-Šezdesetih godina vladala je neimaština, bila su teška vremena za srednji stalež. Ekonomska kriza države polako je jenjavala, nazirala su se bolja i sretnija vremena ali i pored toga u našem domu to nismo osjetili. Službenička plata oca bila je jedino primanje koje se moralo razvući od prvog do prvog u mjesecu. O nekom luksuzu nije se moglo ni razmišljati. Brašna i ulja, tih osnovnih životnih namirnica bilo je dovoljno. Putar je bio veoma skup, za mazanje se koristila gusta gumena marmelada boje trule višnje pakovana po pet i deset kilograma. Mati bi debelo namazala marmeladu na vruć kruh iz pećnice, dok se još pušio i pustila me van da se igram. Lice mi je bilo ljepljivo, marmelada se topila i curila niz prste, koji su izgledali kao da sam vodozemac.

Obično pred neki praznik mijesila je kolače. U kuhinji je bio stol i stolice, jedna štokrla, bio je tu i otoman na kom se otac odmarao. Pored lavaboa sa vodom stajao je i grijao ”Preporod” štednjak. Bio je neiscrpna tema za majku i njene prijateljice jer njegova čistoća bio je parametar ispita vrijednosti neke žene. Prljav štednjak i plàta na njemu simbolizirali su lijenu i neradnu domaćicu, mati je provodila sate i sate glancajući i šmirglajući niklovani ram oko gusane ploče. Iz lijevog ugla izbijao je bronzani ror, na njega su se nastavljale dvije harmonikaste savijene krive. U ladici pod pećnicom bili su smješteni limeni kalupi za kolače “šape” u različitim oblicima. Bili su to jeftini sirotinjski kolači bez oraha ali su oni unosili radost i toplinu u dom. Sva soba bi mirisala i nestrpljivo sam čekao da ih mati izvadi iz pećnice.

Mijesila je mama i druge kolače, za Bajram obavezna je bila baklava, pravila je i kadaif i palačinke.

Ali i pored toga, bio sam nezadovoljan, jer želio sam čokoladu, čokoladu sa rižom iz prodavnice „Drine“. Pokatkad sam dobijao “rum pločice” umotane u masni papir ili napolitanke “Adria” veličine usne harmonike. Najviše i najčešće jeo sam “čajne kolutiće”. Ti kolačići sa rupom u sredini postali su simbol mog djetinjstva ali ja sam želio čokoladu i to ne običnu, već čokoladu sa „rižom“ koja je stajala u izlogu prodavaonice.

Kuda to vode male noge dječaka sa zvrkom u kosi. On se tiho iskrada iz dvorišta, napušta djecu koja se igraju, obilazi ”Bućinu kafanu”, prati debeli zid Hotel „Bosne“, na ćošku kod kioska skreće desno, prolazi pored ”Električnog” pažljivo prelazi ulicu prema restoranu ”Kozara”, zaviri u izloge knjižare ”Svjetlost” i zaustavi se pod balkonima.

Poredane u lepezu poput raširenih karata stajale su čokolade iza velikog, debelog, stakla izloga “Drine” tada za njega nepremostive prepreke. Stajao je pred izlogom okraćalih hlača, sa ”Batinim” cipelama bez šnjura, buljio i maštao.

Šta je maštao dječak umazanih obraza od skorene marmelade dok je posmatrao, gutao očima nedokučive čokolade sa „rižom“? U njima su ležale sve njegove želje, sav smisao života sadržavao je pravougaonik čokolade umotane papirom jarko crvene boje sa slikom Japanke koja se smiješila. Preko cijele površine žutim klinastim slovima japanskog stila pisalo je ”Sajonara”.

Tada nije shvaćao značenje te riječi ali vjerovao je da se tu krilo nešto surovo i nepošteno.

Prvi je u mjesecu, poslije podne. Za kuhinjskim stolom sjede roditelji i razgovaraju. Mati čita, ljuta ozbiljna lica. Nije to knjiga, nije to lijepo štivo, to je platna koverta. Pred njom se puši kafa iz fildžana, dimi cigareta. Ona koluta očima.

-Opet nema viška! - s gorčinom u grlu izgovara.

Na stolu leži bijela platna koverta oko nje kao tarot karte poslagane crvene stoje i hiljadarke, kamara žutih banki i bijelih dinara. Na dnu koverte tintoplavom olovkom ispisan je podebljan iznos za isplatu oko koga se vrtio sav naš život.

Tu leži i jedna, kao krojački metar urolana duga lista odbitaka, dugova, kredita, zajmova, samodoprinosa i sindikalna članarina. Svaka od tih riječi uzimala je svoj danak, uzimala zalogaje iz usta proleterske sirotinje.

-Kol'ko dana ima ovaj mjesec? Tricet ili tricetjedan? - zabrinutim glasom zapitkuje.

Jednom mjesečno, najčešće je to bio dan poslije plate, roditelji bi sjedeći uz kafu pravili spisak namirnica koje se trebaju kupiti. Mati je to nazivala fasunga.

“50 kg brašna (meka 0),

8 litara ulja (zvijezda),

2 kg kristala šećera,

2 kg kocke šećera,

1 kg kafe (minas),

1 kg riže,

kaladont (jagoda ili hygija)

albus sapun...” - nabrajala je dok bi otac svojim pedantnim rukopisom zapisivao na komad papira.

-1 kg keksa (čajni kolutići)” - tada bi on namignuo na mene i sestru.

Mati se često vraćala ljuta iz kupovine, svaki put bi neka od namirnica poskupila što se teško uklapalo u njenu računicu. Željela je da ni u čemu ne oskudijevamo, trudila se i dovijala na sve moguće načine da što bezbolnije prebrodimo neimaštinu.

U većim radnjama kao što je bila “Drina” radio je po neki nekvalifikovani radnik koji je trokolicom razvozio fasunge po stanovima. Obično poslije prvog u mjesecu, padao je s nogu od umora jer tada bi se najviše kupovalo.

U ”Drini” je bio neki seljak, sirova, neotesana lica, neobrazovan i bez smisla za humor ali koji je trokolicom ponosno razvozio namirnice pakovane u velike kartonske kutije i gajbe. Mi, djeca, željeli smo da se provozamo u njoj, istrčavali smo pred njega kad se vraćao prazan, iskakali mu pred točkove i molili ga da nas provoza u trokolici.

-Bjež'te ispred točkova! - galamio bi usporavajući i skrećući na ivičnjak.

-Čiko, hoćeš li nas provozati? - derala su se djeca trčeći paralelno s njim trotoarom.

Ponekad je i bio dobre volje, naročito ako je negdje bio počašćen pivom ili čašicom rakije i tad bi dozvoljavao da se poneko dijete popne na trokolicu i vozio ga gradom. Dok je on ponosno sjedio i uživao u vožnji za njima je trčala rulja poderane dječurlije urlajući:

-Može li i nas čikoooo?!

I mene je par puta provozao i to su bili moji nezaboravni trenuci.

Potom se mati uputila u „Drinu“ čvrsto držeći novčanik u jednoj ruci. Ja sam je pratio noseći spisak. Dok ju je trgovkinja posluživala ja sam se osvrnuo ka izlogu sa njegove unutrašnje strane i posmatrao čokolade.

-Kako nemate? - dopirale su do mene mamine riječi kao kroz maglu jer moja čula su bila opsjednuta nečim drugim. Plutao sam sferom čokolade, plivao čokoladnim morima, klizao se čokoladnim brdima.

Kad bi radnik dotjerao namirnice našoj kući bio je to za mene praznik. Posmatrao sam kako vješto nosi vreću sa brašnom, potom se vraća po kartonske kutije iz kojih su virile namirnice. Na jednoj od njih stoji napisana naša adresa i mamino ime. Sortirao bi robu na stol, eksirao rakijicu, dok je mati uzimala dugačak račun i provjeravala stavku po stavku, cijenu po cijenu. I on bi se nadvio kontrolisao upirao svojim debelim prstom u pročitani artikl.

-Što su mi poslali skupi kaladont, zar nije bilo Jagode? - negodovala je mama.

Za cijelo to vrijeme moje oči bile su uperene u papirnu kesu sa ručno napisanim natpisom “keks”.

Iskoristivši mamino prisustvo i njen autoritet zapitao sam:

-Čiko, može li jedan krug trokolicom?

-Žao mi je ali imam još dvije fasunge na kolima!

-Ovdje nema riže! Evo spisak pa sam vidi!

Ponovno provjeravanje da bi se konstatovalo da je vrećica makarona greškom, došla umjesto riže. Obećava je da će sutra dovesti jer ima u našem kvartu još par tura. Čim je izišao mati je sumnjičavo klimala glavom govoreći:

-Trgovci su lopoooovi. Meeene je mislio prevariti!

Uvijek je ona vodila rat sa njima, poslije svake kupovine osjećala se prevarenom i zakinutom, u svakom trgovcu vidjela je lopova koji krade nedužne mušterije.

Brzo bi uzela vreću sa keksom i onako držeći je za vrh procjenjivala ima li tu jedan kilogram ili nema, kolutajući očima, skeptična, uzela je original pakovanje makarona u drugu ruku i vagala još uvijek nesigurna u vjerodostojnost u napisanom jedan kilogram.

-Vadio je keks! - planula je.

Još su mi svježa sjećanja njene svađe sa pekarom kad mi je podvalio stari hljeb. Tad me je uhvatila za ruku, vukla ulicom do pekare i bacila dva hljeba direktno u lice zbunjenom pekaru.

-Vidiš li ovog malog. On je moooj i dobro ga zapamti. Nikada više nemoj ni da pomisliš da mu podvališ stari hljeb. Jes' razumio!

Zbunjeni pekar izvinjavao se i poklonio dvije lepinje samo da bi je umirio.

-Tako treba uvijek s njima, zapamti to jer svi su oni lopovi. - govorila mi je dok smo se vraćali kući.

Sestra i ja smo se bojali njene neke slične reakcije i zato smo sad povikali.

-Nije! Nije - uzvikivali smo jer nismo željeli vidjeti one mučne svađe sa prodavačima a možda bi se i radnik naljutio i ne bi me više htio voziti trokolicom. Malo se umirila i svojom hrapavom rukom otvorila kesu i dala nam po dva keksa ali u njenim očima se i dalje mogla vidjeti sumnja:

-Ovo je samo danas a od sutra ćete ponovo dobijati po jedan... Keks deblja... Nema ovdje kila da Bog kaže... Trebala sam reklamirati... - govorila je sama sa sobom dok bi mi istrčali vani sa ustima punim slatkog okusa čajnog kolutića.

Čovjek je odvajkada imao želje, one su njegov sastavni dio i sjena koja ga prati dok je živ. Želja nas dva puta iznevjeri. Prvi put, to je onog trenutka kad smo je zamislili, kad smo nešto zaželili. Njena neostvarivost čini je nedohvativom, dalekom i stranom. Drugo nevjerstvo želje je kad se ona ostvari jer tada se spozna i shvati da je ona prestala biti želja. Mi u svom biću uvijek težimo ka težem putu, uvijek biramo onaj nesigurniji, naporniji, opasniji put, put prekriven trnjem i mukama.

Sama pojava želje je proizvod vlastitog nezadovoljstva jer da nije tako ne bi ih ni imali. Na ovom svijetu samo luđaci nemaju želje.

Sreća se krije i leži u željama i to traje sve dok se one ne ostvare i realizuju i tek tada razočarano shvatimo da to nije ono što smo zaista željeli.

Danas kao star čovjek, često šetam ulicama grada, zastajem pred izlogom sa čokoladama, tražim onog dječaka u sebi, tražim ga da mu kažem: da je njegovo siromaštvo bilo najveće bogatstvo, najveći dar koji se mogao dobiti, i tada uđem u prodavaonicu i kupim najveću čokoladu sa rižom. Halapljivo je zagrizem i shvatim da ona nema onu slast i ukus najobičnijeg čajnog kolutića.

Oh Bože! Koliko želim da opet želim!