2007

Decembar

Dragi Alene

01. 12. 2007

Sinoć sam sanjao čudan san, sanjao da sam Spyderman. Pustio sam srce da me vodi i vinuo se crnim morem neba i poletio put Švedske. Ono me je odvelo tebi.

Ušao sam tiho u tvoju sobu i u zavirio ti u san. Ti si spavao bezbrižnim snom djeteta. snovi su ti strijemili su ka čokoladnim tablama koje ne smiješ jesti, klizao si se niz brda sladoleda i kupao u moru od Coca Cole. Pa ipak ti si se smiješio u snu.

Namjestio sam ti glavu na jastuku , poljubio u obraz i poletio natrag u svoju sobu.

Ustao sam sretan. Pun mjesec isijavao je mjesečinu tog novembarskog jutra i prosipao je po crnim santama noći.

Meni je bilo drago oko srca.

 

Sretan ti rođendan.

Voli te Dido Denis

 

Septembar, Oktobar, Novembar

Kritikovan sam što sam zanemario dnevnik. Cijelo to vrijeme „skidao“ sam muziku i odlagao je na stranu za neka vremena koja će doći, kad ću imati više vremena da sjedim i šlušam. Sve druge životne aktivnosti svode se na jednu riječ. POSAO.

Ono malo kulture je pod Satus quo.

S jesenjim maglama dovlače se i depresije. Čekam ih i radujem se jer će me odvesti u svijet slova i priča. Vrijeme je da s vratim pisanju.

Juli - August

Čovjek nije grad u kome živi, on je grad u kom se rodi.

Grad nisu ljudi koji u njemu žive nego oni koji ga u sebi nose.

Pričvršćeni hrđavim alkama za rodnu stijenu kao Prometej, prognanici nemaju mnogo putova pred sobom. Kad im otmu grad i otjeraju ih, kad postanu nomadi - lutalice i beskućnici tad se pred njima otvaraju vrata svijeta.

Postaju kozmopoliti, što im daje mogućnost izbora.

Pa ipak i pored ljepote drugih gradova on uvijek traži svoj izgubljeni grad, svoju Atlantidu.

Vrtio sam se, koprcao i napokon uspio istrgnuti iz paukove mreže i sav sretan poletio Bosnom od grada do grada. Prvo moja Banja Luka.

 

U Kopenhagenu me ispratila mutna kiša. Puše se danske njive kao leđa šugava psa. Klizi i izmiče trulo dansko tlo. Kroz nikotinsku šajbu dvospratnog autobusa gledam u suton. Sve je to ludilo, tri vjetrenjače ukočeno stoje kao da me žele zagrliti, lete crni galebovi, nebo se dimi, čipkani oblaci, zategnute tambure dalekovoda. Promiču crno bijele Pink Floyd kave. To su moje krvave oči. vraćam se tamo gdje me ne žele iz zemlje gdje sam nepoželjan.

Ovaj bus na sprat stvarna je moja domovina. Sve drugo je nestvarno, proizvod pogleda krvavih očiju.

Čekala me moja duša u Banjaluci, petnaest godina čekala i tugovala. Čim sam nogom kročio na sveto bogumilsko tlo vinula se u vidu vodene magle i spojila sa tijelom. Prhnuo je jedan pjenušavi talas Vrbasa i kao galebić pojurio ka meni.

Napokon sam ponovo čitav, cijeli.

Vratio se bludni sin majci da mi vida rane. Sunce ispruži svijetao ćilim i on ugazi u sjećanja.

 

Gringo je doveo psa Medija iz Amerike. Legao je pod moje noge i odmah smo uspostavili prijateljstvo. Osjetio sam kako mi liže krvavu ranu na potkoljenici koju sam zadobio dan prije polaska na odmor.

-Pusti ga! Rana će brzo zacijeliti!- Kaže prijatelj.

Od Vrbasa dopire svježina vode koja godi u ovom vrelom ljetnjem danu. Osjećam se prijatno. Osjećam se zdravo.

Pas mi zacjeljuje ranu na nozi, Vrbas mi liže dušu i ja sam sretan.

-Ne plašite se brzaka i velikih valova, t`iha je opasna.- govorio je Ibro. Spuštali smo se iz Karanovca Vrbasom. Zelena guja nosila nas je na svojim leđima.

Gumeni čamac zavrtio je veliki vir. Nevidljiva snaga vuče za noge, povlači, želi da utopi. Osjeća se moć i snaga vodenoga vira.

-Ovdje se već troje utopilo! Umirimo se i prepustimo volji vode.- kaže mi prijatelj.

Vir zahvati čamac i odvuče u t`ihu gdje je najopasniji. Polako ga okreće, vrti. Vodene vile Vrbasa svojim hladnim prstima traže po nogama ožiljke od sedre kojim je obilježila svakog Banjalučanina. Vrbas voli svoju djecu, zaljulja čamac, još jednom zavrti i pusti niz struju. Brzak nas ponese i otplovismo u sigurnu vodu. Kako je lijepo biti voljen od jedne rijeke.

Materijalni uspjeh, dobra kola, kuća, vikendica na moru, to je cijena jednog čovjeka. Iz razgovora s drugima iz dijaspore shvatio sam da sam samo ja gubitnik. Poslije velikog pada svi su se digli sem mene. Ja se gušim u kalu i blatu materijalne pasivnosti i nezainteresiranosti.

Opasno je biti pjesnik, danas nitko ne čita. Zalutao sam u ovo vrijeme. Po nekim novim paradigmama i vrijednostima cijena jednog čovjeka moga kova; sanjara i romantika, jako je niska. Ovakve ostavljaju po strani.

Danas nitko ne voli pjesnike. Ja sam idiot, poeta.

Zbog toga se odričem ljudi i družim sa prirodom.

Ušao sam u zgradu gdje sam nekada stanovao. Hladan hodnik haustora progutao je nesigurne korake. Pognute glave pozvonih komšinici na vrata. Nisam imao snage pogledati u moja vrata, stidio sam se, krivo mi je jer sam ih iznevjerio.

Kad sam se vraćao od komšinice opet isto stanje. Prolazio sam ispod mojih prozora, ponovo isto stanje mučnine. Kad sam odmakao nemadoh snage da se osvrnem, samo sam grabio naprijed, naprijed u bespuće m`ore s kojom ću večeras leći iza nekih novih tuđih vrata.

Tražim grad koji nosim u uspomenama. Nema ga, nestaje pod najezdom ruralne i urbane sredine, sve je novo. Tek ponegdje se pojavi skrhana, klonula kućica prislonjena uz moderna zdanja. Izdiše polako u smiraju novog milenija, pati i stenje za dušama koje je štitila. Povila se kičma grede, popucali crijepovi. Osvajaju je lijane i bršljan porobljavaju, gutaju kao piton.

-Što manje uspomena, duži život!- kaže prijatelj.

Vidim samo ono što želim vidjeti, čujem što želim čuti. Šetamo ljubav moja i ja gradom u traženju sjenki uspomena. Pa ipak ostalo je nešto netaknuto. Stablo kestena pod kojim sam je prvi put poljubio.

-Hajde da se opet ljubimo, u inat svemu, u inat prolaznom vremenu, ratovima, mržnjama. Sve je prolazno sem ljubavi.

-Tebi je ovo sunce udarilo u glavu.- kaže voljena osmjehujući se zavodljivo.

Juni

 

Ovih dana budim se svako jutro s nekim čudnim osjećajem. U meni, kao gejzir, vriju životni sokovi. Priroda traži svoje ja se opirem. Miriše ljeto, to je to!. Prepoznatljiv miris topline, vatrena boja sunca, lastavice, miris ruže, slani dah mora. Tijelo se prenulo, nešto traži a ne zna ni samo šta.

Čudna stanja preživljavam, ide mi se nekamo. Nije to ni priroda, ni sunce, ni domovina, nešto drugo, više.

To je životna glad. Osjećam da se nisam naživio.

Ide mi se negdje. Nešto me vuče, nešto me tjera. Mlaka toplina jutarnjeg sunca uvukla se tiho u sobu. Sunce je zavirilo u kutak moje samice, obasjalo tastaturu po kojoj tipkam. Moji prsti miluju rasuto zlato.

Trgni se čovječe! Probudi se!- Kaže ono.

Ja škiljim i gledam u život u svijet kroz ekran kompjutera.

Razbi ga i izađi van među ljude.

Ne mogu. Bojim se.-odgovara netko u meni.

Kraljica 

(bajka o bajci)

 

Danas je u našu luku uplovio jedan veliki brod. Topovska salva najavila je uvaženog gosta. Gracioznim hodom pojavila se jedna kraljica. Njene noge gazile su crveni tepih koji je bio prostrt pred nju.

Moj grad posjetila je Danska kraljica Margareta II..

Sama riječ kraljica asocira  jednog Bosanca koji je živio u komunističkom sistemu na bajke, na: „preko sedam gora, preko sedam mora živjela je jedna kraljica …

Sjedio je dječak sa knjigom u ruci i vjerovao u čuda, vjerovao u ljude, u vile i vilenjake. Braća Grim i Hans Kristijan  Andersen punili su njegovu glavu svakojakim čudima. Poželio je nešto.

Radosni građani mašu danskim zastavicama, bacaju cvijeće.

Kraljica Margareta je lijepa žena, vitka, visoka, šešir joj uvijek na glavi.

Šeta glavnom ulicom. Oko nje svita bez velike pompe i raskoši. Ona paradira i maše.

Prošla je pored mene. Vještački osmjeh joj nije silazio sa lica.  Dvije ekstremnosti, dva pola, kraljica i prognanik se pogledaše i nasmiješiše.

Duhovna je, kulturna, lijepih manira i dostojanstvena. Umjetnica, slikar, koreograf, dekorater, pisac. Blago se nasmiješila. Veličanstvenim hodom otišla je dalje mašući drugim sretnicima koji su stajali u špaliru.

Mene je obuzela tuga. Bilo mi je teško.

Shvatio sam nešto što me je rastužilo, shvatio sam " JA sad preko sedam mora… JA sam preko sedam gora…da je ovo kraljica, da su oko nje princeze, kočije. Shvatio sam da nema moje knjige bajki.

Ja sam u bajci.

Maj

Maj je najljepši mjesec u godini. Sve buja sve pupa, cvjetovi se otvaraju, trava vrije iz zemlje a ponekad zamiriše ljeto i najavi svoj skori dolazak. Miriše život i njegovi skokovi.

Prije par dana trebao sam trebao preuzeti slavljeničku tortu za 50 osoba. Slavljeni puni šezdeset i firma se radovala besplatnom komadu kolača. I kao što sam pretpostavljao plesao sam s njom oko automobila. Obe ruke zauzete a trebam otključati auto. Poslije nekoliko pirueta i krivina uspio sam je sačuvati. Izgubila je prvobitnu formu, naborana i deformisana, doduše sačuvala je sve epitete torte ali sve to je izgledalo nekako nakaradna i jadna. Danska zastava se iskrivila. Sa desne strane umočio sam set ključeva u tortu, stomakom sam je držao sa druge strane. Morao sam otići kući da promijenim odjeću. Čim sam ušao u stan upalio sam kompjuter i otišao se tuširati.

Opran i svjež sjeo sam za kompjuter. Htio sam ovo zapisati, na tastaturi je bilo malo šlaga sa torte.

Smijao sam se samom sebi.

----------------------------------

Nosim lijepe uspomene iz Švedske gdje sam proveo prošli vikend. Lijepo je imati djecu, unučad, pa i zetove. Prije par godina napravio sam šemu porodičnog stabla. Šokiralo me kad sam shvatio da nas je četvero. Sad smo kod broja sedam.

----------------------------------

Puno je tuge na blogu. Prestao sam pisati ozbiljne teme i počeo se zezati i pisati komične scene iz kampa, o mentalitetu našeg naroda, manama, odnosu prema životu, kulturi itd.

Dok smo boravili u Azil centru organizovao sam za bosanske nane i dide „kulturne“ obilaske Danske. Želio sam ih izvući iz samački sobica, depresija, nostalgije i odvesti negdje u parkove u prirodu. Bio sam im vodič i prevodilac. (Nimalo lak zadatak) U toj šarolikoj grupi bila je i moja punica. Zvat ću je Muhiba u ovih nekoliko zapisa. Tu je i Šefka, Minka Apaurinka i drugi. Dešavale su se komične situacije koje sam pokušao ukratko opisati.

Tolstoj

-Kupila sam ti komplet knjiga!- javila je telefonom iz Sarajeva.

-Koga ?

-Ne znam, neki Rus, ti to voliš, znam ja. Ja se vraćam za mjesec dana pa me sačekaj na aerodromu.

Muhiba svake godine ide u Bosnu na odmor. Boravi u Sarajevu kod druge kćerke par mjeseci. Jedne godine poslala mi je kamionom jedan komplet knjiga. Javila je adresu i datum tako da znam kad ću preuzeti paket. To je predgrađe Kopenhagena i udaljeno je nekih 60-tak kilometara od grada gdje mi živimo. Meni ništa nije teško kad su knjige u pitanju. Uputio sam se vozom i uspješno obavio prijem paketa. Potom natrag u voz i kući. Pola dana sam izgubio ali vrijedilo je. Knjiga je za mene uvijek bila  najljepši i najveći poklon.

Slatka jeza radoznalosti obuzimala mi je tijelo. U kupeu nije bilo gužve, bio sam jedini putnik. Oštrom ivicom ključa nasjekoh ljepljivu traku. Volio sam miris knjige. Trenutak nepažnje i umalo da mi se kartonska kutija ne prevrnu, nage se i nešto pođe sipati iz nje. Rasuo se bosanski grah kupeom S-voza kao dukati.

Istresao sam ostatak graha u plastičnu vrećicu za smeće i pobjegao u drugi kupe.

Tek tamo sam izvukao prvu knjigu. Gledam Tolstoja, umnu glavu, kroz staklo posmatram rasuti grah. Jing i Jang. To je moj život razapet između kulture i banalnosti.

-Šta bi sa onim grahom što sam poslala sa knjigama?

April

 

Behar se prosuo Danskom, okitio se jorgovan, izbila prva trava. Proljeće je ove godine poranilo, kao nikada do sada u zadnjih stotinjak godina. Danci se razgolitili, sunčaju se, mažu zaštitnim kremama. Meni je trebao samo jedan dan na suncu pa da pocrnim i još više da se stidim svog tena i boje lica kad sam među njima.

Nisam putovao na Sajam knjige. Izdala me kičma par dana pred sam polazak. Ova godina počela je loše što se tiče mog zdravlja. Nešto mi kaže da će ovo biti jedna mučna i bolna godina.

Igrao sam golf. Moj šef Flemming uputio me u sve tajne tog zanimljivog sporta.
Obratio mi je jedan igrač golfa, na njemu Diadora majica, kačket Nike, kožne rukavice. Vuče kolica sa golf priborom.

-Izvinite, jeste Vi Johanes W. Jensen,

-Ne! Zašto?

-Želio sam upoznati mog protivnika.

Kakav Jahanes W. Jensen, mislim se zar ti ja ličim na danca.

Proveli smo vikend u Švedskoj vikendici. Jet-set sve dok se ne popije a onda budale kao i svi pijani ljudi. Histeričan smijeh, pjesma, jelo i samo jelo. Bilo je lijepo u novoj vikendici mog direktora Tommya. Prošle godine pomogao sam mu prilikom gradnje i on se odužio time što je pozvao sve koji su na neki način doprinijeli radom da se kuća izgradi da provedemo vikend. Došli smo sa ženama tako da je bilo zaista uzbudljivo.

Ismet Bekrić je objavio Banjalučke žubore broj 9. Moja malenkost zastupljena je pričom Svijet kao predstava. Uvijek se radujem ovim knjigama jer su dokaz da još nismo nestali. Žubori su eho našeg vapaja koji nitko ne čuje.

Una je ušla u deveti mejsec i svakom danom sve više i više napreduje. Raduje se svakoj mojoj posjeti. Saznaje polako i spoznaje stvari oko sebe.

 

Mart

Mart kupi škart, kaže se kod nas. Zima nije iznevjerila ove godine, malo je kasnila ali se ipak pojavila u svoj svojoj moći i ujela kao ona to zna. Mart je poslao vjetar da je otopi i bijele šampite snijega za tili čas postadoše prljavi čaršafi izgužvani i pobacani oko puteva. Vrijeme je bolesno. I ljudi su bolesni. Po Danskoj se ganjanu policajci i omladina.

Uniforme, policija, helikopteri, barikade, vatra, suzavac, dim, kaos po ulicama. Sve me to na nešto podsjeća. Mladi autonomaši brane svoju kuću, policija je opsjeda. (Eh, da sam ja mogao tako braniti svoju kuću.) Valjda zato postadoh njihov simpatizer (ma koliko to pogrešno bilo).

Plač u snu

------------------------------------------------------------

Sinoć si plakala u snu!

Šta te mori ljubavi moja?

Boli li te?

Il su zli demoni rata oko tebe?

Možda vojnici što te otjeraše od kuće?

Otkucaji klimaksa?

Zamišljeni ljubavnik?

Ili je to od sreće?

 

Čuo sam te draga, sinoć si plakala u snu!

Probudili su me jecaji.

 

To si ti sanjao, ja sam tebe čula da plačeš!

--------------------------------------------------------------

Februar

Nisam pisao ovih dana. Vrijeme mi je oduzela jedna druga zabava. Sve ove dane „skidao“ sam muziku sa interneta. To nije bilo legalno ali šta sam mogao jer to je bilo jače od mene. Uplovio sam u mladalačku luku, vratio se u mladost i u transu preturao po policama sjećanja. Ustajao bih rano jutrom i kopirao albume koji su za mene nešto značili tih godina, zgrtao muziku kao krtica i odlagao u kompjuter.

Poslije preslušavam, zatvorim oči i pustim da me valovi nota ponesu u zadimljenu tinejdžersku sobu. Vidio sam svoj gramofon Turandot, snopove albuma. Vidio sam mladića kako sluša muziku, oči mu pune želja i nade. Lice mu je sjajno. Nema podočnjake rakuna, ten boje zemlje ni urezane klisure bora. On je sretan jer pred njim je VRIJEME.

Zima se dugo opirala ove godine da bi na kraju pokazala svoje zube. Ujeda polako i blago da pokaže da ona to može i da je globalno zagrijavanje atmosfere ne brine mnogo.

Alen je proveo jednu nedjelju dana kod nas. Mi smo se trudili svim silama da mu ugodimo ali nije bilo dovoljno da mu zamijenimo roditelje. Odmah prvu veče rekao je: „Hoću kući!“

Strahovao sam od njegove reakcije svaku veče. Čitali smo mu priče, puštali crtane, filmove ali uzalud. Još je on mali, tek su mu četiri godine i nešto.

Napokon je dočekao i taj petak da se vrati kući u Švedsku.

Kad sam ga nazvao telefonom on je rekao:

„Meni je kod vas bilo dosadno. Ja više nikada neću doći.“

 

Januar

 

Mnogo je planova i želja za ovu godinu.

Krajem aprila planirao sam posjetiti Međunarodni sajam knjige u Sarajevu. Prethodne dvije godine tamo sam promovisao prve dvije knjige. Bilo mi je lijepo i namjeravam produžiti tu tradiciju.

Upoznao sam tamo nekoliko istomišljenika, ljudi sličnih sebi i oni su mi ukrasili život.

Ove godine ne namjeravam izdati novu knjigu iako je spremna za to. „Svijet kao predstava“ čeka neka bolja vremena. Oglasit ću se u novim Banjalučkim žuborima sa zapisom Kino Kozara.

Planirao sam smanjiti pušenje. Teško će to ići ali pokušaću.

Često se pitam ima li smisla pisati, baviti se teškim, nezahvalnim poslom, ima to svoje loše i dobre strane.

Svojim pisanjem nisam ništa zaradio, nije mi to ni bila namjera, nisam stekao ni neku slavu, nije mi to ni bila namjera.

Ovaj zapis počeo sam sa željama.

Ponovo sam počeo želiti. Pisao sam ranije:- Danas se procjenjuje da prosječan čovjek ima 474 želje od kojih se 94 smatraju potrebom. Ja imam samo jednu želju. želim da ponovo želim.

Ponovo ću na odmor u Bosnu i Hercegovinu. Ponovo ću lutati njenim gradovima uzaludno tražeći prijatelja.

Ulazim u Novu godinu ranjenih pluća. Čeka me težak posao da održim nivo i zadržim svoje radno mjesto, prognanici moraju dvostruko više raditi.

Težak je život nas umjetnika!

 

 

 

Arhiva dnevnika

Dnevnik za 2005

Dnevnik za 2006