|
Dnevnik 2009
 Decembar 09 Vani je minus četiri, snijeg zatrpao putove, još pada, sipa kao iz
rukavice. Jutro je, šest sati. Ja sam prvi, gazim snijeg cijelac, probijam se
kao planinar. Snijeg mi do koljena. Iza cipela ostaju crne rupe. Zgrada škole zgrčila
se pod teretom snijega. Niz rubove slamnatoga krova vise čipke ledenice. Kao
orgulje sviraju na jutarnjem vjetru. Zrak
je oštar i bode u plućima, nos curi. Osjećam moja pluća, kašljem, imam blagu
nesvjesticu, glavobolju. Mislim da opet imam upalu pluća. Ja, lopata i moja jeb... sudbina zgrćemo snijeg. Često pljunem da provjerim krvarim li. Tako jedan bosanski pisac u izbjeglištvu životari u tuđini. Kakva
zemlja, takav i pisac. Misli mi se otele i odlutale u domovinu, među izdavače, lektore,
štamparije, sajmove knjiga i sve one koji su me iskoristili. Pohlepno uzimaju
pare iz krvavog ispljuvka jednog pisca radnika, prognanika. Kažu da zgrćem pare u Danskoj. -Derite ga do gole kože! – misle u sebi. Ja nisam zloupotrebljavao blagodeti danskog sistema, glumio budalu
da bi me poslali u prijevremenu penziju i dovijao se na sve moguće načine da ne
radim. Ja sam ambasador svoje zemlje i hoću da zadivim dance marljivošću i
poštenjem. Zamahujem širokom lopatom, iza mene ostaju uske stazice širine lopate.
Povremeno pljunem i nastavljam sa poslom. Veliko je dvorište, mnogo staza
trebam napraviti, do svake učionice, do parkinga, do glavnih ulaznih vrata, do
šupe gdje su smještene sanke i skije. Ja, lopata i moja jeb... sudbina borimo se za opstanak u ovoj
prokletoj zemlji. Svaki deseti metar sniježne prtine nagrdi krvavi upljuvak. A
okolo se bijeli snijeg, po njemu pada žuta svjetlost uličnih lampi. Opet sam tu
u javi, tijelo mi gori od vatre samo su mi misli zamrznute. Vidim oko mene
gigantske šampite i divlje jagode nemarno pobacane po njima. Nostradamus kaže da je broj 9 najveći od svih primarnih brojeva, da je
simbol Velike ideje i da u sebi sadrži karakteristike svih brojeva. Trostrukim
trokutom predstavlja sliku triju svjetova. Devet je ključ ezoterije i
inspiracije - Somma teosofica. Devet je i zbir prva tri svijetla broja, 1 i 3 i
5, što označava vrhunsku Tajnu posvećenja. On predstavlja i sve aspekte Majke
Prirode i preko njega se spoznaju tajne Neba i zemlje, te on tako simboliše
Veliku Trijadu: Bog - Svemir - Čovjek.
Devet je muza, devet je argonauta, devet je anđela, devet mjeseci
žena nosi plod svoje utrobe. Broj devet je magija i tajanstveno i beskrajno i
nedokučivo. Za mene je broj devet simbol ropstva, progonstva, lutanja, odiseje,
nedokučivosti, odbačenosti, promašaja. Evo i ova
godina odbrojava posljednje dane. Vuku se godine lijeno kao prebijen pas. Svaka
od njih odnosi sa sobom dio mene, svaka objavljena knjiga takođe odnosio dio
mene svaka neobjavljena još više. Šta reći o 09? Zajednički atribut za ovu godinu mogao bi se definisati sa
jednom riječi: godina bolova. Zašto? U decembru protekle godine preživio sam tešku saobraćajnu
nesreću. Bez ijedne ogrebotine napustio sam potpuno uništen automobil. Moj
anđeo čuvar me je spasio ali već u januaru kao da se naljutio na mene. Već u
martu dok sam velikim škarama sjekao živicu kičma je kapitulirala. Pao sam pred
školom gdje radim i ležao desetak minuta potpuno oduzetih nogu. Moj radni
kolega nije bio sretan što me vidio takvog, prozreo sam njegovo nezadovoljstvo
i nisam otišao kiropraktičaru da namjestim kičmu. S izuzetnim naporom i
bolovima sam radio dvije nedjelje. Kasnije su mi se vene upalile. Još veći
bolovi uz oticanje noge i prženje. Tri mjeseca tako sve dok nisam odlučio da se
javim doktoru. Pencilini su jedva ugasili upalu, čak je predloženo da operišem
vene. A onda pred sam kraj godine nova upala pluća. Ponovo pencilini i tako ulazim u novu godinu. Na
intelektualnoj osnovi, mogao bi je slobodni nazvati godinom fijaska. U aprilu
sam trebao promovisati „Svijet kao predstava“ ali zbog obimnog posla izdavačke
kuće došlo je do zastoja. - Za sljedeći sajam. – kaže izdavač. Ostala je
nada. „Svijet kao predstava“ je dobra knjiga koja zbog okolnosti što se
dešavaju oko objavljivanja samo istinito potvrđuju obuhvaćenu temu knjige,
posmatranje svijeta sa margina života. Ipak,
objavljena je zbirka učesnika manifestacije „Treći Novosarajevski Susreti“ pod
nazivom Balkansko pero gdje je i moja malenkost zastupljena novelom „Muha“.
Čini mi izuzetnu čast da sam tu zastupljen. Odlučio sam
objaviti „Bajka za Unu“. Uz nesebičnu pomoć Ibrahima Osmanbašića i Merside
Sadiković Osmanbašić, Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo će je objaviti. Što se tiče
stvaralaštva bio sam produktivan; napisao romane „Pod kletvom“, „Bajka za Unu“,
te nekoliko pripovjedaka i novela. Odlažem ih za sada u mapu „Nesortirane priče“
neka čekaju bolja vremena. Pa ipak
meni su najdraže kritike naših ljudi, onih strastvenih čitaoca kakav sam i sam,
kao ova napisana od strane naše književnice Merside Sadiković – Osmanbašić
vezano za knjigu „Ptice iz fjordova“: „...Još uvijek čitam tvoju prvu knjigu (došla sam skoro do kraja) i mogu ti reći da je knjiga fantastična, knjiga koja bi trebala biti u školskoj literaturi. Svaki put kad pročitam jedan dio, tj naslov, pomislim u sebi : E ovo je super! Međutim kako čitam dalje , za svaki dio kažem isto, što znači da ne možeš iz knjige ništa izdvojiti i reći da je nešto manje zanimljivo od predhodnog. Knjiga je napisana da se čita "u dahu", pa kad se pročita, da se opet čita "u dahu", knjiga koja me do kasno u noć ostavlja budnu, knjiga koja je jedno izvanredno štivo za generacije i generacije iza nas. Knjiga...nemam riječi da je opišem, ono što doživljavam kao čitalac..svi ti likovi, scene, dramaturgija, psihološka stanja svakog lika, a sve bez imalo mržnje. To me najviše fascinira. To govori i o tebi, a i o svima nama kakve smo mi veličine. Pokazao si nas u pravom svjetlu. Imala bih još puno toga pisati... Oktobar Rođendan 55        Septembar
Zašto? Moj duhovni lider je
Lao Tce, tvaorac taoizma, tu su Dalaj Lama i Mahatma Gandi čije sam principe
i životne filozofije slijedio. Pružao sam i drugi obraz sa suludom nadom da će
sve biti bolje ali život me i dalje šamarao. Vrijeme je da uzvratim. Zašto? Jedan plavokosi dječak
vozio je bicikl oko zgrade, zastao je pred ulazom ugledavši me kako se vraćam
sa posla. Mogao je imati, četiri do pet godina, nosio je naočale sa debelim
staklima. Oči su mu bile krivo postavljene jedno je gledalo pravo drugo negdje
prema nosu. Čekao je da se približim i onda je rekao. -Jesi li ti niger? Zbunio sam se.
Rasizam je za odrasle, vjerovao sam, pa
me je to totalno izbacilo iz takta. -Pizda ti materina! –
dreknuo sam na bosanskom jeziku. On se trznuo i
pobjegao u haustor. Sačekao sam minutu dvije ne bili se pojavio njegov otac pa
da ga zgazim onako u afektu ali nije se ukazao. Poslije sam
razmišljao. Na Danskoj televiziji često govore o rasizmu, posebno usmjerenom
prema muslimanima. Pitam se šta je demokratija. ...Vozač autobusa
nije htio povesti djevojku, umotanu arapkinju... Brane im da nose povijene
glave... Bombarduju njihove gradove... Vrijeđaju islam crtajući karikature Muhameda...
Mnogo je toga ovdje. Zabrinuo
sam se jer sam tada iskreno poželio zlo tom dječaku. Poželio sam ga ubiti,
satrati, bez imalo grižnje savjesti. Sutradan sam se stidio tih misli. Zato moji danski prijatelji ne krivite mene ako
jednog dana učinim nešto strašno, krivite sebe i svoju prljavu demokratiju.
Sretan
ti rođendan! Ne
znam koliko ćeš napuniti ovog rođendana, za mene si uvijek
kao da ti je dvadeset pet. Tvoj lik mi se tada utisnuo u sjećanje i
ostao
zauvijek na broju 25. Ne boj se bora koje dolaze, za mene ćeš uvijek
biti
mlada. Želim ti mnogo više zdravlja i radosti u
životu
. VOLIM TE ! Denis  Pred parti  Najdraži poklon  Žene, žene ...  Alen i Adis  Tu sam i ja  August 
Sva porodica je tamo, samo sam ja
ostao u Danskoj. Moja ljubav se kupa na Jadranu.
Juli
Pod kletvom Zlatko Lukić je pročitao
moj roman "Pod kletvom" i evo pisma sa impresijama. Bravo! Roman me je oduševio. Ovo je realno najbolje tvoje djelo i najviše mi se sviđa. Vidiš, trebao si napisati sve one priče, sve one romane da bi došao do suvremenog, modernog, postmodernog, esejističkog romana. To je to – to si pravi ti, onaj elokventni Denis koji zna šta hoće od sebe kao pisca, kao književnika. Sve tvoje do sad napisano može na jednu stranu, a ovaj roman, a jednim dijelom i onaj „ljubavni“ što ćeš posvetiti Seni - na drugu stranu. Vrlo dobro vodiš rečenicu i kad je dugačka, imam osjećaj kao da jednostavno klizi, kao da ju od šale pišeš zato što ti je već dugo ležala u glavi, mislim u podsvijesti. Od početka do kraja sva su ti poglavlja ujednačena kvalitetom, stvarno su dobra! Ako te netko ne zna, ako te razumije od tvojih bližnjih – treba mu dati da ovo pročita već sad – i bit će mu sve jasno zašto si takav kakav jesi. Obračunao si se sa svojim životom, izmirio si račun sa sobom samim na jedan estetski i human način, dovoljno kritično i nitko ti ne može prigovoriti da si neiskren, neobjaktivan prema životu, okolini i sebi samom. Bio si bez dlake na jeziku i prema sebi i prema drugima, a tako i treba. Imam osjećaj kao da si ovim romanom zaokružio jednu vrstu svoga stvaralaštva, proznu formu i da ćeš se sad okrenuti nečemu drugom, poeziji ili drami(?) Ova tvoja rečenica iz poglavlja „Otac“ vrijedi nego nečija cijela novela: Jutarnje misli su vruće kifle, tek izvađene iz pećnice mozga, polako se hlade na javi. Svaka ti čast stari prijatelju! Sad shvatam da si se morao mučno osjećati jer si preispitivao sebe, svoj život, svoje uspone i padove, a po sebi znam koliko je to psihički naporno. Pljunuo si sebi u lice u ogledalu i opsovao mater životu koji te je jebavao. Ovo je pravo egzistencijalističko djelo, ima tu i Camusa, ali i nezibježnog Kafke, negdje se približavaš Bukowskom, da bi se dalje uzvisio do neba i odozgo sagledao sve odbljeske svoje sudbine u jednom kadru. Ja sam više nego zadovoljan ovim što si napisao. Drago mi je što moj banjalučki prijatelj ovako piše. Intimno sam vjerovao da ćeš napisati ovako nešto dobro. Dosta je bilo više onih ratnih, izbjegličkih, patetičnih, luzerskih tema; to sam govorio i Topaloviću i Kadriću i Žalici i nekima koje ne znaš a s kojima se dopisujem (Osmančević, Ujević, Herceg). Još jednom ti od srca čestitam na ovako uspješnom romanu i hvala ti što si mi dao mogućnost da uživam u njemu među prvima! Tvoj prijatelj Zlatko
Recenzija "Priče iz
Kopenhagena" POBJEDA EROSA NAD TANATOSOM U psihoanalitičkom smislu Eros je vitalna snaga koja čovjeka motivira i gura da ide kroz život, da se bori za svoju egzistenciju i da za sobom ostavi kreativni smisao svog boravka u ovom svijetu. S druge strane Tanatos je u čovjeku ona tamna, sjenovita strana čovjekova koja ga sputava i vodi na stranputice poroka, samouništenja i zla. Ta vječna borba takoreći mitskog, a zapravo bitnog realiteta prisutna je u svim novelama Denisa Dželića. Kako nema ni jednog dobra bez zla, a i obratno, Dželić je vrlo vješto ukomponirao u sudbine svojih junaka tu vječnu borbu između dobra i zla. Za razliku od njegovih ranijih knjiga nisu više u pitanju dobro oličeno u Bogu i zlo oličeno u Đavolu. Dželić oduvijek blizak Nitzscheu (citat: Nema više Boga, živio Nitzsche !) i Kierekårdu nastoji egzistencijalistički osmisliti tugu života onih ljudi koje je ugrozio njihov ili tuđi Tanatos. Dželić se nimalo ne zavarava u pogledu snage Tanatosa kad su u pitanju razmišljanja i sazrijevanja njegovih likova. Zna koliko je on jak: rat, poniženja, bijeda, svakodnevna nesreća – sve su to prava lica Tanatosa. Ali pošto je Eros u mitskom smislu i starogrčki bog Ljubavi (kako duševne tako i erotske) autor vidi jedan od mogućih spasenja u voljenju i u vođenju ljubavi. Svi njegovi likovi ili vole ili mrze, a što je rekao Shakespeare: „Ljubav ili mržnja, kakva je razlika? I od jednog i od drugog srce sagori.“ Sljedeći logiku pisca – onda je bolje da srce sagori u ljepoti ljubavi. Poslije četiri knjige koje su ovog pisca, ujedno izgnanika vodile kroz tunele pitanja: zašto rat, čemu rat, zbog čega sam morao postati to što jesam (citat: Mi nismo zadovoljni time kad se kaže da nešto jeste , nego zašto nešto jeste. ) – javlja se ova knjiga „Priče iz Kopenhagena“ kao svojevrsno osvježenje, sazrijevanje, izdizanje iznad osobnog i etničkog bola i nostalgije u autora koji se sasvim zrelo pita i naslućuje odgovore (pisac ne treba davati odgovore, važnije je da postavlja krucijalna pitanja) u egzistencijalnom smislu: šta drži čovjeka u životu poslije pada? Sve novele imaju sličan odgovor: Ljubav, Umjetnost, Ljepota. Knjiga je time omaž onim vrijednostima života koja su specifikum za kreativne psihe. Sve troje od navedenog je ujedno najviši oblik Slobode, a ona je kći Erosa. Samo se Ljubavlju, Umjetnošću i Ljepotom može savladati Tanatos. A za sve je to potrebna Želja. Kako piše sam autor, citat: Čovjek živi dok ima želja, onog trena kad ih izgubi duhovno umire. i u drugoj noveli: Čovjek je sretan sve dok ima želja. Autor, mada zaljubljen u filozofe, uopće ne koketira sa filozofijom, njegovi junaci preispituju stavove, likovi mu se čak zovu kao poznati filozofi Soren ( Kierekård) ili Denis (Diderot). Pisac ih stavlja u skoro banalne (život je i banalna pojava), ali vrlo tipične situacije u kojima oni tragaju za svojom srećom. Jednom je to djevojčica/djevojka koja ima sposobnost nanositi zlo drugima jer je i sama okružena Tanatosom, ali u susretu sa pravom osobom u njoj pobjeđuje Eros. Drugi put je Deniz (tur. more) koji se svjesno spušta na dlo ljudske ljestvice da kao suvremeni Diogen (u očima današnjih moralista mudrac iz Sinope bi bio klošar) nađe svjetiljku ne bi li njome obasjao svoje bitisanje. Treći put lik poklanja knjigu Alberta Camusa (možda baš Stranca ) – što asocira na otuđenje ljudi. Sve su fabule vrlo interesantne i nepredvidive. Autor je znao „uvrnuti“ slijed događaja da se sve događa neočekivano, peripetije su i prirodne i logične, a zbunjujuće. U tome je snaga pripovijedanja Denisa Dželića. Svi njegovi likovi ne pričaju toliko koliko je to prisutno u životu. Veći dio njih su zbog Tanatosa poniženi i uvrjeđeni i njihove sudbine odvijaju u njihovim glavama, oni su uglavnom spekulativni tipovi, razmišljaju, postavljaju pitanja, traže odgovore, meditiraju, komuniciraju sami sa sobom, njihovi mozgovi su Kafkin Zamak , a skoro svi su vrlo kreativni u traganju za onim Kunderinim postulatom da: život je negdje drugdje . Npr. jedan lik, Meša, piše esej o bluesu – o sublimiranoj tuzi izraženoj u glazbi – i to se doima kao poezija. Budući sam vrlo dobro upoznat sa književnim opusom autora s pravom smijem reći da mu je ovo najzrelije, dakle najbolje djelo do sad. Rečenice teku kao ravničarska rijeka, nema u njima bespotrebnih valova, vokabular mu je obogaćen puno više nego u ranijim djelima, stil je monolitan u svim novelama i ukoliko ovako ostane – Dželić će postići još više u svom pisanju. Dok god čovjek piše ne smije se reći da je došao do svog vrhunca, ali ovo sad je vrh njegovog dosadašnjeg stvaralaštva. Sve što se javi poslije za očekivati je da će biti dobro kao ove novele, a nadati se da on može napisati neke nove knjige čak i bolje nego ovu.
Raspust je ali nekoliko
djece svakodnevno dolazi u školu. Ja ih svako jutro dovozim školskim
autobusom a poslijepodne vraćam kući. Poslije ih dva pedagoga vode ih
na izlete, na plažu, u muzeje. Zašto sam ovo napisao? Danas
me je pozvala majka jedne naše učenice i rekla da je Ema bolesna, da
zato nije došla u školu te da čeka nalaz od ljekara, najvjerovatnije se
radi o bolesti svinjskoj gripi. -Budi kraj telefona pa ću ti
javiti rezultate nalaza. – kaže. Uhvatila me panika, jer i ja
sam bio u s njom kontaktu. Odmah sam pojurio da čitam po googlu o
simptomima. Prvi simptomi svinjske gripe
slični su i običnoj gripi, a to je temperatura - nagla pojava 38
stupnjeva Celzijevih ili više, a obično se pojavljuje u kombinaciji s
dva ili više sljedećih simptoma, naglim kašljem, glavoboljama, umorom,
osjećajem hladnoće, bolovima u zglobovima i mišićima, proljevom,
upaljenim grlom, kihanjem, curenjem iz nosa i gubitkom apetita. Prošlo je već nekoliko sati,
ne znam ništa. Nazovem je ponovo ali ona još nije dobila
rezultat od bolnice. Preostaje mi da čekam u neizvjesnosti.
U ponedjeljak sam počeo raditi. Čarolija imaginarne slobode je završena. Tri nedjelje sam radio šta sam htio. Završio roman „Pod kletvom“, organizovao muzičku biblioteku od 200 gb, čitao i spavao. Spavao sam po nekoliko puta dnevno, (valjda zbog pencilina koje sam morao primati). Sutra me čeka siva realnost. A i vrijeme se pokvarilo, kao da je s mojim odmorom nestalo i ljeta. Žao mi je što zbog bolesti nisam mogao prisustvovati manifestaciji Vezeni Most u Banjaluci. Žao mi je što moja knjiga „Svijet kao predstava“ još nije odštampana, žao mi je što od izdavača nema odgovora za „Bajku za Unu“. Najžalije je jer nisam posjetio moju domovinu. Juni
Danas
dvadesetog,
Svjetski je dan izbjeglica. Šta reći? Sretan
ili nesretan dan
izbjeglicama i prognanicima. Već šest mjeseci radim sa
upaljenim venama na nozi. Ja sam bolestan, imam upalu
i proširenje
vena, noga je upaljena, otečena, puna krvavih podlivaka i sumnjivih
čvorova.
Primam pencilin a poslije ću morati na operaciju. Uz sve to postoji
mogućnost
da me tresne moždani udar.
April
Slike sa proteklog Sajma knjige u Sarajevu Vječiti putnik
Ljubazni domaćini
Vjerna publika
Mehmed Đedović
Ševko Kadrić
Jutarnja rutina
Vjerna sjenka
Trema
Pozvan sam od strane Ministarstva za izbjeglice da učestvujem na Sajmu knjige u Sarajevu. Izdavačka kuća „Bosanska riječ“ objaviti će moju novu knjigu „Svijet kao predstava“. Promocija je u srijedu 22 aprila, Centralna bina Sajma od 14-14,30. Radujem se druženju sa prijateljima piscima, radujem se svakoj posjeti voljenoj domovini.
Mnogo događaja dešavalo se ovih dana. Put u Švedsku, pripreme za put u Sarajevo a i inspiracija mi ne nedostaje, tako da sam mnogo pisao. Posjeta sestri Elviri ostavila je upečatljiv dojam na mene. Upravo pišem roman „Pod kletvom“, mnogo autobiografskih elemenata prožima se tu, tako u moru uzburkanih sjećanja često se javlja njen lik. Smogao sam snage i otisnuo se Fiatom na dalek put u Hallsberg u Švedskoj. Bilo je lijepo, nostalgično.
Elvira
Predstoji mi putovanje u Sarajevo na Sajam knjige. Putujem u petak i vraćam se za sedam dana. Pomalo sam napet, nova knjiga „Svijet kao predstava“ bi trebala biti objavljena. Mart Dragi Mladenci
Neka se ljubav budi na
krilima zore, Majka Sena i Denis
Februar Kao i mnogi drugi i ja sam se zarazio Face bookom. Uspostavio sam mnoge pokidane veze sa prijateljima iz dana mladosti. Tako sam se povezao sa Darijom koji sad živi u Zagrebu i radi kao disk jokey. Vežu me lijepe uspomene na slušanje muzike sa LP-ija koji su tada bili u modi. Tu je i moja nerođena sestra Asima s kojom sam uspostavio kontakt nakon tridesetak godina. I tako, svakoga dana spajam pokidane veze. Javljaju se i novi danski prijatelji. Danas me je moj šef Tommy molio da ga prihvatim kao prijatelja. Za izbjeglice i prognanike ovo je velika stvar, za one druge interesantna i zabavna igra.
|
Dosadilo mi je
kukati. Sad ću se boriti, uzvratiti udarac. Ranije sam pružao drugi obraz, sad
mijenjam strategiju i primjenjujem oko za oko, zub za zub. 
