|
Ima
neka nevidljiva veza između izbjeglica i rijeka.U početku su bili
bujica, stihija koja je panično bježala sa samo jednom misli : kako
spasiti glavu. Dva miliona izbjeglica stopilo se u rijeku jada, u
rijeku nade, u rijeku gnjeva. Teku a ne znaju gdje. Mrtvo more je
njihov cilj. Kad su divlji istjerali pitome, kad su konvoji autobusa
danonoćno odvozili ljudsko meso u progonstvo, svaki putnik ponijeo je
po jednu torbu najpotrebnijih stvari, po jedno veliko razočarenje u
pravdu, po jednu neizvjesnost u nesigurnu budućnost, po jednu
neizlivenu čašu žuči i gnjeva i po jednu kesicu suhog
lišća..
Veliki
svijet progutao je tu šaku ljudi i njihov prtljag, izbrisao ih
sa lica zemlje, postali su brojevi. Vrijeme liječi sve, kažu.
Postepeno,
postajali su neki drugi ljudi, sami sebi nepoznati, zalutali u ovom
životu koji im je napakostio. Razočarenje u pravdu blijedilo je polako,
budućnost je postajala sve sigurnija i sigurnija, čaša žuči
davno je izlivena, ostalo je samo suho lisće da im šušti
u bijelim noćima. Te mase mesa postale su ponovo individue, ljudi.
Prestali su biti brojevi. U prirodi Voda neprestano kruži,
cirkuliše. Kiša postaje rijekom, rijeka oblakom, oblak
kišom, kiša rijekom. Sve se obnavlja i vrti u krug osim
sudbina izbjeglica. Jedan izbjeglica je linija sa početkom i krajem.
Njihov progon je i početak i kraj. Vrte se tako krugovi rata. Ovaj je
zahvatio mene moju porodicu, razbacao nas negdje po zapećku svijeta.
Linija života je prekinuta, nju nitko ne spoji.
|
