Dnevnik  2008
Decembar

Ovih dana pisao sam novu knjigu koja će se zvati „Bajka o Uni“. Pisana je u u vidu ragovora Dide i unuke Une, njegova shvatanja života i svega što ga prati. Još nije završena, još je pišem i u tome uživam. Ne favoriziram Unu nad Adisom i Alenom nego se jednostavno uklapa u moju zamisao i koncepciju knjige. Ona je posvećena svoj djeci rođenoj u izbjeglištvu da ne zaborave i da se ne zaborave.

Fragment: Bore

Jednu veče, čitao sam ti bajku o Crvenkapici. Sjedila si u krilu, pomno slušala i uživala. Padao sam u trans,gestikulirao rukama i pravio grimase licem.

-Bako, bako. A što su ti toliki zubi!...

Lice ti je napravilo kiselu facu kao da ćeš zaplakati. Prepala si se.

-Neću Crvenkapicu!- povikala si.

Prestao sam čitati.

Prestravljena pogleda, posmatrala si mi lice. Podigla svoj prstić i bojažljivo dotakla boru na čelu. Pratila si lavirint života. Nježan prst pratio je bolne usjeke života. Tvoj prst bio je melem na ranu.

-Sta je to?

-Bore!

-Bojim se!

-Ne boj se! To život piše knjigu na licu svakog od nas. Vidiš ove rečenice, riječi, stihove.

Tu pjesnik kaže: „Gle moje lice, to je mrtva knjiga, a slova su joj nevolja i briga.“ (Musa Ćazim Ćatić)

Vidjela si ih i kod drugih ali moje bore su utisnute usijanim pečatom rata i izbjeglištva, zato su strašne.

-Bojiš li se sad Una?

-Ne bojim! Hoću opet Crvekapicu!

Selen decembar 2008

U Danskoj nema snijega. To svijet malo zna i ja sam bio u takvom uvjerenju jer čitajući bajke koje je napisao Hans Kristijan Anderson stvarao sam slike skandinavskih zima u svojoj glavi. Danska zima je prljava, maglovita, suzna i kišna.  Švedska zima je kao Bosanska, čarobna i maštovita. Nema razlike. Snijeg je napadao pola metra i još uvijek pada.

Saab je vozio po oblaku. Spustio se mrak i zapadao je gust snijeg. Svijetla ne pomažu, rojevi pahulja nasrću na šajbu, brisači se muče sa njima. Cesta je bila očišćena ali za trenutak naleti vjetra podigli su snježnu prašinu koja se vrtjela u galaktičkim krugovima.  Auto je grabio nesigurnim koracima ka svjetlu jedne brvnare na sjeveru Švedske.

Vjetar je ušao u harfu borove šume i zasvirao umilnim tonovima. Muzika dolazi odozgo i spušta se na krovove kuća. Sipaju note zajedno sa pahuljama, zima svira svoju bijelu simfoniju. Umiješa se i vuk, zavijanje pokvari pjesmu, zaprijeti zimskom mećavom.

Dvije i pol godine si napunila.  Ove zime otišli smo daleko hiljadu kilometara  sjeverno u Švedskoj na skijanje. Dido ne skija, ovdje su i Bina, Alen, Adis i sva tvoja porodica. Alen i Adis su već veliki i znaju skijati, ostala si sa didom u planinskoj brvnari.

Ovako je nekada u Bosni padao snijeg. Ne moram ti pisati o toj ljepoti, osjetila si je sada i sama. Studen ti zacrvenila obraze, ali osmjeh ne silazi sa lica. Uzela si snijeg u ruke i pravila grudvu.  Padala si dok si vukla sanke, dizala se i valjala u snijegu.  Sanke su to o čemu bih ti želio pričati.  Dido nije imao ovako lijepe i lagane sanke. Imao je jedne teške, ručne izrade, zavarene, sa sjedalima od grubo hoblanih daščice i špaga za vuču. Takve sanke pravljene su za dvoje, troje, četvoro pa i više.

Malo brdo i već je tu cika i graja razdragane djece. Zima sa snijegom je idilična, bez snijega tužna i depresivna.  Dido se sanka sa Unom, svojom unukom. Spuštaju se niz brdašce. Snijeg je napadao, brdo i sanke su tu, prtina i ledenice što vise pod strehom brvnare, cika i graja dvoje koji se igraju i raduju snježnim osmjehom.

Ovaj zapis o zimi nema baš nikakvu filozofsku poruku  ali ima nešto pjesnički nostalgično  inspirisano bjelinom zime.



Novembar

Proslava Jubileja bila je dobro organizovana,  protekla je lijepo, kako to samo zna naš narod proslaviti. Meni je bilo prijatno. Nostalgičan, prisjećao sam se vremena, posmatrao poznata lica. Prošlo je više od trinaest godina od našeg rastanka.  Mnoga lica su se izmijenila, godine su učinile svoje, njihovu djecu teško sam prepoznavao.  Još jednom se zahvaljujem na lijepim trenucima koje ću dugo nositi sa sobom.






Želio bih se zahvaliti organizatoru na lijepoj ideji da se iskupimo ponovo poslije petnaest godina. Nosim lijepe uspomene vezane za ovaj grad. Drag mi je i Hundested ali Ringkobing je moja prva ljubav. Ovdje sam upoznao mnogo dobrih ljudi s kojima i danas održavam veze.

„Zašto pisati knjige?“ – pitao sam se često sjedeći noću i pišući.

Prvu knjigu „Ptice iz fjordova“ napisao je izbjeglica koji je do tada živio pisca koji nije pisao.

Ima neka nevidljiva veza između izbjeglica i rijeka.U početku su bili bujica, stihija koja je panično bježala sa samo jednom misli : kako spasiti glavu. Dva miliona izbjeglica stopilo se u rijeku jada, u rijeku nade, u rijeku gnjeva. Teku a ne znaju gdje. Mrtvo more je njihov cilj. Kad su divlji istjerali pitome, kad su konvoji autobusa danonoćno odvozili ljudsko meso u progonstvo, svaki putnik ponijeo je po jednu torbu najpotrebnijih stvari, po jedno veliko razočarenje u pravdu, po jednu neizvjesnost u nesigurnu budućnost, po jednu neizlivenu čašu žuči i gnjeva i po jednu kesicu suhog lišća..

Veliki svijet progutao je tu šaku ljudi i njihov prtljag, izbrisao ih sa lica zemlje, postali su brojevi. Vrijeme liječi sve, kažu.

Postepeno, postajali su neki drugi ljudi, sami sebi nepoznati, zalutali u ovom životu koji im je napakostio. Razočarenje u pravdu blijedilo je polako, budućnost je postajala sve sigurnija i sigurnija, čaša žuči davno je izlivena, ostalo je samo suho lisće da im šušti u bijelim noćima. Te mase mesa postale su ponovo individue, ljudi. Prestali su biti brojevi. U prirodi Voda neprestano kruži, cirkuliše. Kiša postaje rijekom, rijeka oblakom, oblak kišom, kiša rijekom. Sve se obnavlja i vrti u krug osim sudbina izbjeglica. Jedan izbjeglica je linija sa početkom i krajem. Njihov progon je i početak i kraj. Vrte se tako krugovi rata. Ovaj je zahvatio mene moju porodicu, razbacao nas negdje po zapećku svijeta.

 

Za uvod ću pročitati fragment iz recenzije uvaženog doajena naše literature Ismeta Bekrića:

Prozni prvenac Banjalučanina Denisa Dželića doima se kao literarna saga o stradalnicima i prognanicima, o gradu iz kojeg je ''svaka prognana duša ponijela dio vode'', ostavivši ''samo prazno korito'' po kojem sad teče neka druga voda, prepliće se tu lirsko, dokumentarno, doživljeno, sanjano i još nedosanjano. Knjiga je ovo koju je pisao sam život. A napisana je da ptice, i ljudi, ne bi izgubili pjesmu. Da bi čovjek bio ime i ime čovjek. Napisana je u noćnim nesanicama, u danima kad se sunce probija kroz magle, u satima koji lebde između trena i beskraja, u produžavanjima ilizija i snova, napisana je da ne zaboravimo, i da se ne zaboravimo. Jer, ono smo što smo bili, satkani od krhkih ali neuništivih sjećanja i snova.

Drugu knjigu „Paganski poeta“ napisao je pjesnik koji je živio kao izbjeglica. Govori o usamljenosti i vraćanju prirodi.

Uvodni stih najbolje oslikava temu:

         Kad je čovjek velik?

 

       Ako čučne pod cvijet
I posmatra svijet.

Tad duhovni vir

Postaje vje čni mir.

Prva asocijacija na pojam pagan bila mi je Paganini – italijanski violinist, ”đavolji” virutoz koji je svojim načinom sviranja svojevremeno izbacivao iz kolotečine koncertne sale Europe. Denis Dželić nije đavolski nastrojen, mada ima nečeg mefisofelskog u njemu, ali je bravurozno poput Paganinija komponirao svoju knjigu. 

Napisao je Zlatko Lukić

 

U pripremi je nova knjiga „Svijet kao predstava“ koja treba izaći na vidjelo dana u aprilu mjesecu za Sajam knjige u Sarajevu.

Aktivan sam i surađujem sa Banjalučkim žuborima, koji okupljaju rasute banjalučke umjetnike diljem svijeta. Uvijek se radujem ovim knjigama jer su dokaz da još nismo nestali. Žubori su eho našeg vapaja koji nitko ne čuje. Iza obimnog projekta stoji uvaženi Ismet Bekrić.

Svake godine na poziv Ministarstva za  izbjeglice promovišem svoje radove na Međunarodnom sajmu knjiga u Skenderiji. Ove godine predstavio sam svoje knjige i u Banjaluci što smatram osobnim trijumfom, bila je to moja pobjeda. Otišao sam prije petnaest godina ponižen samo sa naramnkom knjiga, vraćam se ponovo sa naramkom svojih knjiga.

Zbog toga treba pisati.

 

Kvickly

 

Lanac robnih kuća Kvickly bio je meta naših žena. Od igle do lokomotive. Prve naučene riječi danskog jezika bile su Udsalg i Tilbud .

Od kasarne gdje smo bili smješteni do prve radnje bilo je 5-6 kilometara. Put je prav i vodi direktno u grad Frederiksverk. Ne može se zalutati.

-Što ste vi glupe. Ja ću autobusom. Ne mogu brate više pješačiti. – govorila je Zehra svojim jaranicama s kojima je dijelila sobu.

-Šta ako zalutaš?- pita Minka.

-Meni ne treba danski, ja se mogu snaći i bez jezika.

Naravno da njen izlet nije prošao bez problema. Autobus je obilazio okolna mjesta. Čim je skrenuo sa glavnog puta Zehra je izletila van na prvoj stanici. Pustoš svuda, samo jedna farma i neki čovjek pere auto. Prepala se. Uplakanih očiju prišla je nepoznatom čovjeku.

-Sva sreća da mu je auto bio crvene boje.- pričala je poslije Zehra. Pretpostavljala sam da me pita šta mi se desilo. Ja sam pokazala u auto i potom prekrstila dva prsta, napravila krst. On je odmah shvatio. Telefonirao je i pričao nešto na danskom jeziku. Dao mi je mobitel. Bio je to naš prevodilac.

-Šta se desilo?

-Ja krenula u Kvickli da kupim nešto, autobus je skrenuo sa puta, prepala sam se da me ne odveze za Švedsku.

-Gospodin se ljubazno ponudio da te vrati u kasarnu.

-Ma kakvu kasarnu, ja trebam u Kvickly

Tako je Zehra dobila svoju prvu bitku i kao hadžinica dovezena pred Kvickly.

 

Jubilej

 

 

Neslavni jubilej, petnaest godina progonstva treba da obilježimo ovih dana u Ringkobingu, gradu koji nas je prihvatio ratne devedeset treće i pružio utočište. Teme iz izbjeglištva postaju dosadne, neinteresantne, ljudi žele da što prije zaborave te neprijatne trenutke života. Pa ipak ja im se vraćam svakodnevno. Ne želim zaborav, ne želim bijeg, jer zaboraviti je isto što i oprostiti, pobjeći isto što i okriviti sebe zbog stanja u koje smo zapali.

Prvih godina, borio sam se da ponovo „želim“. Danas se procjenjuje da prosječan čovjek ima 474 želje od kojih se 94 smatraju potrebom. Ja imam samo jednu želju. „želim da ponovo želim“.

Polako sam skidao okove ropstva sa sebe, počeo živjeti životom dostojnim čovjeku ali uvijek sam osjećao prazninu u sebi.

Dolazim kao novi čovjek, novim automobilom, donosim nekoliko napisanih knjiga ali s prazninom u duši. Čovjek se izmijeni za petnaest godina, postara se, uškori, potamni, posijedi. Rat mijenja ljude. Polako stare a da nisu toga svjesni. Čekaju, čekaju i čekaju u zemlji izobilja a ni sami neznaju šta je to. Sve je kao san, bunilo, agonija sve dok se ne postane svjestan situacije, a to je bolno jer se shvati svoj položaj i mjesto u životu. Vrijeme neprestano teče. Bljesak i čarolija je tu, dijete postaje mladić, čovjek starac, starac mrtvac.

A praznina postaje sve veća i veća.

Vrijeme mora krenuti već jednom! Još uvijek sam u okupiranoj Banjaluci devedeset i treće. Ne mogu dalje. Noge su trome, olovne. A šta, ako krene? Ako se trzne kazaljka sekundarica i krene. 

Tik-Tak.

Neću se moći prepoznati. Vidjet ću jednog starca koji je ušao u petnaestu godinu progonstva. Strah je pojeo vrijeme, te mučne godine kao gladan vuk.

Žestoko sam se borio sa sobom, borio se da ponovo želim. Čim sam ostvario taj cilj, moja želja je ponovo poželjela da ne želi više.

Došli smo noću, pogranične lampe osvjetljivale su tablu sa natpisom Denmark. Nebo je bilo modro, zvjezdano, rijetki oblaci kao meduze plutali su apokalipsom mora. Kuće sa slamnatim krovovima, zgrčene grane drveća, potom svjetla civilizacije, nizali su se i smjenjivali dok smo putovali Danskom. 

Neizvjesnost je riječ koja bi odgovarala trenutnom stanju u kom se nalazilo mnoštvo bosanskih ratnih prognanika.

U početku su bili ljudi, potom beskućnici, prognanici.

Postali su brojevi, ništa do najobičniji brojevi. Pa ponovo ljudi.

Ponovo putujem, sad na neslavni jubilej sa istim osjećajem u sebi koji sam imao prije petnaest godina. Još nisam vidio robijaša da je u zatvorskoj ćeliji upalio svijeće na rođendansku tortu života. 

Naoružani stražar mu se pridružio i ćaskaju.

„Koliko?“

„Petnaest!“

„Sretan ti jubilej!“ kaže stražar.

„Šta si mi donio na poklon!“

„Ništa, ali ako hoćeš mogu te jednom udariti pendrekom!“

„Može!“

Sve je ovo iluzija. Halucinacija. Ja sam još na granici i gledam u zastavu nepoznate države. Noć krade boje. Bijeli krst na crvenoj podlozi blijedi i povećava se, nestaje crvenila, ostaje sam bijela boja. Zapuha hladan vjetar i razvi bijelu zastavu.

Ušli smo u autobuse i nestali u magli izbjeglištva.

Tumaram kroz maglu, zatvorenih očiju. Držim ispružene ruke da ne udarim u nešto ispred sebe. Pod nogama šušti jesenje lišće. Tijesto magle sve je gušće i gušće. Pa ipak iz tog mraka, ponekad  kao svjetlac iskoči sličica.  Vidim, kako koračam bosanskom šumom, tražim prve vjesnike proljeća i berem ih. U ruci držim vijenac tamno plavih ljubičica, visibaba, tu je i pokoja jagorčevina. U tijestu magle jedino su jarke boje bosanskog cvijeća. Sretan sam.

Buket pokušavam omirisati. Prinosim ga nosu ali on iznenada počinje venuti i sušiti se. Boje blijede i ispred mene je opet danska zastava krvavo crvene boje. Okolo magla. Nadire sa svih strana i osvaja. Ne gubim nadu jer će svjetlac ponovo iskočiti pred mene. Znam ja to. I tako petnaest godina.    



Oktobar

Čitam u danskim novinama BT, da je naj-sexiji i naj-romantičniji čovjek sa 53 godine. Kao primjeri stoje Kevin Costner, Ray Liotta, Bruce Willis, Billy Bob Thornton i mnogi drugi. Pored teksta je slika lijepog muškarca tog godišta.

Pogledah sebe. Meni je 54, kičma se raspada, vučem desnu nogu, nosim debele naočale i nešto razmišljam; „kako se čovjek izmjeni za godinu dana“.

Oktobar

29.9.2008

Oktobar je mjesec kiša. Mjesec rođendana. Kalendar se mijenja, dolaze duge noći. Dan vidno skraćuje. S njima se dovlače i zimske depresije koje za sobom na špagi vuku inspiraciju.

 Desilo se to davne pedeset četvrte, mokru utrobu majčina stomaka zamijenio je kišni dan. Prvo što sam ugledao bila je jesen, plamteće lišće banjalučki aleja,  prve mirise vrućeg kestena i svježinu vode koja je dopirala ispod mosta Vrbasa. Svojim praznim mozgom upijao sam prve impresije grada dok me je mama nosila kući u naramku. Postao sam i sam dio njega. Moj grad se uvukao u mene i zauvijek tu ostao.

Danas je prošlo pedeset i četiri godine od tog događaja. Mnogo toga nadešavalo se u mom životu. Lekcija života svela se na jednu riječ. „Gubiti. Traba se naučiti gubiti u životu, jer sve je prolazno.“ Eto, sad ovog trenutka, nema ničega. Nema majke, oca, nikoga od porodice. Nema ni grada Banjaluke. Blijede i uspomene.

Šta je svrha svega ovoga?

Dok me je nosila majka, zastala je pred jednom drvetom. Nadvila se nad mojim licem i nježno me poljubila. Na licu joj je tada zasjao osmijeh, koji nikada više nisam vidio na njenom licu. Bio je to osmjeh koji je dolazio iz srca.

Nema je više. Počiva u Stupnici. Otac je sahranjen u Švedskoj. Banjaluka je opljačkana i oskrnavljena. Gubitak za gubitkom. Pa ipak vrijedi trpjeti život zbog jedne stvari. Zbog jednog trenutka sreće koji je zablistao na licu moje majke.

Nešto mi kaže da je baš tako bilo!


M

 

Jesen se dovlači lijeno, vukući za sobom maglu i kiše. Već se vije pepeljasti  dimi iz dimnjaka. Vatra grije sretne porodice okupljene oko kamina. Sjede i gledaju u plamen dok pleše kroz staklo. Toplina je povezala ljude i učinila ih sretnim, hladnoća rastavlja ljude.

Ovih dana osjećam želju i potrebu da kupim kuću. Neki unutrašnji nagon me tjera. Gdje je ona skromnost kojom sam se ponosio?
U sjećanje mi dolazi slikovnica koju sam kao dijete rado čitao. Slika vjeverica koje sakupljaju žireve i ostavljaju u duplji drveta za nadolazeću zimu. Te slike obojene jarkim bojama palile su maštu dječaka.
Ne slutim li nadolazeći kraj? 

U ovoj kući je živio jedan bosanski izbjeglica. Na vratima ću ugravirati natpis : (Mihajla Pupina 5)
Može se oteti ili ukrasti grad, stan, knjige ali ne može prošlost zabravljena u komorama mozga u mapi sjećanja pod slovom M 
Želja mi je da uselim u jednu kuću, upalim kamin i zažmurim. Da maštam o vjevericama i njihovoj brizi za fizičkim opstankom.
Naravno da su moje želje utopija ali eto ponovo sam počeo želiti.

I to je uspjeh.



Septembar

Tri pijana danca, već zamakli u godine, sjede u vozu i zavode dvije dankinje svoje generacije.  Prije nego će ući u voz imali su sukob sa pijanim švedom takođe njihove generacije. Palo je tu mnogo ružnih riječi, gurkanja i svega što prati takve situacije. Poslije su sjeli u voz i zvučno razgovarali o proteklom događaju. U međuvremenu, pokušavali su šarmirati gore spomenute dame.

Da prije dvadeset i pet godina nisam prestao piti vjerujem da bi izgledao kao oni. Ovako, sjedim u kupeu, uredno obučen, čist i namirisan. Pišem. U jednom od njih prepoznah sebe, da sam kojim slučajem rođen kao danac, ovako sam jedan pisac izbjeglica, koji skita i zapisuje zanimljive situacije. Evo i ovo što se odigrava preda mnom zaslužuje da bude zapisano.

U vozovima se često događaju raznovrsne situacije, neke su simpatične druge neprijatne. Još koji put putovaću vozom i onda je s tim gotovo jer sam kupio automobil. Mislim da će mi život osiromašiti. Do tada ću još malo uživati u vozovima.

Vozom putuju učenici, penzioneri, stranci, alkoholičari, slojevi ljudi koji stoje nisko na ljestvici života. Ja se polako podižem, strah me tog vrtoglavog uspjeha. Bojim se pada. Iz vlastita iskustva znam kako to boli.


Danas sam kupio ovaj automobil.



Juni



Nostalgija za Banjalukom

Datum: 15.07.2008 18:45 
Autor: Uroš Vukić

U okviru manifestacije "Dani banjalučke dijaspore" pod nazivom "Vezeni most" u ponedjeljak je u Vijećnici Kulturnog centra Banski dvor održana promocija književnih ostvarenja Banjalučana iz dijaspore.

Publici su se predstavili Enisa Osmančević-Ćurić sa zbirkom pjesama "Berite svoje snove", Ismet Bekrić sa zbirkom priča iz Banjalučkog djetinjstva "Pijetlov budilnik", Denis Đelić sa knjigom "Paganski poeta" i Irfan Nurudinović sa svojim zapisima i sjećanjima "Boje rodnog grada".

"Pjesme treba brusiti, uređivati dok ne dođu do savršenstva, treba im biti i otac i majka, jer je poezija ono što čovjek osjeća", rekla je Enisa Osmančević-Ćurić.

Ismet Bekrić objasnio je da je "Pijetlov budilnik" zbirka priča iz njegovog djetinjstva, o naselju Pobrđe, o školi "Zmaj Jova Jovanović", o kupanju na Vrbasu i svemu lijepom što mu se događalo u Banjaluci.

Pisci su osvježili sjećanje posjetilaca na nekadašnje banjalučko vrijeme, druženje, igranke i "zavičaj koji se ne zaboravlja ma gdje god da se nalazili".

"Ovo sam pisao iz srca i potrebe da mi bude lakše i sve je pisano iz sjećanja, a želja mi je bila da obnovim stare i samo lijepe uspomene", rekao je Nurudinović.

On je dodao da su se pisci, boreći se protiv nostalgije, pokušali osloboditi čežnje za rodnim gradom, jer progonstvo je teška škola, a samo pisanjem osvježavaju sjećanja na Banjaluku.

Denis Đelić, autor knjige "Paganski poeta", objasnio je da se ovo djelo odnosi na prirodu i usamljenost, "jer kad je čovjek usamljen suosjeća se sa prirodom".

"U ovom djelu krije se jedan život prekinut lopatom rata i sjećanja na banjalučko kestenje koje se ne može zaboraviti", dodao je Đelić.

 

Link

 http://www.nezavisne.com/banjaluka/vijesti/25946/Nostalgija-za-Banjalukom.html

 
 

Okupili se pjesnici iz Banjaluke

Datum: 14.07.2008 19:50 
Autor: Bojana Divljak

U okviru manifestacije 5. susret Banjalučana, pod nazivom "Vezeni most 2008" u nedjelju je u dvorištu Nasihe Kapidžić-Hadžić održan književni susret.

Ismet Bekrić, pjesnik i voditelj programa, je istakao da je ovo veče okuplilo pjesnike iz Banjaluke, te goste iz Sarajeva i Novog Sada.

Pored pjesnika Jovana - Joce Bojovića, Aleksandara Čvorovića, Idriza Saltagića, Muhidina Šarića, Predraga Bjeloševića i drugih, na ovoj manifestaciji gost večeri je bio Dušan Pop Đurđev, pisac i direktor "Zmajevih dječjih igara" iz Novog Sada.

"Impresivno je koliko je ljudi došlo na ovu manifestaciju, to nam pokazuje koliko je Nasiha ostala u sjećanju svojih sugrađana", istakao je Đurđev.

On je naglasio da je veoma teško sresti toliko poklonika lijepe riječi na jednom mjestu.

Mališani iz dječjeg studija "Roda" recitacijama djela poznatih dječjih pjesnika otvorili su program.

Nevenka Rodić, voditelj dječjeg studija "Roda", je istakla da ona s mališanima peti put daje doprinos ovoj manifestaciji.

"U duši budi dijete dovijeka i tako ćeš biti veliki čovjek", istakla je Rodićeva.

Muhamed Kulenović, predsjednik Upravnog odbora Zajednice udruženja građana Banjaluka ističe da se ova manifestacija održava u periodu kada najveći broj Banjalučana iz dijaspore dolazi u rodni grad.

"Osnovni programski cilj ukupne manifestacije je podsticati na druženje i obnavljati stara prijateljstva, ali i uspostaviti nova", rekao je Kulenović. 

Ovom prilikom fotograf Slobodan Rašić izložio je 50 slika vrbaskog čamca, koji je poseban zato što izgleda kao vrbov list.

Manifestacija je zatvorena uz zvuke gitare, pjesmom o Vrbasu.







 Zajednica udruženja građana Banjaluke, kao nevladina 

organizacija, tradicionalno-svake godine, organizira susrete

Banjalučana u Banjaluci.


Ove godine se priprema održavanje:


 


V TRADICIONALNI SUSRET BANJALUČANA


   Banjaluka od 11. do 18. jula 2008. godine


     "Dani Banjalučke dijaspore 2008."


 


 


 


   Cilj ovih susreta je da sa kroz različite

 kulturno-zabavne, sportsko-rekreativne i informativne

programske sadržaje podstiče na druženje, obnavljanje starih

i uspostavljanje novih prijateljstava naših sugrađana

raseljenih širom svijeta, čime doprinosimo stvaranju

povoljne društvene klime za suživot, tolerenciju i

uvažavanje različitosti, te očuvanje kulturno-istorijske


baštine grada Banjaluke(tradicije, običaja).


 


   Pored toga, programski cilj ovih susreta je i stvaranje

uvjeta za reintegraciju povratnika i reintegraciju naših


sugrađana iz dijaspore uključivanjem u životne tokove i

razvojne procese Banjaluke, kako bi naši sugrađani iz


dijaspore istinski doživjeli Banjaluku kao svoj grad i da se

Banjaluka predstavi kao otvoreni Evropski grad, kao što je

nekada i bila. 


 


   Ovi susreti održavaju se u vrijeme kada najveći broj

naših sugrađana iz dijaspore boravi u svom gradu Banjaluci,

a iz tih razloga programski sadržaju ove manifstacije su

najviše prilagođeni našim sugrađanima iz dijaspore, a to

vrijeme organizovanog druženja i nazivamo "Dani banjalučke


dijaspore". Programske sadržaje ove manifestacije nastojimo

prilagoditi željama i potrebama naših sugrađana, a u skladu

sa našim mogućnostima i uvjetima organizovanja


 


U ovom periodu održat će se tradiconalne manifestacije, kao


što su:


 


- Svečano otvaranje u prigodan koncert u KC Banski dvor (Dom


Kulture);


- Književi susret "Vezeni most" u avliji rodne kuće naše


pjesnikinje Nasihe Kapidžić;


- Izložba umjetničkih radova akademskskog vajara Ahmeta


Bešića;


- Promocija književnih ostvarenja i publikacija u vjećnici


KC Banski dvor;


- Kolaž za djecu Studija Roda u muzičkom paviljonu (pak


Petar Kočić);


- Šahovski Open-memorijalni turnir "Ahmet Ćejvan";


- Veče posvećeno evociranju uspomena na jedinog banjalučkog


grofa i njegovog sina;


- Tradiconalna tribina Banjalučana iz dijaspore;


- Ekonomski forum banjalučke dijaspore na temu;


- Sportsko rekreativna takmičenja u: odbojci na pijesku,


košarci, turnir u malom nogometu, takmičenja u raznim


disciplinama na Vrbasu i


- Završno veče ove godine je planirano da se održi u petak


18. jula od 20 časova u prostorijama restorana "Slap" u


Novoseliji, uz prigodan muzičko-zabavni program.


 


Više o programu ove manifestacije, ali i drugim aktivnostima

Zajednice možete vidjeti na našoj web stranici


www.zugbl.com


U narednom periodu u okviru ove teme Zajednica će dati više

informacija o pojedinim manifestacijama, naročito onih u

kojima se očekuje neposredno učešće naših sugrađana

raseljenih širom svijeta (kao što su Ekonomski forum,


Tribina dijaspore, šahovski turnir i dr

 



U nedjelju putujem za Bosnu. Radujem se kao dijete. Željan sam našeg jezika, sitnih prevara, zraka, mirisa rijeke, čevapa... Nemam tamo nikoga, sve moje je tamo. Prvo je Sarajevo, da nahranim dušu, potom Fojnica, banja Reumal da zaliječim ranjenu kičmu, potom Banjaluka, da ponovo strahujem.


Maj
Čovjek kog duboko poštujem.

Nakon kraće bolesti, u petak 18. januara 2008. godine, u Mostaru je u svojoj 76. godini preminuo Alija Kebo, glavni i odgovorni urednik časopisa Most i poznati bosanskohercegovački književnik, pjesnik, novinar i publicista.

I prije moga odlaska na 20. MEĐUNARODNI SAJAM KNJIGA I UČILA, posjetila sam tvoju web. stranicu i putem nje upoznala puno likova koje sam željela i lično upoznati. Ta želja mi se i ostvarila. Za vrijeme trajanja sajma i šestodnevnog boravka na štandu "bosanske riječi" Tuzla, upoznala sam tebe, Ismeta Bekrića, Ninu Žalicu, Arifa Kujundžića, Hedinu Thirović-Sijerčić, Vanju Lichtensteiger, Ševku Kadrića, Safeta Sijarića, Eminu Čabaravdić-Kamber, Zlatka Lukića, Mehmeda Đedovića, kao i ostale mnogobrojne pisce koji su posjećivali štand "Bosanske riječi", našeg dragog Šime Ešića. To je bilo nezaboravno druženje, isto tako upečatljivo kao i književna manifestacija "Vezeni most" u Tuzli, a kojoj sam prisustvovala u svojstvu gosta.
To da si nadaren pisac, to je nedvojbeno, kao i to da si divan prijatelj, a sudeći po mnogobrojnim fotografijama postavljenim na tvojoj stranici, zaključujem da si i divan muž, otac i djed.
Čast mi je bila upoznati te, a milina mi je čitati tvoje knjige.
Puno pozdrava, zdravlja i ogroman buket čestitki za tvoj stvaralački rad!
Iskreno
i od srca,
prijateljica
Safeta Osmičić
April





Impresije sa Sajma knjige u Sarajevu 2008

Onog trena čim sam stavio svoje knjige na prazan pult osjetio sam težak kompleks inferiornosti. To čudno stanje trajalo je dan i pol a bilo je popraćeno strašnom glavoboljom i mučninom. Sva sreća da je to prošlo i da sam zablistao u punim sjajem.

Političari i umjetnost ne idu zajedno, prosto rečeno jedna profesija negira drugu. Tako je povodom ove prigode, predsjedniku predsjedništva ukazana čast da svečano otvori jubilarni XX- ti Sajam knjige u Sarajevu. Nisam želio prisustvovati tom činu i krenuo sam kući. Nisam uspio ni uhvatiti kvaku izlaznih vrata kad se nekom magijom otvoriše i jedan tjelohranitelj mi grubo reče: - Izlazi!

Sergej Eisenstein i njegove famozne scene sa stepenicama učiniše se poznatim. Tu su domine stepenica Skenderije, političar okružen svitom koji silazi i jedan pogrbljen pjesnik sa ruksakom i notama poezije koji se uspinje. Oni se ne gledaju samo nijemo prođoše jedan pored drugog. Pjesnik uvijek ide po strani.

Lijepa recenzije pjesnika Ismeta Bekrića, za novu knjigu koja bi uskoro trebala izaći na vidjelo dana, uljepšala mi je noć. U glavi su mi se vrtile riječi : Svijetleći zapisi iz mračnog kruga, poetska proza... Ležim zatvorenih očiju, osluškujem domovinu dok me hladan vjetar sa Igmana miluje. Note poezije otjeraše demone.

Narednog dana sve je proteklo u najboljem redu. Radost susreta sa prijateljima i nova poznanstva popravili su moje raspoloženje. Tu su bili: Ismet Bekrić, Nino Žalica, Zlatko Lukić, Mehmed Đedović, Šimo Ešić, Ševko Kadrić, te novi pisci s kojim sam se upoznao: Safeta Osmičić, Vanja Lichtensteiger, Hedina Sijerčić-Tahirović, Predrag Finci... Susret sa Ajnušom i Irfanom Horozović posebno je ostavio upečatljiv dojam i rado ću ga se sjećati kad se vratim u moju dansku tamnicu. Susret i upoznavanje sa Enisom Osmančević-Čurić je bio klimaks. Mi smo bliska familija i tek sada nakon pedesetak godina sreli smo se i upoznali. Život ispravlja svoje greške i ja koji sam uvijek bio crna ovca u porodici polako dokazujem da to ipak nisam. Upoznao sam nekoliko njemačkih pisaca iz Hamburga koje je predvodila Emina Čabaravdić-Kamber. Ljupka i šarmantna Emina obećala je da će prevesti nešto iz Paganskog poete.

Dao sam dva intervjua za tv Hajat i Slobodnu Evropu te Radio Sarajevo. Sve u svemu zadovoljan sam mojim učešćem. Naravno tu bih pohvalio dobru organizaciju Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice te izdavačku kuću Bosanska riječ.

U knjigu gostiju upisala su se dva moja učenika. Odmah po dolasku u Dansku aktivirao sam se i dobrovoljno predavao geografiju našoj djeci. Taj moj gest izazvao je zavist kod naših ljudi, podozrive poglede, uvrijede, izrugivanja i tako dalje. Savjesno sam obavljao taj posao znajući da će djeca to cijeniti ako već neće njihovi roditelji. Sadržaj ova dva pisma najbolje oslikavaju taj perio mog života.

Nastavnice drago mi je da sam vas pronaso , ostali ste mi u sjecanju sa maicom U 2 i nausnicom i po tome ste bili prava raja sa nama ucenicima . Ja sam zivo u Hvide Sande a isao sam u skolu u Rinkobing , sedmi razred . Sad sam u Gorazde ( BiH ), vratio sam se 1996. Raspitivao sam se za vas i osatlu raju iz skole ali slabo informacija , jedino sto sam cuo da ste nesto bili bolesni pa sad jel tacno ili ne ?????? Nadam se da ste dobro i da cemo ostati u kontaktu , malo sam citao vase radove a probat cu doci do knjige . Za sad toliko pozzzzzzzzzz
 
                                                                                     ISMET D Ž AMBEGOVI Ć

Samo da pozdravim nastavnika geografije , vrlo intelegentnog covjeka iz ranijih dana na zapadnom Julandu .

Irijan Salak

 

Ponovo sam pozvan da učestvujem na Sajmu knjige u Sarajevu. Putujem 18 aprila. Radujem se susretu sa ljudima koji su mi slični.
Nova knjiga je napravila jedan sitan korak ali svi su izgledi da će to potrajati.
U Danskoj poznajem par ljudi, u Bosni nikoga ne poznajem. Moja zona slobode svela se na par kvadratnih metara paviljona pod nazivom Dijaspora. Iz te Ničije zemlje nerado izlazim, tu mi je prijatno i osjećam se sigurno. Težak je život umjetnika u Dijaspori. Puni džepovi, prazna duša.
Moje srce, raspuknut nar!
Iz njeg se puši mangalski žar!
Ovih dana preživljavam krizu identiteta. Ponovo ću promijeniti državljanstvo. Prvo sam bio bosanac, pa novi danac. Domovina me se odrekla, danska maćeha prihvatila. Sad nisam nitko. Našao sam novu domovinu, novu religiju i duhovnog lidera. Moja nova domovina je Tibet.
Zašto Tibet?
Jer nema jadnijeg naroda!

Nosim lijepe uspomene iz Arhusa gdje sam bosanskim studentima u Danskoj predstavio svoje zapise. Prijatno sam se osjećao i dugo ću nositi lijepe i upečatljive uspomene .  Trudio sam  se da iskreno odgovaram na postavljena pitanja.  Nisam dobar govornik, lakše je pisati. Nadam se da sam zadovoljio njihova očekivanja.  
Ovdje sam stavio opis druženja sa studentima u Arhusu iz pera organizatora i domaćina, poštovanog pjesnika Dine Avdibega.
Druženje sa Denisom Dželićem
Danas smo imali druženje sa bosanskim piscem Denisom Dželićem , tribinu u organizaciji Bonusa , udruženja bh. studenata i mladih u Danskoj. Denis je vrlo skroman čovjek i pisac, rođen u Banjaluci 1954. godine. Danas živi u Danskoj, u primorskom gradu Hundested na Zelandu. Do sada je objavio dvije knjige: Ptice iz fjordova i Paganski poeta .

Mart

U prvoj knjizi govori o sudbinama ljudi bh. izbjeglica koji su našli utočište u Danskoj. Paganski poeta je jedna vrsta ode ili himne prirodi koja nas okružuje. Dželića je životno iskustvo naučilo da su ljudi i civilizacija pokvareni, da su odstupili od iskonskih vrijednosti, te da su izgubili vjeru i poštovanje prema prirodi, našoj majci. Ipak, najviše je razočaran u sebe, da nije poput drugih.

Nisam ja za ljude, ne pripadam ja njima. Ja sam jedna hroma, zgurena kreatura ispunjena egoizmom koji postaje strah i strahom koji postaje egoizam. Gubim samokontrolu, strpljenje, dođe mi da vrištim.

Dok Ptice iz fjordova ukazuju na piščev konstantni nemir u tijelu i duši, o ratu i njegovim posljedicama, razlikama između bosanskog i danskog čovjeka, Paganski poeta odiše mirom i harmonijom, kao da pisac donekle prihvata svoje stanje, mjesto i ulogu.

Dželić piše osjećajnim srcem. U njegovim riječima osjeti se bol i patnja. Bol za ljubavlju, vremenom i zemljom kojih više nema. On je pjesnik koji piše u prozi.

Između diskusija o Dželićevim novelama, integraciji u stranom društvu, razlikama među generacijama, nostalgiji i odnosu prema prirodi, bilo je vremena za čitanje nekoliko njegovim pripovjetki iz obje knjige.

Druženje sa Denisom je bilo vrlo zanimljivo. Inspirativno je bilo čuti o atipičnom Bosancu, pa i građaninu u Danskoj, a vjerujem da ni posjetioci kao i sam pisac nisu ostali razočarani. Sve u svemu, uspješno literarno nedjeljno poslijepodne.Sad u poznu jesen života zaljubio sam se. Polustarac, poludječak zaljubio sam se u nešto za što znam da nikada neću imati. Zaljubio sam se u život! Zaljubio sam se u njegove sitne čari i draži!

Februar

Paranoja svakodnevnog bivstvovanja

Živimo u nesigurnim vremenima. Za ratne izbjeglice svih rasa, bilo gdje se nalazili, ma kojem bogu se klanjali, rat nikada nije završen. Krstaši templari ponovo jašu svijetom. Ognjem i mačem vladaju svijetom. Sa margina izbjegličkog životnog bivstvovanja centrifugalna sila mržnje ponovo me je ubacila u centar zbivanja. Ponovo žele moju glavu.
Zbog mog imena, religije, izgleda.
Dovoljno smo religiozni da bismo mrzili, ali nedovoljno da bismo ljubili jedni druge. Svaki put poslije terorističke akcije negdje u zapadnom svijetu osjetim posljedice na vlastitom leđima. Tako je bilo poslije rušenja tornjeva blizanaca, poslije metroa u Engleskoj, poslije Španije....
Novim iskušenjima Sudbina je ovila živote izbjeglica, zaprijetila novim strahovima, starom novom mržnjom.
Arapi pale dansku zastavu, fanatična, egzaltirana rulja cijepa i spaljuje danebro.
-Primitivci! Kako smiju paliti našu svetinju?- Bune se danci.
Velike sile ognjem i mačem osvajaju, pljačkaju, demonstriraju silu. Mala Danska, kao guzna muha pod repom američkog konja, osilila se i prijeti. Nije im dovoljno što ubijaju po Avganistanu i Iraku, eksploatiraju naftu, nego su se sad okomili i na duhovne vrijednosti muslimana.
Pod okriljem riječi : demokracija, sloboda govora, sloboda štampanja, danske novine Jylland-Posten objavile su nekoliko karikatura profita Muhameda.
Što se iza toga krilo? Čitam među redovima, krije se tu nešto drugo. Mržnja prema muslimanima!
Na poslu osjećam zahlađenje, osjećam oči kako me sumnjičavo promatraju.
-Što ti misliš o svemu ovome? Pita me jedan od njih.
-Nije važno, što ja mislim, važnije je šta vaš predsjednik misli. Ja sam nevažan, ja sam jedna gnjida od 4-5% danskih stranaca.
-Možda se u njemu krije terorist? -Kažu mi njihovi pogledi.
I tako, ponavlja se već viđeno. Bude se stari sindromi, uspavani strahovi, ponavlja se banjalučki scenarij. Strah me je ići na posao i raditi, bojim se hodati ulicama. Prepoznatljiv sam, odaju me crna kosa, južnjačka put, nesiguran korak i strah što isijava oko mene.
Lista ljudi koji me mrze popela se za još nekih 4.5 milijuna danaca, ako izuzmem nekolicinu dobrih. Nije li dovoljno što me mrze milijuni srba, pa hrvata, pa i muslimanski nacionalisti. Lista mržnje rapidno raste
Danci prijete, šalju sms-ovima viceve protiv muslimana, čitaju ih na glas preda mnom, nacisti slobodno hodaju Hillerodom, nose štitove, koplja, mačeve, nacističke uniforme. I oni prijete. Moj fizički prostor se smanjuje, sigurno se osjećam samo u stanu u okrilju porodice.
Vrijeme je da sa ulaznih vrata ponovo skinem pločicu s mojim imenom.
-To je danska demokracija; sloboda mišljenja, sloboda pisanja, sloboda govora plaćaju se mojim ropstvom straha.
Kako bi reagirali kad bih im rekao da osuđujem njihovu politiku ali da sam istovremeno protivnik i arapskog terorizma, protivnik sam svakog oblika nasilja.
Ne mogu prevesti na danski, ali bi im rekao: Neka ne čačkaju mečku po p....
“Osili ste se, još od Bismarka niste dobili dobre batine. Razmazili se, kao neodgojeno dijete koje ne zna od dosade što da radi. Vi ste hijene koje glođu ostatke strvine iza Amerikanaca i Engleza. Gojeni, neobrazovani, drski, siti. Eto to ste!”
Ne vjerujem da bi mi njihova sloboda govora oprostila ove riječi.
Vjera je privatna. Čovjek ne može birati svoju vjeru, on je nasljeđuje od predaka kao boju očiju, boju kose.
Kad bih sam mogao birati vjeru izabrao bih Prirodu kao religiju. Vratio bih se vilama i vilenjacima, vratio bih se u animizam ili totemima. Klanjao bi se stablu starog hrasta.
Već nekoliko dana pa i ovog 17-og februara, ponovo gori Danska... Druga generacija stranaca pali sve što im se nađe na putu.
Povod je policijska diskriminacija a ulje na vatru dosuo je novi slučaj. Pet vodećih danskih listova ponovo su objavili jedan od 12 crteža poslanika Muhameda koji su izazvali nezadovoljstvo muslimana širom svijeta, u znak protesta zbog plana o ubistvu jednog od karikaturista.
Danski državljanin marokanskog porijekla i dvojica Tunižana uhapšeni su na zapadu Danske zbog toga što su planirali da ubiju 73-godišnjeg Kurta Vestergarda, karikaturistu lista "Jilands posten", koji je prvi objavio sporne crteže u septembru 2005. godine.
Listovi "Jilands posten", "Politiken", "Berlingske tidende", "BT" i "Ekstra bladet" ponovo su objavili Vestergardovu karikaturu na kojoj je osnivač islama prikazan sa turbanom u obliku bombe.
Ova karikatura izazvala je najviše kontroverzi i burne proteste među muslimanima, koji smatraju da je svako slikanje proroka uvreda.
Tri danske ambasade su napadnute, a najmanje 50 ljudi je poginulo u nemirima tokom 2006. godine na Bliskom istoku, u Africi i Aziji.
Nekoliko mladih muslimana u međuvremenu je osuđeno u Danskoj za planiranje bombaških napada, djelimično kao protest zbog karikatura.
U uredničkom komentaru lista "Politiken" navodi se da je plan o ubistvu karikaturiste "šokantan i zabrinjavajući" i da njegov list zaslužuje "bezuslovnu solidarnost pred terorom, bez obzira na to da li je svojevremeno iskoristio slobodu štampe na nepromišljen način". Izjavio je za tv : „Branio sam danske vrijednosti, zapadne vrijednosti i ne osjećam se   krivim.

Zumbuli


Jutros sam rano došao na posao. Đaci su na zimskom raspustu ali to za mene ne važi. Bio sam prvi. Čim sam ušao u polumračnu prostoriju, osjetio sam prijatan miris koji je zagolicao nozdrve.
Mirisalo je Bosnom. Trgnuh se od iznenađenja.
Tek kad sam upalio svjetlo ugledah saksije sa zumbulima, na svakom stolu po jedna različitih boja. Sjeo sam za jedan stol i uživao. Februarsko jutro otvorilo je latice, svjetlo plave zvijezdice iz kojih je isijavao oštar miris. Miriše majčino mlijeko. Vire tri glavice iz mokre zemlje u saksiji, tanko korijenje razmiljilo se na sve strane, iz mesnata lista isprsili se modri cvijetovi kao grozdaci satkani od mnoštva zvijezda. Latice dišu i ispuštaju opojne mirise.
-Meni mirišeš, ljepotanu! Šalješ mi toplo pismo iz domovine pisano mirisnim slovima.
Opojni miris bio je astralni let put Bosne, lebdio sam nad njom sve dok do mene ne dopriješe riječi.
-Go morgen Dennis!
Magija je nestala. Sura realnost i nepodnošljiva prognanička java.
- Go morgen Flemming!

Prije par dana objavljeni su jubilarni deseti Banjalučki žubori. Iza obimnog projekta stoji uvaženi pjesnik Ismet Bekrić.

Svakim danom nas je sve manje, osipamo se i nestajemo. Bosanska pošta je prepuna naših prijatelja i poznanika. Dolaze nove generacije koji imaju neke nove, svoje žubore, samo mi smo bili sretnici koje je zavoljela jedna rijeka.

Oko tvojih knjiga okupljaju se rasute prognaničke duše povezane žuborom vode.

Hvala ti na trudu i volji da i dalje nastaviš štampati naše žubore i naše snove. Vrijedi to truda sve dok i jedan od nas živi a kad i poslednji od nas nestane Vrbas će i dalje žuboriti oko naših grobova sačinjenih od ljute sedre.

Knjiga je lijepo urađena, bogato osvježena slikama u boji. Ukazana mi je velika čast da moj skromni zapis „Tražim grad“ nosi naziv jubilarnih desetih žubora.

Sretan sam što te poznajem a još sretniji jer si mi prijatelj.

Ujed

U Danskom vrtiću, jedna zločesta djevojčica ujela je moju Unu. Prišla je kao da će je poljubiti i naglo zarila zube u meki obraz. Ne jednom nego dva puta. Nije se branila, ona to ne zna, tek joj je devetnaest mjeseci.
Brani se Una! Ne vjeruj ljudima! Oni što kao djeca ujedaju kad odrastu ubijaju.
I William te je ogrebao. Tanki veo zabrinutosti već ti je prekrio nevino, čisto lice a prvi strahovi se uselili u tvoje malo tijelo.
-Gdje boli Unu?
Prstić pokazuje obraz sa dva ružna pečata utisnuta zubima.
-Puši Dido!
-Gdje boli Didu?- pitam je.
Ona pogledom traži neki ožiljak.
Ne znam mjesto gdje je smještena duša ali upirem prst negdje u predjelu grudnog koša.
 


Meditacija

Tanka nit sreće prekinuta je tog dana, osula se niska bisera na sve strane. Bio je februar devedeset treće. Još smo samo mi ostali. I nas to čeka. Šta raditi u tim mučnim trenucima?
Meditirati?
Sjeli smo i počeli meditirati. Dvadesetak minuta unutarnjeg mira dok vani bjesni rat, progon, mržnja, glad...
Klobuci modre boje izbijaju stresove i strahove dok moja porodica meditira. Četiri zida, jedan se sutra ruši.
Java blijedi. Nirvana. Preskačem prag svjesnosti i bacam u sam izvor misli. Dopire eho rafala iz nekog drugog svijeta gdje ratuju ljudi. Toplo je. Ne otvaraju mi se oči, ne vraća mi se u javu života. Ja bih u sebe, tu bih sakrio sve koje volim. Mantra me odvraća od sna i drži polu budnim. Znam da više ništa neće biti kao prije jer čim otvorim oči postat ću izbjeglica, prognan iz svog doma i domovine.
Tog februarskog dana posljednji put smo bili zajedno... I nikada više...
Vojna puška istjerala nas je i postali smo izbjeglice. Rasuti po pustom svijetu tražimo se.
Evo i ovog jutra februara dvije hiljade i osme još uvijek se tražimo.
Još čujem rafale u daljini.


Oslonac

Osjećaj beskorisnosti ili nepotrebnosti je jak i nelagodan nagon. Tad se čovjek gadi samog sebe a milion glupih pitanja lomi se od glavu: -Kome sam potreban? Svima sam na smetnji! Itd.
S tim osjećajima uputio sam se u šetnju sa kćerkom koja je došla iz Švedske da provede vikend. Skrhana psihički i fizički ličnim problemima došla je ovdje da vida rane.
Kako joj pomoći kad sam u istom stanju kao i ona? Nju mori život, more je brige. Ona traži oslonac u rodnom gnijezdu. Nema ga, samo ja, krhotina čovjeka.
Pred nama se istegla pješčana plaža u vjetru. Ispred je prazan prostor prekriven mokrim pjeskom, rijetkim školjkama, tragovima šetača, lijevo pjenušaju morski valovi kao morski lavovi, iznad vjetar i škrto sunce a u nama pustoš.
Uhvatila me ispod ruke, oslonila se na mene. Sav jad, muka, gnjev sjurili su u mene, sva negativna energija odjednom mi je dala nadljudsku snagu.
Ja sam div, Kolos, Titan. Ubit ću da bih te sačuvao i zaštitio. – pomislio sam.
I ona kao da je osjetila moju snagu, nasmiješila se i tiho uzdahnula kao netko tko doživi olakšanje.
Ništa nema takvu snagu kao dvije skrhane duše kad se ujedine, snaga slabih je nešto najjače.


Valovi

Otišao sam na obalu samo s jednom namjerom, da gledam valove. Udobnost automobila omogućila mi je taj užitak dok su se svi drugi posakrivali u svojim kućama i stanovima. Sjedio sam zaštićen dok je vani bješnjela bura. Izvalio sam se u udobno sjedište i pustio oči na nemirno more. Valovi se pjene i utrkuju koji će prije stići do obale. Vjetar se igra pjenom koja lebdi kao kokošije perje. Bljutava, prljava voda podsjeća na veliku uzoranu njivu. More je plitko, dno pješčano i muljevito. Brazde su valovi, nevidljivi traktori oru na sve strane. Plisnjivo nebo stopilo se sa vodom slabo je vidljiva razlika nijanse gdje jedno postaje drugo. Kišna prašina rosi šajbu automobila. Zakašnjela ribarska brodica bori se sa stihijom. Čas se vidi čas nestane. Potone i samo vrh jarbola je vidljiv, potom se izdigne. Polako uplovi u spas luke.
Sjedim i divim se moči prirode.
Svaki val je jedan život, svaki život je jedan val. Neki su veći drugi manji. More izgleda kao jedno veliko groblje gdje iskopane rake čekaju svoje stanovnike. Grobovi su tu otvoreni i pozivaju, mame.
Oh, kako je čovjek sitan i jadan u poređenju sa prirodom. Izašao sam van, s mukom pripalio cigaretu i prepustio lice vjetru da ga šamara. Rosna kiša ga je skvasila, iglice kiše ga bockaju.
Poželio sam da se uputim ka tom paklu da se prepustim valovima da me odnesu negdje daleko gdje se mogu sakriti od sviju a najviše od samog sebe.
Ima nešto magično u valovima, oni su Sirene čijoj pjesmi nitko ne može odoliti.
-Primi me majko ponovo u tvoju utrobu da se tamo sakrijem. Teško mi je među ljudima. Uzmi me pod svoje okrilje. – derem se iz sveg glasa. Eho riječi leti i razbija o nebo, nestaje u vodi.
Vjetar pojačava intenzitet. Posejdon me mami u svoju palatu pod vodom, sačinjenu od školjki i koralja.
Zgazih opušak i vratih se u automobil.
Motor zabruja i zagluši valove. Polako krenuh.
Valovi su uvijek tu i oni će uvijek čekati na mene i na tebe!!
Januar
Januar je najavio mnoge kulturne aktivnosti ove godine. Studentska organizacija iz Danske "Bonus", pozvala me je da 9 marta u Arhusu predstavim i prezentiram moje radove. Radujem se tome jer su studenti nešto posebno kad je literatura u pitanju. Zahvaljujem se Amri Avdibegović na pomoći i organizaciji. Napravili su i ovaj lijep plakat koji mi se veoma dopada.

Upoznao sam još jednu srodnu dušu iz Geteburga. Sve osobe koje osjete moje pisanje nazivam srodnim dušama. Još jednom se zahvaljujem na lijepim kritikama upućenim telefonom.

Na putu su i novi Banjalučki žubori. Ismet Bekrić piše : „Novi Žubori su u štampi, i nadam se da će izaći do polovice januara. Uvrstio sam Tvoj tekst Tražim grad, i volio bih da to bude i naslov cijele knjige. Nadam se da nemaš ništa protiv, jer to je u stvari priznanje Tvome pisanju..“

Čovjek je prognanik. Prognanik je brod.
Rat je sidro. Teško hrđavo sidro zakačeno za stijenu vodenu. Brod bi plovio ali ne može. Ma koliko se opirao i propinjao, zatezao teški mokri lanac sidro bi ga uvijek vraćalo. Hrđav anker ore muljavo dno morske pustinje. Sizifov kamen je sidro, more planina. Pobješnjela bura ga razbija o kamene dokove, izbija mu hrđa oko očiju, osvaja srce i guši ga.
Pred njim je otvoreno more sa svim svojim manifestacijama. Mami ga. Zove ga.
A on, on pluta u mjestu, polako vene i hrđa.   
I tone...tone...tone...

Prvu pjesmu napisao je još kao dječak. Sjedio je sa olovkom u ruci i listom papira pred kućom.
Na zvrk kose sletio je jedan leptir. Uhvatio ga je prstima za prašnjava krila, zatim pustio da leti. Nije to mogao, teturao je kao pijan.
Zakopao je pjesmu zajedno sa leptirom.
Kad ju je mnogo godina poslije otkopao, našao je samo skelet leptira, pjesma je nestala.
Jednoga dana sahraniće ga sa njegovim knjigama. Ako netko otkopa grob neće ništa naći.




 (na vrh)