Prva
asocijacija na pojam pagan bila mi je Paganini – italijanski
violinist, ”đavolji” virutoz koji je svojim načinom
sviranja svojevremeno izbacivao iz kolotečine koncertne sale Europe.
Denis Dželić nije đavolski nastrojen, mada ima nečeg mefisofelskog u
njemu, ali je bravurozno poput Paganinija komponirao svoju knjigu. Za
razliku od prve knjige pripovjedaka Denisa Dželića «Ptice iz
fjordova» koja je više faktografska, koja je elegični
dokument stradanja mahadžirske duše, ova knjiga je univerzalnija
jer se može odnositi na sve apatride Svijeta bili oni Palestinci, Irci,
Kurdi, Židovi ili Bošnjaci. Zašto? Zato jer storije
posjeduju jedan zajednički idiom – pagan – koji je
svojstven svim ljudima ovoga svijeta, jer svi su prije nego što
su postali pripadnici neke svoje kulture upravo bili – pagani
koji nisu poznavali ni sinagoge, ni crkve ni džamije. Zbog tog elementa
knjiga postaje vanvremenska i vanprostorna mada se spominju toponimi
Dželićeve domovine. Dakle u čitavoj knjizi dominira romantičan odnos
prema životu, pagansko-magijski princip obožavanja prirode iz epohe kad
ljudi nisu bili podijeljeni na vjere ni nacije. U podtekstu knjige
osjetno je prisustvo onog perioda ljudskog roda prije nego što
je Bog pomiješao čovječanstvo zavadivši ih stvarajući
stotine jezika. Svih sedam priča prvog ciklusa su apoteoza
sentimentalnom odnosu prema životu ali dati kroz vizuru jednog skeptika
koji, mada je ranjiv – pobjeđuje svojim bolom sve one izazove
života koji ga nastoje smrviti. Čovjek sa zadovoljstvom čita
modificirane motive iz grčko-rimske mitologije koji svoj odraz dobivaju
kroz prizmu svakodnevice u čijem je centru potraga za iskonskom,
praiskonskom ljepotom čija je kolijevka – bol. Izdignut iznad
svoje patnje, oplemenjen besmislom svoga smisla jer je otrgnut od
Zemlje Materice i bačen u Zemlju Domovinu (a ne biramo ni roditelje ni
domovinu, nego voljeno biće i prijatelje!) autor traga za svojim
identitetom prezirući svoje sadašnje stanje bitisanja koje ga
omeđuje nacionalo i vjerski. Kafkijanski turoban, a paganski hrabar on
traga za svojim prapočelom i nalazi sebe u panteizmu: u divnoj
paganskoj himni Prirodi ”Pet godišnjih doba”.
Refleksivna i ispovjedna novela «Paganski poeta» za
poimanje proze, poetske proze, vrlo je blizu onoj poetici kakvu je
svojevremeno izrazio Crnjanski u «Dnevnik o Čarnojeviću».
To je jedan lament zbog izgubljene zemlje, negdje na samoj granici
patosa, ali više ironičan zbog samog ironijskog odnosa autora
prema sebi samom. Pisac, zapravo u duši poeta par exellence,
Dželić slavi život bio on ovaploćen u crvu, ruži, ljubavi prema supruzi
ili traganju za sobom samim kao piscem. Sva ta traganja mu uspijevaju
jer od svih kamenčića svojih sumnji, strijepnji, padova i glorifikacija
Majke Zemlje (Magna Mater gnosticizma) on izlazi kao pobjednik –
čak ne htijući to jer je duboko svjestan besmisla života i još
više, indirektno parafrazira svojim iskazima onu Wildovu
maksimu: «Svaka umjetnost je beskorisna», ali i onu
Pazolinijevu: «Zašto uopće stvarati umjetnička djela?
Dovoljno je sanjati o njima!» U svoje prve dvije knjige Dželić je
apsolvirao problematiku ekspatriote: prva knjiga je bila protest i
vapaj, urlik i trauma, a ovom drugom knjigom se izdigao iznad prve,
što je značajan pomak za osobu koja je do sad bila samo erudita,
ali nije iskazivala svoju literarnu elokvenciju. Erudita je rekao svoje
i u prvoj i u drugoj knjizi, međutim, elokvencija apstrahira spoznaju,
ali i obavezuje pisca da sebe nadmaši jednim novim pogledom na
svijet, jednim novim iskustvom u svojoj trećoj knjizi koja će sasvim
razumljivo biti bosanska, ali iznad Bosne – da bi bila dokaz
univerzalnosti pogleda na život – dokaz, kakav svako djelo
neprolazne vrijednosti treba ima.
