Zašto sam bio danas tužan?
Vratio sam se kući i
malo prilegao poslije posla. Nosio sam grijeh na savjesti, koji mi nije
dozvoljavao da se odmaram nego je kljucao jetru u meni.
Negdje na sjeveru Norveške, u samim njedrima boga Odina nastaju hladni razorni vjetrovi.
Oblaci puni leda i
snijega krenu put juga. Napuhane sive mješine nose hladnoću koja
ledi krv u žilama, nose snježne pahulje.
Ove jeseni on se razlijenio, zaspao, zaboravio.
Sunce se tome radovalao.
Klima je ove godine
načinila grešku i mnoštvo sunčanih dana obasjalo je
Dansku. Tako je ove jeseni umjesto sezone kiša i mutnih oblaka
zatajila i pozlatila jesen sunčevim zrakama. Topilo se zlatno
lišće sa drveća, lelujajalo i polako padalo. Suhi plameni
listovi lelujali su kao vatreni leptiri. Skupljali se i plesali oko
drveća u ritmu blagog povjetarca.
Varljivo sunce je opasno posebno u ovim klimatskim uslovima gdje se vrijeme munjevito mijenja.
Toplina sunčeva sjaja zagrijala je kasnu jesnju travu, zavukla se pod zemlju i prenula usnulu ovčicu.
„Zar je već proljeće?“-zapitao se cvijet ležeći u kolijevci sjemena.
Sumnjivo je izvila svoju
glavu iz korijena i proškiljila. Ugledala je sunce kao
neprikosnovenog gospodara na modrom nebu i par bijelih zečeva oblaka
kako skakuću oko njega. Ovčica se ohrabri, izvi svoj tanki vrat i
isprsi nad vlatima trave.
Višegodišnja
zeljasta biljka visine do 15 cm , naseljava utrine , livade prosjeke u
nizinama i brdima voli i urbane površine . Cvast čini glavicu u
sredini sa žutim cjevastim mnogobrojnim dvopolnim cvjetovima dok su po
obodu smješteni bijeli ženski jezičasti cvjetovi . Poćinje
cvjetati od aprila kroz duži vremenski period .
Mali žuti cvijet opleten
bijelom čipkanom kragnom oko vrata nasmiješi se na sunce,
nasmiješi se životu. Sunce joj uvrati osmjeh. Jedna kap rose
kapnu sa travke i napoji cvijet. Zacakli se kao da je lakiran.
Medonosni cvijet
tratinčica, instinktivno je tražio pčelu da je nahrani svojim medom.
Osvrtao se. Nije je bilo, samo more pokunjene jesenje trave.
Pčele se nisu mogle namamiti varljivim jesenjim suncem.
Ima li smisla živjeti samo za sebe? –pitao se cvijet.
Sam je.
Na livadi su samo jedna ovčica i jedan pogrbljen radnik.
Kupio sam suho
lišće tankim grabljama, tovario ga u tačke, odvozio nedaleko od
travnjaka kog sam održavao i istresao u jednu rupu, određenu za
organski otpad,. Čovjeku koji voli prirodu, koji joj se klanja, jednom
paganinu kao što sam bio sam, nije promakeo cvijet ovčice koji
se rodio tu pred mojim očima.
Travnjak nije bio lijep
kao u ljeto kad sam ga kosio i održavao. Trava se povila, pokunjila,
ona se nije dala prevariti varljivom sunčevom sjaju.
Jedan život koji je nastao zahvaljujući toplini sunčeve energije stajao je pred mojim nogama.
Ukrasio je jesen mog
života. Pred cvijetom su mnoge opasnosti. Živjet će ovisan o suncu.
Prvi mraz sumraka ubit će ga, ako i preživi cvokotaće od zime cijelu
noć u mrazu i mraku.
„Neka ga! Nek živi!“- pomislio sam u sebi i nastavio sa radom.
Mnogo je lišća, mnogo puta sam napunio tačke i odvezao.
Bio je potreban jedan trenutak nesmotrenosti da ubijem život. Zgazio sam ga točkom tačaka.
Ležao je mrtav dok su ga milovale sunčeve trake.
Eto zašto sam bio tužan danas, devetog novembra 2005-e.
Pogledao sam kroz prozor. Vidio sam armiju surih oblaka kako se gomila na nebu.
Oktobar
Često se zapitam: NISAM LI JA PREMEKAN ZA OVAJ ŽIVOT?
Ušli smo u
oktobar, mjesec plamenih boja umirućeg lišca i krvavo obojenih
sumraka. Polako stežu prvi jutarnji mrazevi, klonula trava posustaje,
valja se i liježe umorna i stara. U meni se budi životinjski nagon,
nagon vjeverice da sakuplja žirove za nadolazeću zimu.
Tiho se dovlače jesenje
depresije s prvim jutarnjim maglama. Vidim ih na rosnim oknima, cure i
slijevaju se niz njih kao nikotinski katran mojim plućima. Magla se
uvija oko grada, ta sura mačka mota se oko nogu, prede. S maglom se
šunjaju rospije, one su tu uvijek u zimskom snu ali magla ih je
istjerala van iz jazbine. Još su polubudne ali podivljaće one,
znam ja to.
Ovdje je sve konzervirano i hermetizirano.
U ovom mjesecu je i moja
majka rodila jednog zbunjenog dječaka, udahnula mu život plućima
ljubavi a on se drznuo i zakukao na život. Nije se dobro roditi kad
priroda umire, posebno za njenog sina, sina prirode.
16 oktobar 2005
Svakom danom sve
više ličim na oca Abida. Otisak njegovih bora utisnuo mi se u
lice. Kad se pogledam u ogledalu, vidim njega, moga lica nema, nestalo
je na misteriozan način.
Očevo lice raspada se po
zemljom, trune i otpada sa lobanje. Svakog dana otpadne po neki komad
mesa, krti se kao kula od blata. Na mom se vidi taj isti odraz, ja
trunem u životu.
Nije samo to, počeo sam
se mijenjati, osjećam da se i moje duhovno stanje mijenja i sve
više liči njegovom. Primijećujem i prve tragove sarkazma kako me
polako ali sigurno osvaja.
Gdje se sakrilo moje lice? Gdje je nestao onaj znatiželjni pogled, pogled koji je se napajao životom i njegovim sadržajem?
Sutra će mi biti
rođendan. 52-gi ili 152-gi, više se i ne sjećam koji je po redu.
Nije to moj rođendan, to je od nekog drugog. Ja nisam ni rođen, ja sam
još u majčinoj utrobi, valjuškam se u toploj vodi. Ja ću
tek biti rođen. Ovaj protekli život je bio jedan loš san kog ću
zaboraviti čim krisnem i najavim svoj dolazak u smrtni svijet.
Čovjek se rađa i odlazi sa njega sa vriskom.
Zašto se čovjek ne rađa sa osmjehom?
Pa ipak sjedim i čekam
Alena i Adisa, da me nazovu i čestitaju. Sabina je već čestitala
elektronskom razglednicom sa sloganom TI SI POKLON SVIJETU. Selma i
Samir su još juče došli sa poklonima i obogatili mi dan.
Moja ljubav Sena se smiješi bez prestanka. Znači ima ljubavi oko
mene samo je trebam prihvatiti.
A ono moje lice što je nestalo, eno ga na Adisu, na Alenu, u Sabininom osmijehu u Selmi.
Sretan ti rođendan Denise.
22-10-2005
Prošlog mjeseca
septembra sam bio zauzet pripremom štampanja i izdavanja knjige
„Paganski poet“ koja bi uskoro treba izaći na vidjelo dana.
Za veliko čudo ova jesen
nije kišovita, mijenja se klima u Danskoj. Danska jesen počinje
ličiti bosanskoj, počinje jutarnjim maglama i mrazevima koji se uskoro
stapaju u lijepe sunčane dane.
Ne šetam, dovojno
se umorim i rekreiram na poslu. Ovdje i ne volim šetati,
najljepše je sjediti u radnoj sobi i odmarati se.
U oktobru me je spopala
webomanija. Sa kompjuterom čovjek nikada nije sam. U svom životu stajao
sam ispred mnogo raskrsnica, skretao sam na jednu ili drugu stranu. O
ispravnosti tih odluka ne bih sad, o sudbini ne bih sad, o
egzistancijalizmu ne bih sad. Sad bih govorio o nečem drugom. O svojoj
novoj ljubavi.
U jesen mog učmalog života ušla su dva unuka i kompjuter.
Neću sad ni o unucima o tadva zlatna broša na iznošenoj odjeći života...
Poslije kaosa i rata
koji je ostavio duboke tragove u meni kompjuter me je osvježio, vratio
mi želju za životom. Ima tu mnogo magije, postao sam ovisan o njemu.
Popratni elementi kao e-mail ili web stranice, internet i itd otvorili
su mi vrata svijeta, stvorili mogućnost izbora koju sam bio izgubio u
izbjegličkom druženju sa svakojakim ljudima. Očarale su me imponirajuća
simetrija i geometrija. Kompjuter nikada ne zataji, on uvijek
izvrši zapovijest, ne buni se i pregovara. On bez pogovora služi
svojoj svrsi i namjeni.
On je stvorio čovjeka
malim Bogom, stavio mu svijet na dlan. Nema osobe koja ne može naći
nešto za sebe. Surfaš po lijepim stranicama života. Tu su
milioni stranica o kulturi, umjetnosti koji otvaraju vrata biblioteka,
galerija, muzeja.
Napravio sam web
stranicu. Promijenio sam ime, to je kao prepravljanje vlastitog života.
Stavljaš lijepe slike koje se tebi dopadaju, ružne
izbacuješ. Svaku grešku brzo uvidiš i za čas je
ispraviš. (sa životom to ne ide tako lako). Pišeš
imaginarnom prijetelju o čemu želiš, dopisuješ se. Čak i
kad mi nitko ne piše, sam sebi pošaljem e-mail iz
škole gdje radim i kad dođem kući „radujem se“ kao
Mister Bin božičnom poklonu.
I tako, jedna mašina mi je zamijenila fizičko prisustvo ljudi i postala mi iskrenim prijateljem.
Do kada?
Dok se ljudi ne poprave!
