muhamed Filipović koji su pokazali svu ljepotu bosanskog čovjeka, merhametluk kojim se naš narod toliko ponosi. Hvala im jer su mi pokazali domovinu onakvom kakvom sam je zamišljao. Izdigli su se iznad svih i prijateljski razgovarali sa jednim prognanikom iz Banjaluke.

Osman Arnautović je učinio nemoguće. Okupio je pisce dijaspore, ujedinio i objavio knjigu. Promocija zajedničke knjige 27 autora PRIČE protekla je lijepo. Nije se ni primijetilo da niko od organizatora ili ispred BiH vlasti nije bio prisutan. U svakom slučaju bili su tu uži prijatelji, sami pisci te nihova rodbina, što znači da smo imali kvalitet dostojan jednom takvom projektu. Kroz prizmu te knjige vidim dvije niti koje se isprepliću: zajedništvo i Bosna. Osjetio sam gorčinu prema organizatorima te sam na mojoj promociji smogao snage da kažem sljedeće: Zovem se Denis Dželić, dolazim iz Danske, iz malog grada Hundested što u prijevodu znači Mjesto za pse. Evo i jutros kad sam krenuo ka Skenderiji priđe mi jedan pas lutalica, onjuši mi dlan i reče: - Zdravo brate!

Ipak, nisam nezadovoljan, uspio sam akumulirati energiju za sljedeću godinu, nadahnuo se ljepotama majke Bosne koja je blistala okupana suncem proteklih dana. To će me grijati cijelu godinu do narednom Sajma.

Hamletov sin se vraća u Dansku da mu vida rane i tješi ga. Šapuće mi na uho: - Sine moj, opasno je voliti Bosnu.

I ova, nova, knjiga Banjalučkih žubora želi biti samo još jedno, bar malo, svjetlo nade i vjerovanja da Dobrota uvijek mora nadjačati i nadvisiti sve izazove vremena, ili ne/vremena. Nazvali smo je po završnom, ipak optimističnom stihu nakon stvaralačkog pesimizma, iskazanog u pjesmi romanopisca/pjesnika/prognanika/zaljubljenika/hodoljupca Zlatka Lukića: Volim te majko Banjaluko u sebi. Svako od nas ima svoj osjećaj/doživljaj grada u prostoru i trajanju. U zajedničkom i duboko ličnom. I niko nikome ne može biti savjetnik. I niko ne može tumačiti ničija osjećanja i spoznanja. Ali grad je tu, sa svojom bogatom prošlošću, i sa našim dubokim korijenima u svakoj njegovoj stopi, svakom pedlju tla. Grad u nama i mi u gradu. Mala-velika svjetla nade. Svakodnevice. Prijateljstva. Iskrenosti. Poštovanja. Uvažavanja. Osmijeha. Susreta. Dobrote...

Na stranicama ove knjige susrećemo stalne saradnike (Bedrudin Gušić, Fuad Balić, Jovan Joco Bojović, Denis Dželić, Mirsad Filipović, Ejub Pašalić, Edhem Trako, Kemal Coco, Enisa Osmančević Ćurić, Mehmed Hadžiavdak, Atif Trčinhodžić, Migdat Hodžić, Sakib Salama, Sead Mulabdić i dr.), ali i nove autore (Zlatko Lukić, Miloš Milojević, Emira Džindić, Radmila Karlaš, Dejan Katalina, Vojislav Alvir, Kemal Handan, Dominik Bertotti, Šemso Avdić, Haris Grabovac i dr.) Pjesmom »Zavičajna nostalgija« Alije Kapidžića Alkapa otvaramo stranice sjećanja na ovog izuzetnog liječnika i autora, koji je preminuo u Malmeu prije 15 godina.

Novi Banjalučki žubori likovno su obogaćeni crtežima i slikama banjalučkih umjetnika: Bekira Misirlića, Alojza Ćurića, Envera Štalje, Enesa Mundžića, Alije Sarača, Ante Mikete i Enke Kadenića. Važno je da, zajedno sa ostalim knjigama naših autora, i saradnika, izlazimo i žuborimo. Zato se moramo zahvaliti našim brojnim prijateljima i saradnicima, ali i našim stalnim sponzorima, bez čije značajne pomoći ne bismo mogli održati kontinuitet naše misije: Kerimu Dizdaru i Asimu Hamidoviću u Sloveniji, porodici Golalić (Plivit Trade) i Zajednici udruženja građana Banjaluke u Švedskoj, Dadi Miketi i Teu Hadžiću u Hrvatskoj, KZB »Preporod« i Zajednici udruženja građana Banjaluke...

Banjalučki žubori su isto tako i široki prostor susreta i stvaralaštva. Zato nas raduje pojava magazina Banjalučana Švedske »Šeher Banjaluka«, izlazak knjige »Čaršija u Gornjem Šeheru« Sadika Beglerovića, kao i priznanja našim stalnim saradnicima: nagrada »Novosarajevsko pero« Denisu Dželiću, koju dodjeljuju Novosarajevski književni susreti za najbolje kreacije u književnosti bh.dijaspore, te Srebrni muzički znak koji je pripao glazbeniku Nijazu Duriću kao zaslužnom članu 'Z Akkordja u holandskom gradu Helmondu.

Neka naši žubori uljepšaju i svijet...

Mart

Trnoružica

Draga Una. Za maškare, izabrala si lik Trnoružice ne sluteći sudbinu koju joj je bajka namijenila. Kako je tamo sve moguće tako će se i ova sretno završiti. Ti si moja uspavana ljepotica, prenuti ćeš se,  probuditi iz dubokog sna i shvatiti da je život lijep, prekrasan. Ugazićeš u njega svojim nožicama i vječno biti sretna.
A dido? On još sanja, čeka na poljubac kobre da ga probudi.

 
Bolest

Oslabljen imuni sistem drži me otvorenog za mnoge bolesti. Svakodnevno sam na poslu u školi izložen kontaktu sa bolesnom djecom. Šta ću, ne mogu živjeti u staklenom zvonu. Ja sam kao ptica feniks. Svaka bolest me sprži, sagorim, iz gomile pepela postepeno se dižem i postajem sve jači i jači.

Proteklih desetak dana komatoznog stanja oslabilo me toliko da nisam imao snage da govorim. Tvrdoglava glava bosanska nije htjela ići doktoru. Vidio sam šejtane, sotone, hodao po rubu svjesnosti, padao u vulkan temperature, tresao se od groznice sve dok penicilini i antibiotici nisu učinili svoje i polako počeli gasiti jaku upalu. Ostale su modrice od kašlja na grudnom košu, skuhana plućna krila i oslabljen organizam. Nisam pušio sve te dane. Po prvi put u životu desetak dana su pluća bila bez nikotina. Borim se da nastavim taj kontinuitet. Biće teško ali činim sve što je u mojoj moći.

Februar

Gary Moore

Šestog februara 2011-te je umro gitarista Gary Moore. Ostavio je na mene pozitivan utisak. Možda je on bio posljednji gitarist starog kova koji je svoju gitaru stavio na pijedestal muzičkog hrama. Muziku slušam u bojama, Mooreova gitara stvara užarenu nit sijalice koja svijetli, prasak, bljesak, kaleidoskopski spektar boja. Poznati rock i blues gitarista rođen je 4. aprila 1952. godine u Belfastu. Gary Moore je bio član žestokih Thin Lizzy, Colloseum, Skid Row,  nakon čega se posvetio izuzetno uspešnoj solo karijeri, koja je  kuminirala njegovom blues fazom, što je donekle bilo logično obzirom da je u mlađim danima dijelio scenu sa velikanima poput BB Kinga, Alberta Kinga i mnogih drugih.

Gary Moore ostavio je iza sebe impresivan broj albuma na kojima se može čuti njegova virtuoznost.

 Odlaze moji prijatelji jedan za drugim, još 70-te smrt je odnijela prvog idola Jimi Hendrixa, 71-ve Duane Allman,  95-te otišao je Rory Gallagher, pa sad Gary ali još dugo će se moći čuti njegov glas, vapaj koji govori:  Still Got the Blues…

Januar

Lješnjaci

Danas na poslu, pio sam kafu sa Džonom, kolegom koji se zaposlio prije dvije nedjelje u našoj školi. Teško mu je odrediti godište ali izgledao je kao šezdesetogodišnjak. Lice mu je blijedo, gotovo prozirno, bez kapi krvi i naznake bilo kakvog crvenila. Krhke je građe, sitan i slabašan.  Komunikativan je i prijatan sagovornik. Dok smo razgovarali o uobičajenim temama, izvukao je iz ruksaka kesu punu lješnjaka i oraha te ih istresao na stol, potom izvadio kliješta za lomljenje oraha i polako se posvetio tome. Pričao je dok su kliješta  lomila tvrde ljuske. Pred njim se stvarala kamara od jezgra i ljuski. Ponudi i mene.  

-Ovo sam ja kupio za vjeverice. Duga je zima a sad su gladne. – kaže mi Džon.

-Zašto ih razbijaš, one to mogu same.

-One pojedu koliko im treba a ostatak zakopaju za sljedeću zimu.  Neke zaborave gdje su ostavile pa gladuju. Ovako će se navići na mene i dolaziti u našu školu.

Vidio sam ljubav u njegovim očima, sjajne zvjezdice biofilije. U vidu pozitivnih vibracija, oblio me val dobrote. Poštenja. 

Džon je veoma bolestan. Boluje od leukemije, a tako se raduje poslu što ga je dobio. Sjetih se naših ljendohana, lijenčina, džabalebaroša,  koji su zdravi otišli u penziju.  I ja sam bolestan, radim i borim se za opstanak i egzistenciju. Neću da neko drugi za mene tuca lješnjake i da me hrani.

Otegla se ova zima, snijeg je napadao još početkom novembra i nije se dizao sve do sada. Živa termometra se vrpoljila, napokon digla i prešla onu mraznu nulu. Zapuhao je jugo i počeo otapati snijeg.

Mrak je, još dugo neće svanuti. Vani pada crna kiša. Žubori potok u spavaćoj sobi. Milozvuci klokota i žamora vode probudili su me ovog jutra. Krhotine zgužvanih čaršafa od prljavog snijega cakle se pod uličnom lampom. Iz njih se izmigoljile vodene zmije, gmižu i zavlače se u šahtove, nestaju pa opet izviru na drugom kraju ulice. Po njima plutaju papirni čamci i brodovi. Po lokvama u krugovima plešu iskre vodenih balona. Na sve strane teku potoci nečiste vode. Iz vlažnog tla javlja se prva trava, polegla, sparena, očerupana, kao prljave dlake kose. Prošlogodišnje lišće na živicama boje bakra treperi na jugovini. Fasade građevina mokre od kiše. Isparavaju se bijele magline iz svega u okruženju. Kao gljive iznikoše mokri krovovi kuća.

Predamnom je slika pakla. Gledam u potop kiše, u maglu što kao gejzir izbija iz zemlje, u potoke vode što se odlijevaju. Osjećam katarzu, uzdizanje svoje duše iznad mokre prljavštine svakodnevnice. Kao da s ovom vodom odlaze zimske depresije iz mene, javlja se životna glad. Poželih da bos istrčim van i gacam golim tabanima po lokvama, da plešem kao Indijanci i prizivam sunce da me ugrije.

Ono je tu, skrilo se iza prljavih oblaka koji nadiru i kao svinje ruju modrinu neba. Ukaza se jedan tačka plavetnila a meni srce zaigra od sreće.

Arhiva dnevnika

2010

2009

2008

2007

2006

2005